Prava je rijetkost da nas tri djevojke koje od 2005. sistematski ‘žbukaju’ hrvatsku površnost garažne rock’n’roll priče na jedan, nespretno rečeno, ‘muški’ način, iznenade toliko neposrednom ispoviješću svoje kreativne djevojačke nutrine.
Svojim redovitim probama, afinitetima za dorečenost i artikulaciju izričaja, i korištenjem svake mogućnosti za prezentaciju svojeg rada uživo, Ž/buka (ženska buka), gradi svoju perspektivu na post-tinejdžerskim urlicima suvislo i zrelije od velike većine starijih i ‘ružnijih’ kolega. 
Iza sebe imaju dva demo CD-a “Plavuša nije kul” i “Dumb“, za koje im se možete obratiti na www.myspace.com/zbuka, te prve ovogodišnje nastupe – gdje drugdje, nego u susjednoj Srbiji.
Porazgovarali smo sa sve tri članice benda: Evom (gitara, vokal, 25), Sunčanom (bas, vokal, 24) i Sarom (bubnjevi, 27) i zaljubili se na prvi pogled!
Na koji način ste stekle znanje o sviranju?
Sunčana i Eva: Svirajući.
Sara: Sviranjem, slušanjem, eksperimentiranjem. Završila sam prvi stupanj bubnjeva na rock akademiji i tada mi je postalo posve jasno da me bubnjevi jako privlače, i više od gitare s kojom sam se bila neko duže vrijeme već intenzivno družila.
Kombinacijom gušta, izazova, volje i truda, neprekidno stječem znanja i iskustva, i zato bi pogrešno bilo odgovarati na ovo pitanje u perfektu.
Postoji određena predrasuda da djevojke/žene ne doživljavaju glazbu jednako kao muškarci. Pri slušanju, žene ne analiziraju njezinu strukturu, već se oslanjaju više na konačni doživljaj koji je prije svega bogat određenim asocijacijama iz njihovog života. Što mislite o tome?
Sunčana: Kod mene ta predrasuda stoji. Prvenstveno doživljavam cjelokupnu sliku i osjećanje koje ona pruža, a onda se eventualno pozabavim detaljima kako bih je dodatno izoštrila i upotpunila. Smatram da to ima itekakvih prednosti kod kreiranja glazbe.
Sara: Možda bi se i moglo tako zaključiti kada bi jako grubo generalizirali, ima ljudi koji glazbu uglavnom samo osjećaju i onih koji o njoj uglavnom samo filozofiraju, ali mislim da to nije pretjerano povezano sa spolom.
Prije možda s činjenicom je li ta osoba samo konzument ili je ujedno i osoba koja stvara glazbu; jer muzičari su ti koji će, i kada su samo pasivni slušatelji, prije prionuti na rastavljanje glazbe na proste faktore i analiziranje njene strukture; a pošto je među muzičarima više muškaraca, tako se stvara i ta predrasuda. Ja osobno glazbu doživljavam svačim i svakako; i osjećam i razmišljam, doživljavam cjelinu, ali i najsitnije dijelove.
Usprkos sveopće relativizacije stvari danas, koja segment pretpostavlja cjelini, vaše su pjesme, usuđujem se reći kompozicije, vrlo cjelovite, imaju glavu i rep. Koliko iza toga stoji klasični aranžerski rad, odnosno spontana sinergija na probama?
Sunčana: Otprilike 50:50. Pjesme uglavnom nastaju na način da se netko pojavi na probi sa muzičkim kosturom i tekstom i onda se s tim materijalom jama sve dok svatko ne pronađe svoje mjesto i dok pjesma sama ne otkrije svoj, uvjetno rečeno, konačni oblik.
Taj je proces zabavan i nosi mnoga iznenađenja donositelju ideje dok promatra kakva muzika nastaje pod utjecajima ostalih članova.
Sara: Prvo sinergija, pa aranžiranje. Pjesme nastaju kao kombinacija naših međusobnih ekspresija emocije, doživljaja i trenutka, a nakon toga ih aranžiramo, preuređujemo i usavršavamo.
Gdje vježbate i koliko često?
Eva: U Dugmetari, a koliko često ovisi o raspoloženju i volji, a budući da volje imamo to ispadne skoro svaki dan.
Sara: To je naš ured i naš drugi dom. Tamo smo gotovo svaki dan, ne možemo drugačije.
Koliko ste do sada održale koncerata?
Eva: 12 sa bivšim članicama i 13 sa Sarom, dakle u ovoj postavi.
Kako ste zadovoljni reakcijama publike i konačno s vašim koncertnim izvedbama?
Sara: Reakcije publike su odlične. Poslije koncerta često vlada to neko ozračje sveopće iznenađenosti – mi očito ugodno iznenadimo publiku svojom izvedbom, a oni nas komentarima i iskrenim čestitkama. Nekako uvijek ispadne da je publika zadovoljnija našom izvedbom, nego mi.
Mi stalno imamo tu izvjesnu dozu samokritičnosti koja nam ne dozvoljava da budemo potpuno zadovoljne, ali to nam daje dodatni elan i tjera na stalni rad i usavršavanje.
Eva: Možemo mi to i bolje, ali smo prilično zadovoljne jer se nekamo krećemo, što je najbitnije.
Sunčana: Publika nas odlično prihvaća pogotovo ako se uzme u obzir da najčešće ne znaju što ih točno čeka. U samoj svirci, i ako pogriješimo uspijevamo to izvući a da nitko ne skuži, u stilu ‘to smo tako i htjele’. Međutim, imamo više muka u komunikaciji s publikom.
