Zašto su Pearl Jam a ne Stonesi najveći rock bend

Koncert Pearl Jam u Trstu u nedjelju navečer bio je toliko savršena katarza da, hoćeš-nećeš, moraš razmisliti o smislu života i stanju na stadionskoj rock sceni. Tim više jer su Stonesi tjedan dana prije svirali u Beču pa smo opet bili svjedocima priča o ‘najvećem rock bendu na svijetu’ i sličnim anegdotama iz daleke prošlosti.

Biti isti ili neisti, pitanje je sad
Trebalo je vidjeti i osjetiti Pearl Jam, jer nakon toga niste isti, kao niti nakon bilo kojeg pravog koncerta, izložbe ili kazališne predstave, pa i pročitane knjige. S druge strane, nakon koncerta Stonesa ste isti, dapače, tamo svi idu da bi bili isti, ili još gore da bi bili kao pred 20-30-40 godina. Samo tko još danas čita, ide u kazalište ili na izložbe? A kad istu količinu art nestašluka doživite na masovnom i masivnom koncertu poput ovoga Pearl Jam, onda to znači da masovno prihvaćena rock glazba još uvijek nije prdnula u rosu, da još ima uzbuđenja, smisla i razloga.Stoga je ispravno da fenomenalni Mike McCready ima na gitari napisano ‘Pete’ (Townshend), jer su Pearl Jam nastavljači upravo te tradicije, od Eddiea Cohranea, The Who, The Clash i The Springsteena. I zato jer to Eddie Vedder i ekipa jako dobro znaju i trude se biti na visini zadatka usprkos visoko postavljene ljestvice. I zato jer im uspijeva preskočiti takvu visoku ljestvicu i jer su Pearl Jam, kao i nabrojani, ono što možemo zvati rock glazbom, za razliku od Stonesa.Ozbiljna, vrlo vrlo ozbiljna svirka Pearl Jama i zahtjevan materijal, čak 35 odsviranih pjesama, pasale su načitanoj – pardon, naslušanoj – publici, kao i vrlo ambiciozan repertoar za stadionsko okruženje. Gdje vrlo lako postanete dosadni a ljudi odu na pivo ili pišati. Publika Pearl Jama ima visoka očekivanja, a Vedder i društvo vole ne razočarati. Dapače, dati i malo više.Ni rock, ni bend, ni rock banda
U nedjelju navečer Italija je nakratko postala bitno mjesto rock svijeta; koncerti Pearl Jam u Trstu i The Rolling Stonesa u Rimu pretvorili su ju u središnje mjesto rock canzone te večeri. Naravno da nisam mogao biti na dva mjesta istovremeno, ali budući sam vidio koncert Stonesa u Beču tjedan dana ranije, a sve skupa sam ih tijekom godina vidio barem 25 puta, opet me izživcirala ta nametnuta floskula o ‘najvećem rock bendu na svijetu’ koji više nije ni rock, ni bend, a pogotovo ne rock banda.Bilo je jednostavno nemoguće ne usporediti ta dva koncerta i učinke. Kad vidite Pearl Jam ko poslije hladnog tuša vam postane jasno da gledajući njih i Stonese jednostavno nema dileme o tome tko je gdje i tko je što, pa niti na stadionima. Pearl Jam su mašina s ‘običnim’, ljudskim licem, koja nije stvorila idiote od ljudi na pozornici. Sve je normalno i svi su normalni, samo dok ne čujete što i kako ta mašina radi. Onda shvatite da baš i nije tako normalno i da slušate jedan od najboljih bendova koji su svirali planetom. To što rade rade vrlo je slično načinu kako to radi i Jack White; svirka ‘do jaja’ je ono što njih zanima, ali ne soliranje uzbrdo i nizbrdo po vratu gitare i živcima publike, nego zajednička, fluidna svirka iz koje frcaju gromovi kao na zadnjem albumu “Lightning Bolt” kojeg promoviraju.

