Zagrebački bend Prženje opržio Eurosong i hajp oko njega

Zagrebački bend Prženje reagirali su na hajp oko Eurosonga pjesmom “Eurosong”, a frontmen benda Marin Bušić, na Facebook profilu benda rastavio je to natjecanje na proste faktore, od kvalitete glazbe, do izvedbe, snimanja i bine, te objasnio zašto je napisao pjesmu u kojoj Eurosong proglašava nepotrebnim. Njegovu objavu i novi pjesmu prenosimo u nastavku.

“Dakle, otkako je bend Prženje objavio pjesmu ‘Eurosong’, hrpa ljudi mi je prišla i ispitivala me o mom stavu za ‘Mamu ŠČ!’, Let3 i ostale stvari vezane za ovogodišnju Doru. Otkuda taj animozitet prema Eurosongu? Što misliš o Letu 3 i mami ŠČ? Kakva je to pjesma? Zašto to dopuste na televiziji? Zašto oni imaju te brkove?

Disclaimer:
Da se ne objašnjavam svakome, uzeo sam si za pravo napisati što o tome svemu mislim kao tekstopisac benda Prženje. Ostali članovi benda se vjerojatno djelomično slažu s mojim stavovima, ali ovo pišem isključivo iz svog ugla. Stoga, drvlje i kamenje slobodno uputite meni. Kroz ovaj tekst, koji je mahom analitički, teško je provući emociju s kojom sam ga pisao i ovakav tekst će čitatelji shvatiti kao pljuvački. Shvatit će da sam ja gnjevan, ljut i (kao šlag na tortu) ljubomoran na izvođače koji nastupaju na Dori ili na svemu vezano uz Euroviziju. To nije slučaj. Ni blizu.

To što ja nisam ljutito pisao ovaj tekst će jednostavno zaobići jedan broj čitatelja. Oni će moje riječi protumačiti kao da sam ljut i urlam na svijet. Ostavit će i neki banalan negativan komentar usmjeren prema meni kao osobi, uglavnom jer nemaju kapacitet ovo sve pročitati s razumijevanjem. Grčevito će braniti instituciju Eurosonga i Dore, pokušat će me diskreditirati, kao da će ovaj moj tekst spriječiti održavanje tih natjecanja i smanjiti njihovo uživanje u tom programu.

Neki će vjerojatno u pokušaju diskreditiranja mojih riječi ljutito uzviknuti ‘tko je on?’, jer ako nisu čuli za mene, sigurno nemam argumente i moje riječi nisu bitne, premda bile istina. S druge strane, na ovogodišnjoj Dori ih je dočekala plejada aktera za koje nikada nisu čuli. S razlogom, jer dobar broj tih aktera nema puno toga iza sebe u smislu glazbene karijere. Međutim, ti pavijani će uredno opravdati anonimnost tih izvođača, iako nikada nisu čuli za njih, ali ja ću biti problematičan. Bilo kako bilo, ovaj tekst nije ni napisan za te licemjerne internet pavijane, već za ljude koji imaju kapacitet da pročitaju komadinu teksta i dožive ga kao nekakav analitički osvrt.

Mržnja

Jako bitno je napomenuti: ‘Ja ne mrzim ljude koji se prijavljuju na Doru.’ Ne mrzim ih. Meni je korektno tražiti svoje mjesto pod estradnim suncem kroz kojekakva natjecanja. Ja dolazim iz nekog drugog svijeta i meni je to nepotrebno. Kod glazbe koje ja baštinim, natjecanja ne donose kredibilitet. Djela donose kredibilitet. Snimljene ploče i koncerti donose kredibilitet. Zašto bih ja ‘mrzio’ neku djevojku koja je napravila neku pop pjesmu i prijavila se na Doru? Nemam razloga za to. Kao dokaz tome, pokušat ću ne spomenuti nikoga osobno na neki negativan način od svih tih kandidata. Ne mrzim nikoga od njih. Svi ti izvođači su vjerojatno već pročitali grozne kritike na njihove pjesme. Ono što su sigurno čuli jesu hvaljenja bez pokrića, a to je možda gore od loše kritike.

