Zagrebački festival; vraćam se Zagrebe sebi?

2363

Volite li domaće zabavnoglazbene festivale? Volite li Zagreb? How yes no. But, jer uvijek ima neki butt – po naški ‘guzica’ – s obzirom kamo nam je krenula i otišla zabavna glazba, a i Zagi, pitanje se čini suvišnim. Čast iznimkama, pogotovo onima starije generacije koji i danas ‘jedu malu djecu’ za mikrofonom, ali zabavna glazba kod nas zadnjih je 20 i kusur godina postala sve osim zabavna.

Laka glazba, teške riječi
Uvijek ironičan, s podlogom i nadgradnjom, Arsen Dedić prokomentirao je to tipičnim onelinerom koji sve veli; “Laka glazba, teške riječi“.

Kao zemlja s dugom tradicijom zabavnoglazbenih festivala i to smo uspjeli upropastiti. Ne treba idealizirati estradnu prošlost, nikako, ali spram pjesama zlatnog doba koje su se šezdesetih i sedamdesetetih vrtjele na zagrebačkom, splitskom ili opatijskom festivalu, ovo kasnije je inferiorno i većim optimistima. Nekad je gorila vatra s Čolićem na opatijskom festivalu, a zadnjih godina potpaljujemo lošu skladateljsku maštu i prljave festivalske strasti.

Teži odgovori na teža pitanja
Glasanje publike i čekanje pobjednika? Kao mali sam strepio a uopće mi nije bilo bitno, ali nešto se događalo, nečega je bilo u zraku (i na stolu kolači), a hrpe singlica koje i danas imam bile su fizički ‘dokaz’ uspjeha pjesama. Danas ne da ne čekamo odgovor tko je pobijedio, jer i na neka teža pitanja znamo neke teže odgovore.

Muziku podržava

Stvari su se promijenile ne samo na terenu pop-kulture nego i zabavne glazbe. Kad već jesu onda je bolje zaboraviti prošlost i krenuti drugom stranom?

Facelifting i botoks
Koliko god se činilo teško i koliko god stalno nešto prigovaramo, opravdano naravno, moguće je djelovati institucionalno i probati nešto promijeniti. Možda to i jest najefikasniji način? Radikalni facelifting, botoks i slične stvari koji put su opravdani, na zgražanje čistunaca i tradicionalista, kad se već ne bavimo fitnesom pa se na tijelo i dušu, a i sluh, mora djelovati umjetno kao hitna pomoć.

Ako ste vidjeli najave za novi, 61. Zagrebački festival koji se održava ove subote u Hypo Centru, vjerojatno ste primijetili promjene. Od dizajna plakata, drugačijeg pristupa medijima, izbora autora, pjesama i izvođača, ne može se poreći da je ekipa iz HDS-a (Hrvatskog društva skladatelja, organizatora) promijenila nekadašnju šprancu.

Kad pogledate repertoar ovogodišnjeg festivala, ne bi baš pogodili da se radi o Zagrebačkom festivalu kakav je bio unatrag petnaestak godina. Belfast Food, Pavel, Eni, Hari Rončević, Mario Huljev, Massimo, Neno Belan & Fiumens, Vanna, Nola? Eto polovice izvođača koji imaju što pokazati, a i u drugoj polovici ima dobrih pjesama, mada frontmeni nisu po mom (subjektivnom) ukusu. No, ovo je festival a ne punk-rock priredba, ali ne može se poreći da ove godine ima drugačije, pop sidrište.

Euri u kune, zabavna u pop
Svi koji se bave ovim poslom znaju koliko je teško promijeniti bilo što, ne samo eure u kune. I nije lako unutar institucije pomaknuti stvari u drugom smjeru, jer lobiji su jaki. Pogotovo zabavnoglazbeni. Znam koliki su bili otpori zabavnoglazbenog ceha prema ‘popističnosti’ Porina.

Nije lako pomiriti struje, koji put ih treba sukobiti pa neka frca struja, možda se javi neka nova vrijednost. Ono što se zakletim rockerima na Porinu činilo kao mlaka vodica, za zabavnoglazbene mahere bilo je potpuna izdaja tradicije zabavne glazbe. Međutim, zaboravili su samo da su upravo oni izdali zabavnu glazbu, da je praktički više nema, bar ne u onom obliku od ranije.

