Zelena dvorana – underground butik Zagorja

2657

Dovodeći mnogobrojne eminentne regionalne, ali i inozemne bendove, što je zapravo rijedak slučaj izvan ‘glavnih’ glazbenih gradova u nas, Zelena dvorana u Zaboku danas postavlja temelje alternativne glazbe u Zagorju.

Od početka su malo po malo gradili svoje ime kroz djelatnosti različitih udruga, da bi u posljednje dvije-tri godine kulminirali s glazbenim dijelom. Očito je da takav klub u Zagorju treba postojati jer se na koncertima počelo skupljati sve više ljudi, a osim glazbe Centar za mlade i nezavisnu kulturu – Zelena dvorana organizira radionice, projekcije filmova, izložbe… Ukratko, bavi se suvremenom i nezavisnom kulturom.

Tim povodom odlučili smo vam pobliže predstaviti ovaj projekt, a sugovornici su nam bili voditelji glazbenog dijela Nenad Borovčak i Antun Zupanc.

Kako općenito vidite kulturu i civilno društvo u Zagorju?
Nenad: Nažalost, kod nas se djeluje lokalno, slabo se prate svjetski trendovi, posebno u kulturnim institucijama. Imamo primjer Muzeja krapinskih neandertalaca, koji je iznimka u tome, gdje su se uzeli vanjski suradnici i nešto se napravilo u pravom smjeru. Druga stvar su ostaci iz socijalističkih vremena, a to su pučka učilišta. Oni su bili pokretači kulture, ali kako je došlo do tržišnog gospodarstva, tako su i oni propali, posebno u malim sredinama. Nisu uspjeli pronaći model s kojim bi održali svoju poziciju. U Zagrebu je druga stvar jer su neka društva krenula u modernizaciju, pa su se uspjeli održati, poput Kulturnog centra u Dubravi, Studentskog centra, itd. Kod nas je problem što na kulturnim pozicijama u gradovima i općinama ne sjede kulturnjaci.

Još jedan problem je nedostatak međusektorske suradnje, pa imamo vrlo zatvorene sustave. Teško da će neki načelnik općine surađivati s nekim, ako nije dio ‘njegovog klana’. Udruge mogu mnogo pomoći lokalnoj zajednici, ne samo u kulturi, već i u drugim sferama, kao što je problem komunalnog otpada, planiranja prostora i slično. S druge strane, civilna društva tj. udruge često su sama sebi dovoljna, djeluju provincijski i to tako da sama sebe promoviraju, što zapravo nikako nije dobro.

Imaš li kakvih primjera za to?
Nenad: U Zaboku je postojala ideja da se obnovi stara kinodvorana i transformira u novi kulturni tj. multimedijalni centar. Osobno sam bio involviran, pomogavši Gradu u pisanju projekta za što su na kraju s pozicije države i dobili sredstva za obnovu.

Dvorana je u konačnici obnovljena, ali ne u smislu multifunkcionalnosti što je bila prvotna namjera, i sada je za dosta sadržaja gotovo neupotrebljiva. No trebamo biti zadovoljni što smo ipak dobili novo kino i što je Zabok za sada jedino mjesto u Zagorju gdje je sačuvana kinematografska djelatnost. Sve je to i bio glavni motiv da krenemo s ovakvim projektom gdje bi se pokrenula ‘modernija’ kultura koja bi mogla biti zamašnjak i drugim projektima, pa tako u ovim prostorima imamo galeriju koja je otvorena za umjetnike koji promišljaju na jednoj suvremenijoj razini, razne radionice i edukacije, malo kino, imamo i glazbeni program.

Kako to da se mladi malo aktiviraju u takve udruge?
Nenad: Došlo je do malog zasićenja. Ima mnogo udruga koje nemaju dovoljno kapaciteta. Oni nešto rade, ali kako scena nije ujedinjena, nisu vidljivi. Tako je bilo i s nama, bili smo potpuno nevidljivi do Tabor film festivala. Nakon pokretanja tog projekta koji je poznat i izvan granica naše države, mnogo nam je lakše. Problem mladih je svugdje isti, njima je kao dosadno, ali se radije dosađuju, nego da se pokrenu.
Antun: Veliki razlog tome je popriličan broj godina mirovanja. Zadnjih dvadesetak godina se vrlo malo toga radilo, pa je današnja scena vrlo mala, praktički i teško mjerljiva. I u Zagrebu po klubovima postoje projekti na koje dolazi desetak ljudi, pa se oni zbog manjka interesa najčešće zatvaraju, ali mi se ne trudimo privući ljude atraktivnim programima, mi ih želimo aktivirati, uključiti u rad. Ako samo tražimo put do konzumenata, stvar se može brzo zarolati, ali će jednako tako i brzo stati, a mi to ne želimo.
Nenad: Najbolji primjer je radionica fotografije koja se osim u Zaboku održavala u nekoliko EU zemalja. Sve bi bilo plaćeno, ljudi bi mogli vidjeti svijet, a od 20 slobodnih mjesta prijavilo se njih osam. Možda nije bilo dobro iskomunicirano, ali ekipa koja je to radila informirala je škole i institucije kojima bi to bilo zanimljivo, pa je opet bio manji interes.