Eurovizija i njena relevantnost, da ne kažem bitnost

Što čini nešto bitnim? U 70-ak Eurovizija, nikad nisam čuo pjesmu koja mi je istinski dobra. Čuo sam one koje mogu tolerirati i one koje su OK za to što jesu, ali baš nikako neku pjesmu koja mi je istinski dobra. Proljeva sam čuo i previše. Ne smatram da sam u krivu kada kažem da je Eurosong natjecanje pjesama iako ima tu scensku komponentu. Problem kod mene nastaje što me, u natjecanju pjesama, nijedna pjesma ne zaintrigira na tim poljima na kojima percipiram svu glazbu. Radi toga ja ne mogu doživjeti Eurosong bitnim. Nisam čuo neku pjesmu koja bi utjecala na moje poimanje glazbe – što je komponiranje, pisanje pjesama i slično. Tamo nisam čuo takav kalibar pjesme. Takve pjesme sam čuo na slobodnom tržištu, ali ne u okviru tog natjecanja. Zaključujem da Eurovizija nije bitna u odnosu na slobodno tržište. I zato mislim da je Eurovizija nebitno međunarodno natjecanje.

Da se razumijemo, Eurovizija je ogromna organizacija. Govorimo o suludom broju pjesama koje su se kvalificirale. S prednatjecanjima poput Dore i brojem prijava koji ta prednatjecanja zaprime, ta količina pjesama je ogromna. Međutim, ono što dođe do publike nažalost nije bitno. Sve novine pišu o tome, pa naravno da se stvara percepcija da je to bitno natjecanje. Ja sada pišem o tome, pa se s jedne strane može shvatiti da ima nekakvu vrijednost, ali pjesme nisu dobre.

Za usporedbu, primjer bitnog međunarodnog natjecanja su Olimpijske igre. Tamo se pošalju najbolji sportaši koji su spremni. Tko bude pozvan da predstavlja svoju zemlju je apsolutni kralj te discipline u svojoj zemlji. Ako se uspio kvalificirati na Olimpijadu, to je već enorman uspjeh, pa makar otišao kući bez ikakve medalje. Ako se baviš skokom u vis i nastupaš na Olimpijadi, šanse jesu da si elitni skakač. Tko preskoči najvišu letvicu na Olimpijadi je pobjednik i dobije zlatnu medalju. Taj je pobijedio, ali i ono srebro i ona bronca je jako dobar i zapažen rezultat. Ti si najbolji od najboljih i taj dan su ti se posložile karte da si pobijedio i sebe i druge.

Na Euroviziji, to jednostavno nije tako. Tamo ne šaljemo nabolje od najboljih. Tamo u pravilu nema pjevača koji rasprodaju dvorane. Ako se takvi i prijave, bude s nekom lošom pjesmom koja opet bude ubrzo zaboravljena. Ne počinju s tom pjesmom koncerte. Tu pjesmu takvi izvođači ne ostavljaju za bis. Dakle, ako ne šalješ najbolje što imaš u zemlji, onda to nije bitno natjecanje. To je kao da gledaš školsku priredbu ili dječju nogometnu utakmicu. Simpatično, ali daleko je to od dobrog nogometa, a i od dobre pjesme. Da se na Olimpijskim igrama počnu kvalificirati trećerazredni sportaši, pa tko bi to gledao? Bi li itko nazvao to natjecanje bitnim natjecanjem? Je li bi itko rekao da je to natjecanje potrebno? Uglavnom, kako bi se osoba iz Hrvatske kvalificirala za nastup na Euroviziji, potrebno je prijaviti se na Doru. Tu postoje neki kriteriji.

Malo o tim kriterijima

Prvo, moraš biti državljanin Hrvatske. S time sam u redu, ako se šalje hrvatska pjesma za pjesmu Eurovizije, pa valjda bi bilo u redu da imaš neki domaći dokument.