Osim Pearl Jam danas vam jedino Springsteen može ponuditi slično uzbuđenje i kontrolirano ludilo na takvoj masovnoj skali, a da vam je i u srcu toplo. Ali, da ne fulamo temu, nisu oni ‘bolji’ od Stonesa zato što su politički korektni, društveno angažirani i moralni (iako je i to bitno), a pored svega toga su i opasno bogati i utjecajni. Nešto kao bogati proleteri s brigadama publike. Bolji su zato jer su zajebaniji, svježiji, zato što nisu ziheraši poput Stonesa i zato što njihovim žilama i pozornicama teče uzbudljiva, eruptivna, živa glazba koja se mijenja iz večeri u večer, a ne manekensko šarmiranje nedorasle djece ili prezrelih staraca koju u publici fasciniraju današnji Stonesi.

U biti idiotska priča
Iako je to u biti prilično idiotska priča, kad netko mora biti ‘najveći’? Ali kvragu, netko mora biti prvak svijeta pa ako već Stonesi ponavljaju da su to oni, hajdemo raščlaniti zašto odavno nije tako. Stonesi su me ostavili prilično hladnim u Beču; zgodan show, prilično jeftina pozornica za njihove standarde, zgodna nostalgična priča, ali uvijek ista set-lista s 20 lakih komada, općepoznatih hitova koje smo čuli milijun puta i koje mogu svirati i po noći.

Ili ne mogu? Pa kad Richards u Hyde Parku na oba koncerta ladno promaši uvod u “Start Me Up” – pogledajte na YouTube – oni za DVD izdanje ladno snime nove gitare i dotjeraju sve što treba. Zato DVD zvuči odlično, ali nije ‘live’ i nije ‘rock’. S druge strane Pearl Jam snime koncertni DVD s dvije male kamere iz ruku roadiea i samo prilijepe zvuk iz mix-pulta kako bi dobili feeling bootlega a ne šarene, besmislene koncertne razglednice.

Stonesi poput MMF-a, na kapaljku
U Beču su Stonesi na autopilotu prošli kroz odavno amortiziran i odsviran repertoar. Izuzetak su – možda – bile “Get Off Of My Cloud” i Richardsova “You Got The Silver”, ali i to su sitnice spram repertoarne politike koju dobivate na koncertima Pearl Jam i nekih drugih. Stonesi su nešto poput MMF-a; dat će vam na kapaljku i samo onoliko koliko trebaju da ne uđu u rizik. Rizika nigdje, a baš je rizik ono čega mora biti. I priče o dosadnim set-listama glavna su kuknjava zadrtih fanova po forumima. Ali ne i vesele masovne publike koja godišnje ode na dva koncerta, pa kad vidi Stonese misli da je uhvatila Boga za jaja i priča priču o ‘najvećem rock bendu na svijetu’.

Osoba P i osoba R
A nema priče. Svi muzikantni međusobno jako dobro znaju gdje im je mjesto i kakvi su. I Mick Jagger mi je u Beču djelovao racionalno hladan i pomalo tužan pred činjenicom da je svjestan da samo glumi sebe, i sebi i publici. I da se govorka, čega je svjestan, da će ostati zapamćen kao čovjek koji zadnjih dekada ponavlja istih 20 pjesama, radi isti show. Za takve novce i ja bih to radio da mogu, ali je bedasto kad neki skupu gažu za vjernike brkaju s umjetničkim dojmom i onime što Stonesi (danas) stvarno jesu. Najskuplja zabava kakvu ste već puno puta imali, ali ako volite ponavljati tulume evo vam. Mada je sve jasno od početka do kraja, od najava, kretanja po bini, hladne svirke, predstavljanja članova, cijelog tog uvijek istog programa.

Vidjevši nakon toga trosatni delirij Pearl Jama na stadionu Nereo Rocco u Trstu – nisam tu bio ranije, izvrstan stadion za cca. 40 tisuća ljudi, slične konfiguracije kao San Siro ali manji – sve tupe priče pale su u vodu. Kao u kvizu, osoba P i osoba R postigli su različite rezultate a Pearl Jam oduševili maksimalno uzbudljivim koncertom i katarzom većih razmjera.

