Mark Knopfler održao je 5. svibnja u Areni Zagreb koncert koji je polarizirao bazu njegovih obožavatelja.
Uz izvještaje koje pišu posjetitelji koncerta, postoje i oni interni koje pišu sami članovi benda u obliku dnevnika s turneje. A dva najvažnija čovjeka u Knopflerovom bendu, multiinstrumentalisti Guy Fletcher (najčešće za klavijaturama) i Richard Bennett (najčešće s gitarom), napisali su kako je izgledao koncert u Zagrebu iz njihove perspektive.
Oni koji su Knopflera gledali 2008. u Domu sportova sjetit će se kako su u parteru bile plastične stolice (Fletcher tada nije propustio našaliti se na taj račun) i vjerojatno su svi odahnuli vidjevši kako bijelih PVC stolica u Areni ipak nema.
Možda je razlog nešto slabije i nemaštovitije svirke bio umor, jer – kako kaže Guy Fletcher – ekipa je taj dan doletjela iz Praga, a isti ih je dan čekao i povratak nazad. Dugo su vremena proveli na tonskoj probi, no i za vrijeme samog nastupa mogle su se primijetiti određene poteškoće. Potpisnik ovih redaka uočio je ih je barem nekoliko: od zvuka klavira koji u nekim dijelovima kao da nije pripadao istom tonalitetu u kojem je bio bend (možemo povući paralelu s “Jump” Van Halena), do početničkih grešaka poput one kada je Knopfler krenuo svirati/pjevati, a zaboravili su ga ‘pojačati’. 
Ako je to i cjepidlačenje, onda se svakome u Areni tko je pratio pozornicu morao pojaviti upitnik iznad glave kada je cijeli bend na samom početku “Telegraph Road” ‘zaronio’ u mrak.
Guy Fletcher objasnio je da je u jednom trenutku pult zadužen za rasvjetu jednostavno ‘krepao’ (nije riječ o ljudskoj pogrešci), a bendu na pozornici najviše je smetalo što se nisu čuli. Slušalice u ušima otkazale su poslušnost: Richard Bennett u jednom uhu nije čuo visoke, a u drugom niske tonove. Probleme istog ili sličnog tipa imao je i sam Knopfler.
Richard Bennett u svom je dnevniku ispao iz samo njemu znanog filma kazavši da je, što se tiče benda, zagrebački koncert bio najbolji koncert turneje do tog trenutka (postavlja se pitanje kakvi su tek onda bili prethodnih sedam), bez tehničkih problema, s odličnom svirkom i svježom set-listom. Ova ‘svježa set-lista’ osobito bode u oči kada se zna da su se na njoj – izuzev novih pjesama s albuma “Privateering” – našle one pjesme koje bend svira na apsolutno svakoj turneji, bilo to 2010., 2008. ili 2005. godine.
Ipak, Bennett se divno zabavio i zahvalio zagrebačkoj publici na prijemu čime je na neki način kompenzirana neispunjenost same Arene.
Mnogi će u obranu izostavljanja “Sultans of Swing” spomenuti kako je ovo ipak turneja kojom se promovira “Privateering” i logično je da svira pjesme s tog albuma. Kada je Knopfler promovirao album “Kill To Get Crimson“, s njega je u Zagrebu odsvirao samo dvije pjesme.
Pjesme iz Dire Straits razdoblja nisu toliko mjerilo kvalitete koliko je mjerilo minimum korektnosti koju trebate očekivati na koncertu kada na ulaznici piše ime Marka Knopflera. A to je ono što je ovdje izostalo. Čak nije riječ ni o pjesmama koje nije svirao, već o najčešće bezvoljnoj interpretaciji pjesama koje je svirao.
Paul McCartney, primjerice, znatno je više svjestan naslijeđa i (donekle) odgovornosti koju ima prema publici, pa se neće dogoditi da na njegovom koncertu ne čujete pjesme The Beatlesa. A nije da je u bendu imao istu ulogu kao Knopfler u Dire Straits i nije da mu je drugi dio karijere bolji ili važniji od prvog. David Gilmour također je lijep primjer korektnosti, kao i Sting.
Na kraju bi slutnja da su prvi koncerti samo dobra prilika bendu za uvježbavanje i tehničarima za testiranje opreme prije ‘pravih’ europskih nastupa mogla biti istinita.