Pjesma ne smije biti dulja od tri minute. O ovom ne znam što bih mislio. S jedne strane, tri minute su dovoljne za neke forme i tematiku, ali za neke nisu. To je potencijalno prvi kompromis koji autor mora napraviti – ugurati se u kalup od tri minute. S druge strane, ako trebaš puno scenskih nastupa ugurati u neku kratku satnicu, onda je jasno da se ne mogu kandidati prijaviti s 20 minutnim pjesmama.

Pjesma mora biti spremna za objavljivanje u eter. Snimka mora biti gotova, finalizirana. Dakle, povjerenici za Doru neće prihvatiti neki akustični demo pjesme. To mi je isto u redu. Eurovizija je logistička noćna mora. Scena i tehnika se između pjesama mora moći razmontirati za 30 sekundi uz pomoć 12 dragih ljudi.

Playback

Playback! je riječ koja u mnogo glava izaziva gađenje. Radi playbacka ljudi su kadri zauvijek otpisati bilo kojeg pjevača ili bend koji koriste playback. Eurosong je polu-playback (ovo hrpa kritičara ovog teksta ne zna i sada su vjerojatno ljuti jer to nisu znali).
Oni instrumenti koji se pojave na pozornici nisu uštekani, odnosno vi ih ne čujete kao gledatelj. Vi čujete studijsku snimku. Ono što je uživo u tim nastupima je samo dio vokala. Ironija je da na natjecanju pjesama ne čujete izvođače koji izvode tu pjesmu. Dobro ajde, čujete jedan dio vokala, ali to je playback. Da sam ja organizator Eurosonga i ja bih inzistirao na ovom modelu. To je i logično, jer čak i da svi ti izvođači mogu svirati i pjevati, organizirati toliku količinu mikrofona i različitih mikseva i očekivati da to sve prođe bez ikakvih problema je nemoguće. Dakle, zelena kvačica za playback.

Politiku van iz moje butige

U pravilima pjesama za Euroviziju stoji kako se pjesme ne smiju baviti političkim temama. To mi je isto razumljivo, jer organizatorima ne treba ta dimenzija. Zemlje će se grupirati po političkim pitanjima i može se razviti potencijalno nezadovoljstvo i bojkot određenih zemalja. Međutim, samim time je autor još više uškopljen. Autor ne može pisati kako hoće o temama koje su rubno političke i mora stati u još jedan kalup. Neukom gledatelju se može činiti kako je pravo čudo što su organizatori antiratnu pjesmu od Leta3 zaprimili i promoviraju. Očito se slažu da je njihova politička poruka dovoljno kamuflirana da može proći u eter u sklopu njihove produkcije.

Dvoličnost Eurovizije je u tome što organizatori Eurovizije smiju gurati političke poruke, a autori ne smiju. Normalno je da Ukrajina osvoji Eurosong u jeku ruske agresije. Ta politička dvoličnost je tragična, jer vjerujem kako organizatori Eurosonga zapravo žele gurati političke poruke koje njima vrijednosno odgovaraju. Stoga, vjerujem kako im je Let3 sjajno došao jer s njima rade tu političku poruku, a ako stvari krenu po zlu, organizatori se uvijek mogu vaditi na umjetničku slobodu autora i individualnu interpretaciju teksta.

Eurosong je prije bio, a danas nije

U kolektivnoj memoriji našeg naroda, Eurosong je bio bitan. To je bila ogromna platforma za promociju pjesme. Tko je tamo završio ili se pojavio na Dori, taj je napravio velika stvar. Od mog djetinjstva, nije bilo puno televizijskih kanala. Svi su gledali Eurosong, odnosno Doru. Normalno je da su svi gledali, jer nisi imao što drugo gledati. U međuvremenu smo dobili hrpu privatnih televizija, a kasnije i IPTV i 900 televizijskih kanala. Ima 15-ak isključivo sportskih kanala na TV-u. U međuvremenu, vidjeli smo sto talent natjecanja i velikih TV programa. Story Supernov@, Hrvatski idol, Superstar, Supertalent, Xfactor, Rat bendova, Voice, Big Brother, ono gdje pogađaš stihove pjesme, A strana, B strana, dječje varijante svih tih natjecanja, sve ovo što Srbi imaju s onim neukusnim hidrauličkim foteljama što idu gore-dolje. Hrpa pjevača se pojavila na svim tim natjecanjima. Eurosong se mora natjecati sa svim tim natjecanjima, a to nije lako.

