Gdje je nestala ljubav; nje doduše nema već neko vrijeme. “Honestly, Nevermind“, sedmi studijski album kanadskog umjetnika, vjerojatno je njegov najgori. I sad, mogao bi provesti sate pišući ovaj tekst, pazeći da svaki promišljeni zaključak bude objašnjen na najbolji mogući način, no, osobito nakon recenziranja prošlogodišnjeg “Certified Lover Boy“ te inicijalnih reakcija na ovo smeće, jednostavno nemam volje. Neka bude kratko i slatko! Ali što se uopće treba iznijeti? Glazba zadovoljava isključivo u trenucima kad se na nju ne obraća pažnja – ono, netko se fakat potrudio usavršiti umjetnost proizvodnje pozadinske muzike. Zapravo, sličnosti s nekoliko prethodnih Drake radova zapanjujuće su – ništa prisutno ne obrađuje relevantan koncept, tekstovi su grozni, neodređeni te banalni, a ponekad solidna instrumentacija uništena je prisutnošću izvođača koji preko nje iznosi čisti apsurd na tehnički neprihvatljiv način (ovo potonje donekle je novo).

drake honestly nevermind
Drake “Honestly Nevermind” naslovnica

No, riječi ovdje nisu bitne, štoviše zanemarive su u odnosu na estetske, a time i produkcijske odluke. Kreativno nazadovanje, potkrijepljeno emocionalnim padovima i komercijalnim uspjesima, promatrano na “CLB“ zahtijevalo je kojekakav obrat za dobrobit općeg ugleda jednog od najmoćnijih autora pop kulture. Spomenut iskorak ostvaren je isključivim oslanjanjem na beatove inspirirane dance, house i EDM glazbom. Kao značajan odmak, navedena ideja zaista je vrijedna hvale, ali izvedbe nažalost prate predvidivu formulu utemeljenu prije previše godina. Sve djeluje tako isprano; kao amaterski pokušaj oponašanja stilskih smjernica odabranih žanrova. Začudo, uz sve moguće primjedbe na kvalitetu skladanja i miksa, u glavnini slučajeva problem ne leži u samoj instrumentaciji (nije toliko loša), već u onom što je složeno preko nje.

Muziku podržava

Drake nikad nije zvučao gore! Ali zaista, nešto pažljiviji pogled na napravljeno ukazuje na sramotne nedostatke! Njegov glas nanosi bol, unakažen katastrofalnim efektima, dok monotono, bezosjećajno pjevanje oslobađa od bilo kakvog potencijalnog angažmana za ploču (odsutna je emocionalna fronta koja ga je vinula u nebesa). Naprimjer, što se događa s vokalom na “Falling Back“ ili “Liability“? Da li to zaista nekom objektivno zvuči dobro? Nepotrebne distorzije, odjekivanja i ostale manipulacije crpe ikakav oblik dobre volje. Iako nije očajna, produkcija je bezukusna i bljutava s pokojom upitnom odlukom. “Currents“ je neslušljiva zahvaljujući sampleu cvilećeg kreveta (romantično jel’), “Calling My Name“ očajnički traži strukturu kako bi ostala na životu, a “Tie That Binds“ sadržava možda najgoru aproprijaciju flamenca koju sam čuo.

Navedeno postavlja pitanje – kako si izvođač izuzetne važnosti i ugleda, s neograničenim resursima i mogućnostima unajmljivanja najtalentiranijih glazbenika, inženjera i producenata, može dopustiti rad ispod razine neprofesionalnog SoundCloud repera. Jedine dobre pjesme na dotičnom proizvodu su “Sticky“, “Massive“ te “Jimmy Cooks“ pošto uključuju trunak progresivnosti i boje (groove, melodičnost, nelinearnost beata); nešto energije i karaktera. Ovdje kreativni aranžmani, premda samo na trenutak, zasjenjuju kontinuirano sumnjiv miks, uvredljivo loše pisanje i nivo života nasumične mrtve osobe. Pored svega, najgori aspekt projekta je nedostatak melodija, pamtljivih/pjevnih momenata; hitova. Preslušao sam kompilaciju suviše puta, no ni pod prijetnjom smrti ne bi se mogao ičega sjetiti. Slično kao i “CLB“, “Honestly, Nevermind“ lebdi eterom, izgubljen u prostoru i vremenu, neobuzdan ičim što bi ono prisutno povezalo u kredibilan model. Album je užasan, ružan i apsolutno sramotan!

p.s. Djelo odaje počast glazbenom radu pokojnog dizajnera/umjetnika Virgila Abloha, no zbilja se nadam kako se dotični u međuvremenu prestao okretati u grobu.

0 Shares
Muziku podržava