25 godina unatrag
Ali, da ne budemo pizde pa da ispadne kako uspoređujemo kruške i jabuke, godinama različite glazbenike, vratimo se 25 godina unatrag kad su Stonesi imali na grbači isto kao i Pearl Jam danas, 25 godina karijere. Tu se tek vidi usporedba; Stonesi su 1989. i 1990. s nebitnim albumom “Steel Wheels” i popratnim turnejama postali profesionalna lasvegaska zabava, nešto sasvim različito od dlakave i čupave, zanimljive grupe koja nas je napustila 1982., prije svađe Micka i Keitha, a nakon hat tricka započetog s albumom “Some Girls” i nekoliko odličnih turneja.

Svatko tko pogleda video “Let’s Spend The Nigh Together” iz 1981. i bilo koju snimku s povratničke “Urban Jungle” turneje, recimo koncert iz Barcelone, vidjet će razliku širu nego što je nebo od Zemlje. Ne mora to biti loše ili protuprirodno, ali može biti nebitno artistički, ili ‘rokesski’, a ipak govorimo o ‘najvećim rock bendovima’. Tih godina rock i stonesi prestaju biti dio iste rečenice.

Matematika i filozofija
S druge strane, Pearl Jam u svoju 25-u godišnjicu ušli su bez srama kad se okrenu prema prošlosti. Ne morate gledati stare videje da bi vidjeli bolju prošlost. A ako ste ih slučajno vidjeli u Trstu jasno vam je da nikad nisu bili bolji. Preciznije, jednako su odlični i bolji kao i kad sam ih gledao 1995. u Saltzburgu kao ‘prateći bend’ Neila Younga na legendarnoj turneji “Mirror Ball”, 2000. u ljubljanskom Tivoliju, ili 2006. u zagrebačkom Domu sportova.

Iako je matematika bitna, a upravo se Stonesi često služe matematikom umjesto filozofijom, nisu Pearl Jam bolji rock bend od Stonesa zato jer sviraju pred sličnim brojem ljudi, što zarađuju puno i pune turneje, a prodaju neusporedivo više albuma od Stonesa. Mada je i to bitno, pa mogu “poraziti” Stonese i u igri brojeva. Bolji su i zato jer ovdje govorimo o rock bendovima, a ne pop, ne namještenim institucijama koje paze na frizure, nego baš rock. Jer za razliku od Stonesa (i onih iz 1989.) redovito snimaju nove odlične albume, jer zaista sviraju, mijenjaju i dodaju ili oduzimaju, imaju jaku interakciju međusobno i s publikom, jer vas u tri sata koncerta odnese vihor kakav su Stonesi zadnji put mogli priuštiti 1982.

Tko je veći kit od Mika i Kita?
Paul McCartney je lani na punom bečkom Prateru priuštio bolji, slojevitiji i ljepši koncert od Stonesa. Jer ima više angažmana i inspiracije od Mika i Kita, veći je kit. Bob Dylan spram njih djeluje kao avanturistički moreplovac na dalekoj pučini. I koji kurac onda neki sllom žele da su baš Stonesi zaštitni znak rocka i ‘predstavnici generacije’, kad su i njihovi suvremenici zanimljiviji?

Znači, ne radi se samo o godinama, a niti samo o Stonesima. Jer su Pearl Jam bolji i značajniji bend i od U2, čiji je Bono Vox (ako tko danas još koristi to slavno prezime) jednako hladnokrvan i proračunat kao i Mick, pa još i tromiji iako je punih 17 godina mlađi. Taj je isto mogao dati puno više. S te strane Jaggeru svaka čast, uspijeva biti vitalan, ali odavno je to više manekenska koeografija zdravog života nego glazbeno relevantno postignuće.

Nije only rock’n’roll
Samo me strah da tako nije bilo i prije a nisam primijetio. Kad sam u Houstonu 1998., u desetom redu partera pred binom bio oduševljen dvoranskim nastupom Stonesa na kraju američke turneje, prije nego su stigli u Zagreb, pronicljivi Dražen Vrdoljak samo mi je hladnokrvno rekao: “Odlični glumci“. Danas je to jasno i njima samima, više se ni ne trude sakriti činjenicu. I ne mora to uopće biti loše, dapače, ali nije only rock’n’roll, pogotovo ne najveći na svijetu. Za to su tu Pearl Jam i neki drugi…