Nadalje, Eurosong se treba nositi s HBO-om, Netflixom i takvim plaćenim servisima. I onda se dogodi, da organizatori Eurosonga bace glazbu u drugi plan i ne inzistiraju na najboljim pjesmama koje će dominirati eterom narednih godina. Bitan im je samo taj vizualni cirkus.
A to je ironično, jer se Eurosong prikazuje na televiziji, koja je najcenzuriraniji medij. I sada treba biti cirkusant i šokantan na najcenzuriranijem mediju. Dakle, kao neki koreograf, ne možeš ići ‘do kraja’ u neki tabu i to prezentirati na pozornici Eurovizije.

Ne možeš doći gol na binu jer je to šokantno i ljudi prosvjeduju protiv javnog TV servisa. S druge strane, ti isti ljudi i/ili njihovi prijatelji koji osuđuju nekakve ruže i čepove u guzicama LET3, međusobno putem whatsappa šalju pornografiju do koje mogu doći njihova djeca. Znate ono, kada je djeci mobitel dadilja na kojekakvim roštiljima, rođendanima, krštenjima, krizmama i vjenčanjima, pa klinci odjednom prestanu igrati online igrice i uče otkuda su došli iz galerije fotografija tatinog mobitela. Kako će Eurosong na TV-u biti šokantan, a na YouTubeu se može naći necenzurirani porod djeteta u bazenu. To se na televiziji ne može naći.

Igre su postale ultradetaljne i u zadnjih par godina uspješno imitiraju stvarnost. Tome po pitanju vizuala ne može konkurirati neka hrvatska dramska serija, a ni hrpetina led ekrana i pleksiglas Eurosonga. Nadalje, klinci gledaju druge klince kako igraju igre. Hrpa ljudi ni ne zna za društvenu mrežu Twitch (slična YouTubeu) gdje toga ima jako puno. I s njima se Eurosong mora nositi.

Na televiziji ne smiješ reći ‘šupak’, ‘jebanje’ i slične riječi jer će televizija popušiti kaznu ili suspenziju. S druge strane, klinci imaju mobitele i računala s kojim mogu pristupiti internetu i mogu do tri klika doći do ekstremnih porno gadarija. Trebaju samo stisnuti da imaju više od 18 i mogu gledati ‘two girls one cup’ gdje dvije žene jedu vlastiti izmet iz čaše ili ‘one guy one cup’ što je bezbroj milijuna puta gore od te dvije nesretnice i urgiram da to ne tražite jer ćete si htjeti iskopati oči. Stvarno, nemojte to gledati.
Tako isto postoje snimke dekapitiranja od strane džihadista i slično. To je doista šokantno. I kako onda, uz internet, ta uškopljena, deklarirano (tobože) sterilna televizija kao medij može konkurirati u vizualnom pogledu? Sve smo već vidjeli na internetu i nema toga što netko na javnom TV servisu može napraviti što bi zapravo bilo šokantno. Na TV-u je radi cenzure cijeli program prebrisan bijelim pamučnim rukavicama. To je kazalište i kamilica.

Što treba mrziti?

Mislim kako treba mrziti bine od pleksiglasa. Pogotovo ako je ispod tog pleksiglasa LED panel. Pogotovo ako je izvođačima došao diktat gdje svaki od njih, barem u jednom trenutku nastupa, mora komunicirati s tim velikim glorificiranim televizorom. Pa ekipa hoda po nekakvih putićima, poljima, baca se ničice i valja se po tom pleksiglasu kako bi ih mogao snimiti neki kran. Premisa je kako će onda televizijski prijenos biti puno zabavniji. Kao da će ih to spasiti i napraviti bolje pjesme. Uglavnom, u zadnjih nekoliko godina, to je taj novitet po kojem svi jašu – podni televizor.

