Do sada smo već u nekoliko navrata u adekvatnom kontekstu spominjali ime Zarkoff.
Saša Rajković, elektro-zanesenjak iz Siska – koji paralelno sudjeluje s
Jasminom Mahmićem (Le Chocolat Noir) u zajedničkom elektro-pop projektu
Florence Foster Fan Club (a koji je prije nekog vremena konačno objavio i
vlastiti album prvijenac za brazilski Wave Records) – na etiketi
Unhoerbar nedavno je objavio svoj novi službeni EP, “Red Edition 3“.
Kriteriji koje je Zarkoff postavio svojim dosadašnjim radom ne prestaju padati sa svojih vrtoglavih visina – neke od snimki zastupljenih na novom EP-u (“Bad Mood”, “Trigger”, ovdje dostupan u standardnoj i remiks-verziji, te uvijek iznova fascinantna “Video Age”) već smo imali priliku ranije čuti a i zaplesati uz njih na Zarkoffovim nastupima uživo. U međuvremenu neke nove snimke dobile su svoj ravnopravan prostor – “Snowman” i “Systematic Social Evasion” (vidno informiran sintetičkim solažama na tragu Wendy Carlos), kojima Zarkoff nastavlja upotpunjavati svoj zavidan elektro-repertoar.
No da nije baš sve tako bajno, pokazao je spomenuti izdavač Urhoerbar (inače podetiketa koncerna Solar One Music), greškom na tržište lansiravši, što u digitalnom a što u CD formatu, nemasteriranu verziju dotičnog materijala, što je ponukalo samog Zarkoffa (na čemu smo mu, unatoč nesretnim okolnostima, beskrajno zahvalni), da masterirani materijal predviđen za standardno komercijalno izdanje ponudi slušateljima kao besplatan download.
Možete ga skinuti ovdje, a u nastavku, u malom prigodnom intervjuu, upoznati jednog kvalitetnog autora, zagriženog perfekcionista koji ne pristaje na kompromise čak i kad su neizbježni ili su rezultat nepažnje neke treće strane.
Za mnoge čitatelje vjerujem da poznaju tvoj rad, no što se sve muzički izdogađalo kod tebe proteklih godina – vezano uz izdanja, nastupe?
Aktivniji sam u studiju nego na pozornicama u zadnje vrijeme. Nastupi su se prorijedili, ali imao sam više vremena posvetiti se učenju tehničkih aspekata produkcije, pa mi je lakše postići zvuk koji tražim.
Ove sam godine objavio digitalni EP za sarajevski Adriatiko Recordings pod nazivom “Alprazolam”, pa “Red Edition 3” EP za njemački Unhoerbar/SOM, a krajem prošle godine je izašao album “Everyday Theatre”, mog drugog projekta FFFC, kojeg imam s Yasom, za brazilski Wave Records. Osim toga bilo je i nekoliko remikseva, kompilacija, posebno bih izdvojio remix “U sjeni neona” za Margita je mrtva, trebao bi izići na Cold Trinityu, ako ne zaključe da sam previše izmasakrirao pjesmu.
Pružaju li komercijalne glazbene emisije, bilo na radiju ili TV, izvođačima poput tebe adekvatan medijski prostor?
Ne mogu odmah reći da ne, jer nisam nikada ni pitao, vjerojatno je potrebno preuzeti inicijativu i takvim se emisijama javiti. Koliko vidim, glazbe koja bi mene interesirala tamo i nema, pa onda nekako nisam ni pokušavao. Jedino što me ponekad zaprepasti je ona emisija “Garaža”, gdje nastupaju stvarno neki najbizarniji primjerci, ne vidim se u okviru takve groteske.
Promatrači sa strane i dalje vjeruju u (sisačku) underground scenu. Kako na tu scenu gledaš ti kao jedan od njezinih aktivnih sudionika – postoji li danas nešto što možemo nazvati ‘scenom’, posebno u Hrvatskoj?
Scena postoji, ali je vrlo sputana, no ako to ikoga tješi, slične scene u drugim zemljama također nisu u puno boljoj poziciji, sve je to vrlo DIY i volonterski, što je iz neke idealističke pozicije ok, ali zapravo i nije, jer se potencijalni glazbenici troše na dnevnim poslovima dok se ne potroše skroz i onda se izgube i nestanu.