Naša prividna ekscentričnost u privatnim životima je zapravo naše neprihvaćanje stereotipa i kalupa i naša odanost istini o tome tko smo svaka za sebe. Moram priznati da se još nismo u potpunosti naučile nositi s povećanom pozornošću koju nosi stage mada je i tu učinjen velik pomak i to je nešto što namjeravamo riješiti u što kraćem mogućem roku.
Koji su vam dojmovi sa snimanja u Hrvojevom studiju?
Sunčana: O Nikši (Hrvoje Nikšić) uvijek samo najbolje. On je genije i naša velika potpora. Smatramo ga praktički širim članom benda. Uvijek ima mnogo strpljenja i dobrih savjeta. Velika mu hvala!
Sara: Nikša je naš veliki brat.
Eva: Sve naj! On je super lik, a mi djeca pa je spoj toga igralište.
Na vašem koncertu u skvotu Medika 24.12.2008, nisam primijetio da svirate išta osim autorskog materijala. Je li to rezultat neiscrpne autorske kreativnosti, principa ili jednostavno nemate potrebu obrađivati druge?
Sunčana: Često nam nedostaje vremena i za vlastite pjesme. Imamo toliko starih pjesama na ‘reciklaži’ koje je potrebno presložiti, prići im iz nekog drugog kuta ili samo urediti neki segment s kojim nismo zadovoljne, a da ne spominjem cijelu listu novih ‘hitova’ koji čekaju na svoj red.
Kažem hitova jer svaku pjesmu koju radimo, radimo s najvećom predanošću i ako ne prolazi kao hit onda ne prolazi uopće.
Sara: Nema potrebe, ne stignemo ni doći do ideje da obrađujemo tuđe stvari, no ako nas netko zamoli možemo napraviti obradu na naš način; nedavno smo snimili našu obradu pjesme “Tiha noć” za potrebe filma “Neka ostane među nama” Rajka Grlića i iako pjesma nije originalno naša, u našoj obradi je posve ‘žbukovita’.
Eva: Iz principa i zato što ne osjećamo potrebu za tim. Nekako nam je to gubljenje vremena.
U vašim se pjesmama primjećuje širok spektar utjecaja, za jedan bend grubo rečeno postpunkerskog ishodišta, od žestine The Slits, preko romantike The Cure pa sve do složenih višeglasja i floydovskih gitarističkih kaskada. Tko su zapravo vaši glazbeni uzori, privatno i u kontekstu rada s bendom?
Sunčana: Moj stil je ugrubo mješavina The Ramonesa, Billy Idola, Cindy Lauper, U2 i KUD Idijota (zvuči smiješno), makar slušam stvarno raznoliku glazbu, uglavnom bilo što što mi netko tutne u ruke i radio (zbog čega često dobivam prezirne poglede (smijeh).
Sara: Sunčana je moj prvi značajniji susret s punkom, tako da mi je smiješno kada se bend u kojem sviram prvenstveno povezuje sa postpunkom, jer onda ispadne da ja o tome znam manje od ljudi koji me slušaju dok sviram, hahaha.
Privatno slušam post, experimental i indie rock skuhan na sve moguće načine. Floydi su još tokom osnovne odškolovali moja uha da prihvate širok spektar zvukića, pa je bilo neminovno da se nakačim na neku ćudljiviju muziku.
Neizvedivo je tu sada nabrojati sve: Mogwai, GY!BE, Silver Mt.Zion, Radiohead, Ostinato, Sigur Ros, Jim O’Rourke su neki od meni jako dragih izvođača. U kontekstu benda nemam baš nikakve uzore, sviram onako kako mi se sviđa, u tome uživam, i ne uspoređujem se ni sa kim/ni sa čim..
Eva: Trenutno su mi najveći uzori Welcomin’ Committee In Flames i Petrol.
Vaši ciljevi?
Sunčana: Da ne idemo u detalje, konačni: osvojiti svijet!
Sara: Potpuno živjeti glazbu i od glazbe.
Eva: Veliki i zabavni.
I za kraj. Je li na spomenutom koncertu u skvotu Medika u 12. mjesecu pjesma najavljena kao ‘disko’ nastala kao ironiziranje žanra ili iz svjesnosti da će taj ritam garantirano rasplesati publiku?
Sunčana: Svjesnost je jedna stvar, a proračunatost je prezahtjevna i naporna da bi se njome bavile. Spontanost je definitivno obilježje naše kreativnosti. Disko ritam je kao i sve najbolje stvari uletio u tu pjesmu sasvim slučajno i savršeno se uklopio.
Pjesma se zapravo zove GayM, igra riječi: gay kao veselo i game kao igra. “Vesela igra” govori o ekstatičnom pogledu na život i ljubav nastala u vrijeme duboke osobne depresije.
Sara: Hahaha, pjesma se uopće ne zove disko, nego GAYM (prvo se zvala Game, pa je netko to skontao kao gay, pa eto nastao hibrid). Nije ni ironiziranje ni ciljanje na plesni hit, to je naša pjesma kao i svaka druga, nastala spontano. Ovaj ritam je super pasao na nešto što su Eva i Sunčana svirale i eto pjesme.
Eva: Nastala je spontano, bez puno razmišljanja i svaki put je izvedemo drugačije.
Razgovarao: Višeslav Laboš