Svijet televizije je čudan. Ta međusobna natjecanja između televizija, odnosno evenata i programa su suluda. Televizije se manje bave kvalitetom programa, već prvoloptaškim dimenzijama studija. Ulažu trud u dimenzije studija pri čemu je veće uvijek bolje. Smatraju kako je jako bitno da neki voditelj ima interakciju s grafikama, kada bi i obična tablica funkcionirala i bila preglednija nego ovo što oni izmisle. U njihovim glavama, treba imati ogromni studio gdje se pojavljuju te grafike koje su iste veličine kao voditelji. Ja se najdublje ispričavam svima, ali ako hoću gledati neku stručnu emisiju o nogometu, neće me privući akrilni lakirani stol koji izgleda kao NLO i animirana tijela nogometaša koja trčkaraju po studiju. Bitan mi je sadržaj i zato gledanost tih TV emisija pada i zato gube gledanost od strane podcasta koji su slobodna forma.

Pjesma je baš onako ‘eurovizijska’…

Rekao sam već. Eurosong je cirkus, a ove godine mi imamo velikog brkatog klauna na raketi. To je realno jako dobar izbor za cirkus. Ako još igraš na tu proukrajinsku priču, onda to stvarno može napraviti rezultat. Vidjet ćemo hoće li im se to isplatiti? Ono što se ne isplati je stalno kalkuliranje. Tko kalkulira i s čime? Pa, evo ovako…
Autori kalkuliraju s onim ‘Što bi moglo dobro proći na Dori?’
Oni koji zaprimaju pjesme za Doru kalkuliraju ‘Što bi moglo dići gledanost Dore?’
Oni koji odlučuju koja pjesma ide na Eurosong kalkuliraju ‘Što bi dobro prošlo na Eurosongu?’
Oni koji glasuju za pjesmu kalkuliraju kako da Hrvatska ostvari što bolji rezultat.
Oni koji nastupaju na Dori kalkuliraju da kupe mobitele da netko može glasovati za njih puno puta.

Ja mislim da bi bilo bolje bez kalkuliranja. Sve kalkuliranje se može svesti na jedan rezultat.
Autori bi mogli reći: ‘Nije bitno što će dobro proći na Dori. Ajmo napraviti dobru pjesmu, da ju ljudi pjevaju narednih par godina.’
Oni koji zaprimaju pjesme za Doru bi mogli reći: ‘Samo nek’ ljudi pošalju dobre pjesme, da ih ljudi slušaju i pjevaju narednih nekoliko godina. Nije nam bitan rezultat na Eurosongu, samo nek’ pjesme budu dobre. I za nastup nas nije briga, samo nek’ radi uz pjesmu. Ne treba nam nužno cirkus.’
Oni koji odlučuju koja pjesma ide na Eurosong bi mogli reći: ‘Nek’ ljudi pjevaju svaku pjesmu iz selekcije i neka svaka bude hit. Onda što prođe dalje, nek’ prođe dalje i nek’ ostvari rezultat.’
Oni koji glasuju za pjesmu više ne bi znali za koju bi pjesmu prije glasovali.
Oni koji nastupaju na Dori ne bi trebali kupovati mobitele da mogu slati SMS poruke na 060 broj i glasovati za sebe. Ako bi napravili dobru pjesmu, pjesma bi bila toliko zapažena da bi Dora poslužila kao savršena promocija i koja bi mogla omogućiti 10-20 nastupa u narednoj godini.

Samim time bi Dora bila relevantna jer bi postala konkurentna. Ne bi tamo završile te treš konfekcijske pjesme jer ih autori ne bi ni slali u selekciju. Tako se može dići kriterij za cijelo natjecanje. Tragedija je da ljudi mogu reći ‘pjesma je eurovizijska’. To je nažalost sinonim za ‘vjerojatno loše’. Trenutno stanje je da ima masa prijavljenih ‘treš’ pjesama koje ne mogu ostaviti značajan trag na top ljestvicama. Stvar je u tome da je Let3 poprilično najbolji kandidat ove godine. Ali tu je još tucet pjesama koje su pale u zaborav prije nego što su izvedene. To je problem. To je tip pjesama koje, kad se zavrte na radiju, ljudi rado prebace stanicu. Čuo sam kako je bilo oko 200 prijava na Doru. Sumnjam kako nije bilo boljih prijavljenih pjesama od tih tucet koji su ljudi zaboravili čim su ih čuli. Ali tu se kalkulira opet. PR mora razmišljati o imidžu, ali ne razmišlja o pjesmama.