Na čemu se temelji vaš program?
Nenad: Sadržaj koji nudimo nije čisti mainstream. To se najbolje može vidjeti u glazbenom dijelu. Mene je zaista iznenadilo kad smo imali toliko lokalnih ljudi na Repetitoru jer su oni tu dosta nepoznati. Vjerojatno ih je energija njihovog novog albuma malo prodrmala, pa su ljudi došli. Druga stvar, mislim da ljude ovdje zanima kako to Srbi sviraju.
Mnoge ‘državne’ institucije, poput raznih galerija u Zagorju, zjape prazne. Imaju konzervativan program i ne odstupaju od njega, pa je pravo pitanje za koga su one tu jer je posjetitelja vrlo malo. Sad kad vidiš nas koji nastupamo sa suvremenom/nezavisnom kulturom koja je totalno drugačija od ustaljenih stereotipa, pravo je čudo kako uspijevamo opstati.

Muziku podržava

Kako je krenula priča o Centru za mlade i nezavisnu kulturu, odnosno sama priča o Zelenoj dvorani?
Nenad: Krenula je još iz socijalizma (smijeh)… Sve što Zabok danas ima, ima zbog ekipe s Radija Zabok koji je u tadašnje vrijeme, dok smo Toni i ja još bili u srednjoj školi, bila najjača radio-postaja u Zagorju. Radili su i zagorske popevke, ali i pratili aktualnu svjetsku rock scenu.
Antun: Da, to je bila mlađa ekipa koja se trudila maksimalno popratiti sve bitno što se događa vani, ne samo po pitanju glazbe. Zanimljivost njihovog programa bila je ta što su znali dovoditi prijatelje i njima pružiti šansu da ljudima puste ono što oni slušaju, pa su tako i mene jednom pozvali da ljudima puštam svoje ploče.

Nenad: Ta ekipa se održala na radiju do početka ’90-ih., a tada je rat učinio svoje. Mnogo toga se raspalo, ali glazbeni život u Zaboku ipak nije do kraja. Kako su bile mnoge uzbune u Zagrebu, tako je Zabok procvao, posebno klub Gjalski koji je vikendom bio sasvim pun. I trajalo je dok je trajalo.

Kako sam tada radio u bolnici, prostor Zelene dvorane bio mi je poznat kao mjesto za predavanja, konferencije i manje kongrese. Kako se bolnica preselila, prostor je ostao prazan. Malo po malo smo ga počeli koristiti, ali isprva vrlo rijetko. Za Dane Gjalskog 2006. došli smo na ideju da bismo tu mogli trajno preseliti Centar. Tada je počelo skautiranje prostora. Nakon što se ujedinilo nekoliko udruga, počeli smo lobirati da dobijemo taj prostor jer su nam propale prve ideje za tvornicu ZIVT, kinodvoranu, dvoranu Elektre, pa opet kinodvorana… U obnovu zabočkog kina uložilo se mnogo sredstava kojima su se mogle pokriti i druge aktivnosti, a ne samo kinematografska. Željeli smo pravu multimedijalnu dvoranu.

Antun: Da, tu je jednostavno zamirisala prevelika lova da bi se ‘balavcima’ prepustilo da se igraju s njom. Naravno ‘balavci’ više nisu balavci već ozbiljni ljudi koji imaju dobre poslove i mnogo uspjeha iza sebe. Meni, koji sam iz Krapinskih Toplica, uopće nije bila strana ideja da pričam i lobiram za multifunkcionalnu dvoranu u Zaboku jer sam znao da bi cijelo Zagorje moglo imati koristi od nje.

A kako je počelo s ovim glazbenim dijelom?
Antun: Malo po malo, kada smo sve više počeli koristiti ovaj prostor, počeli smo s koncertima koji su većinom bili kantautorske prirode. To je sve još bilo prije preuređenja ovog prostora. Kad smo kod toga, moram spomenuti trenutak kada sam se zaljubio u ovaj prostor. Meni je ovo bila idealna situacija, tu je stajao jedan kauč i nakon posla, sjedneš u njega, zatvoriš oči i slušaš bend koji svira. To je nešto neopisivo.