Entuzijazam popusti s godinama, ali ipak se pojavljuju novi ljudi koje preuzmu teret. Konkretno vezano uz Sisak i Skwhat, gdje smo dugo radili svirke, nakon što smo se Yas i ja povukli, mlađi su DJ-i i producenti odlučili sami preuzeti stvar u svoje ruke i sad tamo ide Tanz!, i to puno češće nego što se nama ikada dalo, mislim da čak rade dva puta mjesečno. Naravno da je to sve još uvijek malo, ali bitno je pacijentu održavati sinus ritam dok se ne probudi iz kome.
Novo izdanje ponovo krasi kratica ‘EP’. Nažalost, mnogima su vinilna izdanja tvojih ranijih EP-a za Home Made Electronica izmakli – čini se da Zarkoff baš i nije sklon izdavanju ‘albuma’?
To je istina, sva izdanja do sada su bila EP-i, no to nije mojim izborom, jednostavno mi nijedan label s kojim sam kontaktirao nije ponudio izdavanje albuma. Naravno rado bih snimio album, to je ipak format koji dozvoljava uvrštavanje malo hermetičnijeg materijala. kraći formati su ipak donekle usmjereni na best of koncepciju.
Vidno si ogorčen na najnoviju situaciju oko tvojeg EP-a za Urhoerbar – dotični su iz nekog razloga objavili nemasterirane snimke u sklopu tog izdanja. Kako je uopće moglo doći do takve greške – otkud izdavaču nemasterirani snimci?
Da, bio sam stvarno bijesan prvih nekoliko dana. Dok smo se dogovarali oko tog izdanja, pitao sam ih tko će raditi mastering, jer sam zapravo namjeravao dati trackove na mastering kod Petra Dundova, u Neumatik studio. S njim volim surađivati, jedna je stvar (Bad Mood) na tom EP-u i snimljena kod njega te je on napravio i mixdown, radio je i mastering za Everyday Theatre, pa mix i mastering za HME izdanja, uglavnom plan je bio da to zvuči dobro. No izdavač je odgovorio da oni rade mastering za sva svoja izdanja, pa nisam inzistirao. Tako sam poslao nemasterirane snimke.
To zapravo i nije neobično, neki izdavači vole sami odraditi mastering jer žele konzistentan zvuk, tako npr. radim s Adriatikom, zaista nisam očekivao ovakvu grešku, ali još je gora od greške bila reakcija, odnosno izostanak reakcije. Vidim da se izdanje još prodaje, a oni nisu javno objavili ni riječ. Dobio sam ispriku mailom, ali uz napomenu da su svi drugi artisti bili zahvalni, te da možda shvaćam svoju glazbu preozbiljno. To me zapravo naljutilo više od same greške.
Bez obzira i na ovakve neželjene momente, kakav je odjek vezano uz tvoj (dosadašnji) rad? I Zarkoff i Florence Foster Fan Club odavno nisu samo lokalna imena. I ovdašnja i inozemna publika upoznata je s vašim izdanjima i nastupima…
Da, nastupa je bilo i po europskim zemljama, i po zemljama regije, a evo, krajem godine idemo i u Brazil. Svirao sam i pred pet ljudi, a ponegdje i pred punim klubovima. Reakcije su uglavnom pozitivne, no ne uvijek, ponekad idu i do vrijeđanja.
Kritike uglavnom podnosim stoički, i pokušavam analizirati situaciju da vidim proizlazi li kritika iz nečije gluposti, nedostatka ukusa ili nekih osobnih razloga, a naravno, ponekad su i utemeljene. Jedna od većih kritika koja se neprestano ponavlja za oba projekta je ta da nema nikakvog videa, nikakvog scenskog nastupa, kostima, šminke ili ne znam čega već. To mi je uvijek bilo uvredljivo, ja nisam nikakav zabavljač, nego zabavu pružam usput. Glazba je sasvim samodostatan medij, osim ako je u službi nečeg drugog, kao u kazalištu ili na filmu. No često je u funkciji večernje zabave, da to tako nazovem, to je isto u redu, ali meni nije primarno.