Pitanja

Zašto ljudi ne rade na rimama? Tko od producenata dopusti rimu ‘resistance, existence i distance’? Tko takvoj rimi da zeleno svjetlo i kaže ‘Evo, ovo ljudi trebaju čuti!’? Radi ovakvih stvari ne želim poslati pjesmu na natjecanje. Ako je neki arbitar odlučio da je ta rima dobra, onda to nije arbitar za mene. Odbijam da mi takav aparatčik sudi. Narodu još samo treba rima ‘fire – desire’. To nikada nitko nije čuo. Zašto ljudi pjevaju pjesme na jeziku kojeg ne govore, pri čemu ne mislim na Svahili već engliš? Zašto se mi moramo dodvoravati strancima po pitanju jezika?

Zašto moramo svako malo ubacivati riječi na engleskom? Hoće li nekakav ‘Gibonni trenutak’ poput ‘Say, Hey, To eachother, to eachother, I’m Sorry – Oprosti’ zapravo osvojiti neke glasače koji znaju englesko značenje te riječi? Hoće li ta ubačena engleska riječ značiti Croatia – 12 bodova?
Zar stvarno nije bilo boljih prijava među tih 200, nego ove koje su odabrani za Doru?
Bi li autori s Dore slušali vlastite pjesme da ih je napravio neki drugi autor?
Zašto se produkcija Dore ne prilagodi tim intimnim pjesmama? Možda nekim pjesmama ne treba da se neki vizuali, linije i valovi konstantno frenetično vrte po tim LED ekranima.
Zašto tim pjesmama ne pokušaju od grandioznog sajma LED tehnike stvoriti neki mali klub ili neku atmosferu koja se ne može opisati sa ‘nek’ sve radi stalno’?
Ako si autor ili izvođač i znaš da se prijavljuješ za neki glazbeno-scensko natjecanje, zašto se onda ne pripremiš za taj scenski dio, a ne da ti scena bude kreativna ko pogrebni buket cvijeća?
Jel itko od izvođača vidio kako bina izgleda prije nastupa na njoj da može nešto unaprijed izmisliti? Meni bina na Dori izgleda kao da je prepuna nekih ledenih siga. Izgleda mi kao Kal-Elova pećina, utvrda, što li je već… Uglavnom tamo gdje priča s roditeljima i gleda uspomene. Pa da je neko došao u supermen kostimu i okolo da upali te kristale po zidovima, ja bih poslao SMS za tu osobu.
Jel može nastupati netko za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a da nema hrvatske dokumente?
Zašto možeš raditi na hrvatskoj pjesmi za pjesmu Eurovizije, a nemaš hrvatske dokumente?
Zašto neki stranci ‘s iskustvom’ rade pjesmu za hrvatsku pjesmu Eurovizije? Kakve su to fore?
Zašto na Dori nisu samo hitovi?
Zašto danas nitko ne priča o izvođačima s ovogodišnje Dore osim o pobjedniku?
Zašto danas nitko ne spominje te druge pjesme?
Zašto danas nitko ne pjeva tih 20-ak pjesama?
Zašto na Eurosongu nema hitova od prošle godinu dvije poput ‘Trebaš li me’ od Eni i Cveka, ‘Evo me opet’ od Vojka, ‘Mama’ od Rep Riberya, Zembe i Goce, ‘Cura s kvarta’ od Hiljsona, ‘Jube moja znaj’ od Nene Belana, ‘NLO’ od Miach, ‘Pozdrav Brate’ od Žuvija, ‘Sip’ od Grše, ‘Poljubi me za kraj’ od Silentea?
Zašto se na Doru ne prijavi neki izvođač koji bez problema napuni zagrebačku arenu?
Kako je moguće da pjesma koja pobijedi na Dori nije hit (to nije slučaj kod LETA3, ali pogledaj godinu prije ili tri godine prije ili se vrati još ranije uz prošlost)?