2011. smo počeli zajedno raditi Nenad i ja. Možda smo nešto sitno prije radili, ali pozivanje Damira Avdića bio je naš službeni početak.
Nenad: To je još sve bilo sramežljivo, nismo još uvijek radili previše koncerata, ali u 2012. je sve krenulo na pravi način i imali smo preko 30 koncerata, što mislim da je jako veliki uspjeh za naše krajeve. Sad postoji jedan mali problem. U samom gradu Zaboku imamo tri raspršena pogona. Regenerator, kinodvorana (koja nosi ime Multimedijalni centar) i mi, a svi smo korisnici iste gradske blagajne. To je trebao biti jedan pogon. Mi se uspijevamo održati jer smo mali i nemamo prevelikih troškova. Funkcioniramo kao neki butik s malim i promišljenim programima.

Zašto Zagorci općenito slabo slušaju rock i alternativnu glazbu danas?
Nenad: Pa ne bih rekao da ne slušaju, ali mislim da se prije bolje pratilo. Recimo, ja sam bio hardcoreaš u srednjoj školi, dok je Toni više bio darker. S vremenom smo se razvijali i našli smo se u nekoj underground muzici.
Antun: Da, ljubav prema glazbi postepeno se razvijala i dosta je ovisila o glazbi do koje smo uspjeli doći. Kada sam nabavio prve kasete Joy Divisiona, počeo sam voljeti taj post punk zvuk. Tada sam, naravno, počeo dalje istraživati i došao do cijelog niza bendova druge orijentacije, pa lagano i zaboraviš što su ti bili korijeni. Koliko god je teško bilo tad nabaviti nešto, tako nam se i dosta otvaralo jer su se počela izdavati različita reizdanja. Neka reizdanja imala su skroz čudne kombinacije.
Nenad: U Zagorju se sluša glazba s barem desetak godina zakašnjenja. Nije da se ne sluša.
Antun: Da, složio bih se s time. Kada ideš po tulumima i po kafićima, može se čuti rock glazba, ali to je uglavnom mainstream, samo uspješni bendovi. Evo primjera, svi će tu reći da slušaju Nirvanu, a malo tko zna za Pixiese.
Nenad: Da ne govorimo o drugima, poput Mudhoney ili Tad. Ili još bolje Screaming Trees, koji su sad opet postali popularni zbog Lanegana.

Može li Zelena dvorana promijeniti svijest Zagoraca i privući veći broj ljudi alternativi?
Antun: Mi se nadamo da nikada nećemo biti mainstream, ali svakako ćemo težiti otkrivanju novog i to zatim predstaviti našoj publici. Siguran sam da ćemo zaglibiti u još gorem undergroundu nego smo sada.
Nenad: Mislim da to lagano uspijevamo, neke brojke nam to pokazuju. Kada u Zaboku dođe 70 ljudi na Avdića, 80 na Repetitor… To su jako velike brojke za sredinu poput naše. Neki takvi bendovi ne uspijevaju skupiti toliko ljudi ni u Zagrebu ili Rijeci. Naprimjer, tamo je puno lakše, možeš doći javnim prijevozom, možeš popiti, dok smo mi tu ipak u ‘selendri’ i trebaš se potruditi da dođeš do nas. Još je bilo loše vrijeme, snijeg je padao kad su bili Repetitor. Što bi bilo da nije padalo… Poginuli bi.

Pitanje uspješnosti danas je koliko si čega prodao, kakav auto voziš i slično. Nama to nije u interesu. Toni radi svoj posao i ovdje radi kao čisti volonter, dok ja zadnje dvije godine radim profesionalno. Uz to imamo još čitav niz volontera koji pomažu u cijeloj priči. Naši godišnji programi bili su sramežljivi sve do prošle godine kada smo realizirali preko 150 različitih događanja, od koncerata, radionica, filmskih projekcija, izložbi i raznih drugih promocija.

Akustika prostora nije najbolja. Planirate li ju popraviti?
Antun: Možeš reći da tražimo sponzora za to. Da, svakako bi trebalo.
Nenad: Tu postoji jedan drugi problem, a to je da hrpa ljudi koristi ovaj prostor u druge svrhe, poput raznih radionica i predavanja. Mi možemo ovo riješiti s nekim teškim crnim zastorima, ali tada unutra više ne bi dolazila unutra svjetlost, što nije dobro za dnevne aktivnosti. Da ih stalno skidamo i ponovno stavljamo to bi iziskivalo mnogo energije. Tražimo neki model kako to popraviti i svakako je u planu. Ulazimo u jedan EU projekt gdje bismo trebali doći do prave multimedijalne dvorane koja bi svojom akustikom bila al pari maloj dvorani Lisinski. Sve bi i dalje bilo tu, ali na jednoj višoj razini.