Društvo mrtvih hitmejkera
Kad neki davni hitmejkeri, koji 15 godina nisu napisali hit vide popis izvođača za 61. Zagrebački festival vjerojatno će im pasti mrak na oči. I treba. Modernizacija koja je odavno zahvatila San Remo iskorištena je i za najstariji domaći festival. Rođen je daleke 1953., kad i moja gitara Fender Telecaster. Tu je razlika među nama i njima; dok je s tada s izumom električne gitare rock glazba krenula osvajati svijet, domaći festivali su, kao ‘dašak zapadnog vjetra’, osvojili bivšu državu zabavnom glazbom.

Na rock smo još trebali čekati, i upravo je zabavna glazba (dobra) bila ono što se dalo slušati, bile su to prave pjesme. Zagrebački festival zadnjih je dekada postao nebitan, a to je najgore što se nekom festivalu može dogoditi.

Ponovimo, radi se o festivalu a ne rockerskoj tvrđavi s visokim bedemima, ali je dobro da je naglasak opet praktično stavljen na pjesme, na uspješne singlove, tržišni motor bilo koje scene, pa neka ih ljudi fućkaju. I neka autori – a HDS je društvo skladatelja a ne mrtvih hitmejkera – dobiju vrćenja i satisfakciju ‘pjevušenja’ koju im polumrtva diskografska industrija očito ne može dati.

Neka crkne i susjedov konj
U trenutku kad se CD-i sve manje prodaju glavna zarada dolazi od vrćenja pjesama, njihove ‘upotrebe’ gdje god se može, publishinga, Zagrebački festival prihvatio je novo stanje i pokušao što više pjesama izgurati po medijima i top ljestvicama.

Stoga i jest zanimljivo da neki od diskografa nisu pristali na solidne uvjete koje su im ponudili iz festivala; otkup mastera po realnim cijenama i dvogodišnja prava na publishing pjesama – redistibuciju, vrćenje po medijima i time posljedičnu zaradu autorima pjesama i izvođačima – prava koje bi se potom vratila u portfelj diskografa, a u međuvremenu bi financijske koristi imali svi.

Jer, neka crkne i susjedov konj. Znamo li da diskografi u svojim ugovorima s glazbenicima inzistiraju na dugoročnom vlasništvu nad masterima (snimkama), ovo se činilo kao vrlo liberalna ponuda koju nije trebalo odbiti. No, ekskluzivni ugovori glazbenika s nekim diskografima očito su prepreka koju, mada ne donosi koristi, nije bilo moguće jednokratno preskočiti. Šteta, jer radilo se o poslovno dobrom i prilično liberalnom planu. Dapače, znajući kakvi su (robovlasnički) ugovori diskografa s glazbenicima, ovih dvije godina odricanja od tih 18 pjesama bio je povoljan plan da ti netko drugi donese novce na stol, ako ih već zna progurati na tržištu.

Zidine stare nisu iste
Ove godine nećemo vidjeti meni omiljene Terezu, Gabi i druge, ali njih možete gledati na odličnim koncertima “Dive”, a povijest provjeriti na iscrpnom CD box-setu “Zagrebfest; 60 godina” Croatia Recordsa, koji je prošlost Zagrebačkih festivala izložio kroz hiperuspješnice na 6 CD-a. Bile su hiper i bila ih je hrpa, no, to vrijeme se više ne može vratiti, kao niti takva zabavna glazba.

Vraćam se Zagrebe tebi” pjevali smo kad smo se kao klinci vraćali sa skijanja, a na današnjem trusnom i klizavom terenu – gdje i Medvjedi kližu superiorno Dinamu i sličnim amaterima – teško se vratiti bilo kamo. Bolje pjevati “Vraćam se Zagrebe sebi“, malo drugačijem doduše, ali kaj sad, neka probaju, tim više jer ni zidine stare nisu iste ako ih još uopće ima…

0 Shares
Muziku podržava