A sada meni postaje zanimljivo…
Zašto pjesme s Eurosonga ne naprave rezultat van svoje matične zemlje?
Zašto mi svi ne slušamo i ne pjevano prvu, drugu, treću ili četvrtu pjesmu s Eurosonga?
Zašto Eurosong nije bolji?
Je li Eurosong u ovom formatu najbolji što bi mogao biti?
Može li se ikako popraviti, onako, da bude bolji?
Što bi ga učinilo boljim?
Bi li Eurosong pun hitova stvorio ‘Euphoriu’ 😉 među publikom?

Let3

Bio sam na dva koncerta gdje je LET3 svirao. Meni njihova glazba nije dobra. To je vjerojatno posljedica njihovog punk zaleđa. Ne rezoniram dobro s tim svijetom. Unatoč tome što se u mnogo stvari ne slažemo vrijednosno, treba reći par stvari i odati počast Letu 3 tamo gdje za to ima mjesta.

S jedne strane mi je žao što su se oni odlučili prijaviti baš ove godine kada je meni trebala izaći pjesma. Ranijih godina imali smo puno lošijih pjesama koje su pobijedili na Dori. Sada ispada, u umovima bezumnih, da sam ja prije dva tjedna napisao pjesmu usmjerenu protiv Leta3, a pjesma je napisana prije nekoliko godina, a nije izašla prije jer ju nisam stigao snimiti, miksati, snimiti spot, animirati karaoke tekst za spot i ostalo. U svakom slučaju, LET3 ide na Eurosong. Zašto? Oni su napravili pjesmu od 20 riječi. Pola riječi od tih 20 su internacionalizmi koje razumije cijeli svijet. Kroz tih 20 riječi su uspjeli provući političku poruku.

E sada, što mi nije dobro kod pjesme. Pjesmu bi se moglo prozvati dadaizmom. Nije mi dobar tekst, nije mi zanimljiva glazba. Dobre su mi te aranžerske stvari poput abecede i da me taj ritmički element ‘ŠČ!’ jako podsjeti na borŠČ! Međutim, njihova pjesma mi spada u onu kategoriju koju sam na početku ovog ekspozea opisao kao ‘OK je za ono što je’.

Po pitanju scenskog nastupa, nastup mi je malo star, jer su takve stvari izvodili prije 20 godina, recimo u spotu ‘Tazi, tazi’. To me je iskreno malo razočaralo, jer sam mislio da će otići još dalje s performansom, ali kada se uzmu limitacije televizije i samih pravila natjecanja, logično mi je da nisu. Ostali, manje istaknuti i manje brkati članovi Leta 3 su zapravo dobri svirači. To su organizirani ljudi s jačim sviračkim zaleđem i radi njih, ovi više brkati članovi, mogu izvoditi svoje performanse, a opet zvučati jako kompaktno i homogeno.

Dragi Vladimire Putine

Nije mi fora da netko napravi pjesmu protiv Putina, a da se ne boji da ga neki KGB-ovci ne otruju dioksinom da promijeni boju lica kao Juščenko. Ja imam pjesmu koju sam napisao dok sam radi posla provodio vrijeme na ukrajinskoj granici u vrijeme masovnog bježanja Ukrajinaca iz vlastite zemlje. Vidio sam hrpu žena, djece, staraca i stranaca kako u tisućama prelaze granicu. Dok sam bio tamo, slušao sam ukrajinski radio i slušao njihove pjesme antiratne tematike. I malo sam ostao zatečen, koliko ni te njihove pjesme nisu agresivne. Vjerojatno zato što su korijene vukle od aneksije Krima, a ne od raketiranja svih ukrajinskih gradova. U svakom slučaju, gledajući tu bijedu na granici sam bio inspiriran i napisao antiputinovsku pjesmu zbog koje ću, kada izađe, pretpostavljam, minimalno biti pozvan na obavijesni razgovor u policiju. Moja pjesma o Putinu je tekstualno ljuta rakija i to ‘prvine’, a Mama ŠČ! je blagi kompot. Moja pjesma je slobodna, ali zato ‘nikad neću ići na Eurosong’. Njihova je uškopljena, obrisana dezinficijensom i ukalupljena i radi toga idu na Eurosong. Želim im svu sreću.