Kod Zarkoffa konkretno, zanimljivo je da gotovo svaka pjesma ide u nekom svojem smjeru – površno gledano, to je uvijek techno, acid house ili electro, a opet, nije – uvijek se događa stilski odmak… “Video Age”,”Cardiac Arrest”, “April”, “Empty As Electron”, “Trigger”, “Acid Sun”, “Reclusivist”… sve zvuče impresivno ali na trenutke kao da nemaju veze s istim autorom. U temi “Shining” ili ovoj novijoj – “Snowman” primjerice, prostor je ustupljen i električnoj gitari…
Volim razne glazbene stilove, mislim da je puno manji popis onih koje ne volim, a čak i tamo se nađe nešto što mi se svidi. To se svakako prenosi i u produkciju. U neobjavljenom materijalu se tek skriva svašta, no vjeruj mi da nastojim ipak i nastupe i izdanja donekle stilski ujediniti.
Poslušaš li između ostalog, i svoju muziku u slobodno vrijeme ili nakon što snimiš neki novi materijal, ‘zaboravljaš’ na njega?
Ponekad i poslušam, ali ne previše, dvije-tri pjesme su mi dosta, onda već počnem slušati analitički pa čujem nekakve sitne propuste pa se nakraju iznerviram.
Pojedinci koji te znaju i slušaju, posebno na koncertima, ‘žale’ se da tekstovi tvojih pjesama znaju biti predugački – fascinira li Zarkoffa uvijek neka konkretna tema ili su to nasumične riječi domišljato spojene u ‘manifest’ poeziju?
Ne mislim da su nešto posebno dugački, možda su neke pjesme malo duže. Prije nego što sam počeo sa Zarkoffom, pisao sam i prevodio poeziju, nešto malo i objavljivao po časopisima tipa Forum i slično. Studirao sam ruski jezik i književnost i fonetiku, a posebno me zanimao period ruske avangarde i postavangarde te fonetski aspekt poezije, zaumni govor, glas u svetim i okultnim ritualima i slično.
Lirika koju pišem za pjevanje je pravilne forme, jasno određenih tema, koje se ipak od pjesme do pjesme dosta razlikuju. Uglavnom se tu radi o dekadenciji zapadne kulture, dehumanizaciji, introspekciji u raznim stanjima i situacijama.
Promatram vlastiti život, analiziram ga, uspoređujem s tuđim životima i tražim neke opće točke koje su pogodne za stvaranje jakih slika koje bi i na druge ljude mogle ostaviti utisak. Kad se ovako analizira, zvuči jako racionalno, ali nije, to je intuitivni proces koji čovjek manje ili više kontrolira i njime donekle upravlja. Mislim da u stupnju kontrole tog procesa leži majstorstvo bilo kojeg umjetnika, ali ne u smislu da je više kontrole bolje, nego da je pravo umijeće u hodu po žici.
Koliko su po tebi glazbenici i glazbena industrija smisleni par? Krše li obje strane pravila ili su glazbenici uvijek apsolutne žrtve menadžerskog iskorištavanja i propusta?
Glazbena industrija nije ništa bolja od bilo koje druge industrije, osim možda vojne, farmaceutske i takvih ekstremnih primjera. Tu vladaju tržišni zakoni koju nemaju nikakve veze s etikom ili umjetnošću. Glazba je tu najmanje bitna, ona je roba. Igra se na neke temeljne ljudske potrebe, prodaje se zabava. To je interesantan nusproizvod suvremenog društva, pojavila se dosada koju treba otjerati.
Tako da imamo novu industriju koja naš uči što volimo da bi nam to skupo prodala. Koliko ja znam, glazbenici dobivaju oko 11 % od prodaje nosača zvuka. Meni se čini da je tržište zagušeno smećem, tako da dobra glazba uglavnom ne može doći do izražaja i dobri glazbenici ne mogu zaraditi dovoljno za život. Nisam upoznat sa slučajevima da glazbenici iskorištavaju izdavačke kuće ili varaju menadžere, nikad nisam čuo za tako nešto. No izvođače koji su samo proizvodi te industrije ne ubrajam u glazbenike, oni su roba koja pjeva i svira, isto bismo ih tako mogli zamijeniti i robotima.
Vjeruješ li u glazbene uzore – i koji su, ako nije tajna?
Apsolutno, uzori su učitelji koji djeluju s mistične distance, negdje između stvarnosti i naše projekcije. S jedne strane su to klasici kao što su Syd Barret, braća Smith (Cardiacs), Ian Curtis, Leonard Cohen, Genesis. P. Orridge. A od uzora koji su direktno utjecali na glazbu – Skinny Puppy, Front 242, Terence Fixmer, Dopplereffekt, Nitzer Ebb, Fat Gadget, Plastikman, Einstürzende Neubauten, W. Carlos.
Pratite Zarkoffa na MySpaceu.