Kako odabirete bendove koji dolaze ovdje?
Antun: Po meni je ovo idealno vrijeme zbog dostupnosti informacija, doba globalizacije, zbog čega je brdo dobre glazbe na dohvat ruke. Možeš čuti za neki bend koji je možda i no name u svojem gradu, ali ako ti se sviđa, možeš ga pozvati kod sebe. Tu bendovi dolaze svirati za putne troškove, naravno, ne od naprimjer od Bostona dovde, ali ako su na turneji, nije ih problem pozvati i dogovoriti se s njima. To je čar muzike, otkrivanje novih bendova, a ne da se zadovoljiš s deset heroja koje si slušao u srednjoj školi. Danas imaš dućan i možeš birati što želiš.

Nenad: Pokušavamo se spojiti s underground klubovima vani izmjenjujući bendove. Tako bismo mogli i ponuditi domaće bendove vani. Želimo biti pravo koncertno mjesto, mjesto na koje dođeš uživati. Ne želimo biti mjesto gdje se ljudi dolaze samo opijati, već mjesto gdje mogu čuti dobru glazbu. Zato nam i koncerti počinju sve ranije tako da možeš i u tjednu doći do nas, pa sutradan normalno na posao ili u školu, tako se radi u civiliziranom svijetu…

Da nemate limitirani budžet, koji biste bend doveli ovdje, ali da opet odgovara ovom prostoru?
Antun: Ooooo… Ma da možemo birati od The Rolling Stonesa do Fugazija, ja bih izabrao Fugazi.
Nenad: Ma da Fugazi još svira i da uspijemo doći do njih, mislim da bismo skupili i pare negdje, da to ne bi predstavljao problem. Gledali smo da je Joe Lally na turneji po Italiji, njega ne bi bilo problem dobiti jer on svira već za nekih 300 eura.
Antun: Bilo bi fora da dođe Henry Rollins sa svojim spoken wordom.
Nenad: Mogli bismo dofurati i NoMeansNo, ali mislim da su njih u posljednje vrijeme svi čuli, često sviraju kod nas. Ali kad objektivno pogledaš, ovi bendove koje bismo htjeli dofurati ovdje, možda i ne odgovaraju najbolje prostoru Zelene dvorane.

A koji vam je najdraži koncert na kojem ste bili, budući da idete na mnogo njih?
Nenad: Nešto manje idem u posljednje vrijeme. Toni je češće išao van, dok sam ja češće išao tu.
Antun: Kako skupljam ulaznice sa svih koncerata na kojima sam bio, moram reći da sam se nedavno iznenadio s nekima od njih u stilu ‘Ja sam fakat bio na tom koncertu?’. Mnogo toga sam prošao i vidio, te bi mi bilo jako teško izdvojiti neki najbolji. Od onog zadnjeg, ono što mi je najbolje sjelo, nije to najbolje odsvirani koncert ili najbolji koncert ikad, ali mi je baš sjelo, to su bili Shearwater u Beču. To je uživo nevjerojatno dobro. Uspjeli su loš prostor i loše ozvučenje izdignuti na vrhunski nivo i baš me se dojmilo.
Nenad: Ja sam najviše u glazbi uživio u adolescentskoj dobi. Tada kad sam nabavio neki album slušao sam ga dok nisam znao sve riječi. Iz tog vremena ostali su mi u sjećanju koncerti poput NoMeansNo, Pixies, Fugazi, Jesus Lizard, Alice Donut, Mega City Four.

Kakvi su planovi za naredno razdoblje, koje bendove ćemo gledati u Zaboku?
Nenad: Bernays Propaganda nam je sada u trećem mjesecu, a uz njih dolazi Cripple and Casino. Pokušali smo dobiti neke repere poput Krankšvester i Kandžije, ali ćemo vidjeti možemo li to pokriti. Osim njih, tu će biti Chui, zatim američki noise underground jazzeri Iconoclast, doći će i atenski post-rockeri Afformance, planiramo pozvati naše bendove poput Go No Go, Diskurz, pa ćemo još malo nadodati i post-hardcorea i dosta impro-jazza… dosta dobrih bendova iz Slovenije poput Karmakoma, Ludovik Material. Ima tu svačega.

Želimo se malo i proširiti, naravno ne na mainstream, ali na elektroniku naprimjer. Već smo uspostavili kontakte i mogli bismo očekivati uskoro neki takav koncert. Htjeli bismo napraviti i neki festival impro-jazza… Imamo mnogo zanimljivih planova, nadam se da ćemo uspjeti u tome.

Zadnje vrijeme imamo problem sa ZAMP-om čije su tarife prevelike za naš pogon. Više nas svrbi nepravda zato što moramo plaćati danak za underground bendove koji nisu zainteresirani za zaštitu koji nudi ZAMP.

Mnogo bi vam pomogao ulazak u EU?
Nenad: Mislim da bi. Sada se dosta stranih bendova teško odlučuje krenuti izvan EU, ulaskom u EU zonu imat ćemo puno bolji dotok dobrih bendova što će se, vjerujem, pokazati i na programu, samo je pitanje koliko ćemo ga uspjeti financijski pratiti.

Muziku podržava