Bezobrazna samopromocija

Ovaj sljedeći dio će biti svojevrsni dnevnik. Jebiga, preživite nekako. Preskočite ovaj dio teksta, nije me briga. Idem malo o ovom našem Eurosongu. Riječ Eurosong ne postoji zapravo. To je neki kolokvijalizam koji koristi niz zemalja. Relativno ogorčen tim natjecanjem, odlučio sam napisati pjesmu. Kako sam zaključio da je to natjecanje nepotrebno (argumentaciju ste valjda pročitali, ako ste došli do ovog dijela), odlučio sam napisati pjesmu. Nisam htio ad-hominem napadati neke izvođače, jer, kako sam napisao na početku, ne mrzim nikoga od njih. Zato sam pristupio na ovaj način gdje nabrajam što je nepotrebno kao Eurosong.

Rime su kod Prženja u 90% slučajeva netipične. Na neke motive koje sam koristio sam baš ponosan. ‘Pigmejski ženski NBA tim’ mi je jedan od dražih motiva. Isto tako mi je drag stih ‘ko momak alkaru iz Sinja’ što nije neka anti-gay priča, već mi je simpatično da alkari danas nisu potrebni. Bili su potrebni u vrijeme osmanske ugroze, ali danas stvarno nisu potrebni. Ako alkari nisu potrebni, onda su njihovi brkati ‘štitonoše’ još manje potrebni. Ako nema kriminala u Gothamu, Batman je nepotreban, a Robin još manje potreban od Batmana. Zanimljivo, sam način pjevanja sam pokupio od Marka Hamilla. Mark Hamill je najpoznatiji kao glumac koji je utjelovio Luke Skywalkera, ali je jako poznat i kao glas Jokera u animiranom Batmanu. Bio mi je sjajan način na koji je Mark čitao Trumpove tweetove. Radio je to s Jokerovim glasom i to mi se jako svidjelo. Vođen tim glasom, nisam gađao nekakav flow u pjesmi, već samo cinizam.

Grijeh je Vedranu (gitaristu) ne dati da svira solaže. Čovjek je nevjerojatan solo gitarist, ali umjesto sola tu se pojavila jedna dionica koja je bila inspirirana zvukom kojeg je dobio iz mog pojačala. Ta dionica nije komplicirana, kakve Vedran inače voli stvarati, već je jednostavna i zvuči kao neka dionica hita Billy Idola.

To moje pojačalce je starije od mene. Raritet je. Na tom modelu pojačala su se odsvirali neki nevjerojatno dobri albumi koji su utjecali na mene i mnoge druge glazbenike, tako da nije čudo da je inspiriralo Vedrana da odsvira takve dionice. Pojačalo sam kupio pokvareno i pojačalce je prošlo kroz sito i rešeto dok ga nisam uspio restaurirati i izuzetno sam ponosan što imamo priliku raditi probe s tim zvukom.

Bubnjarske dionice nisu komplicirane, ali ima tog hi-hata zanimljivog koji možda više pripada u neki moderni trap. Svi producenti znaju što znači ‘tražiti zvuk snarea’. Za one koje ne znaju, to je onaj manji napoleonski bubanj koji s donje strane ima metalnu mrežicu koja šuška kada se bubanj udari. Taj zvuk snarea je kao da se traži sveti gral. Jedan od najzanimljivijih zvukova je Tama Bell Brass snare kojeg su koristili svi najveći. Taj bubanj se ne radi više i nevjerojatno je skup. Na takvom bubnju su svirali Metallicu, Rage Against The Machine, Nirvanu, Blink 182 i tako dalje i tako dalje.

Kad smo kod kako se stvari čuju, miks je nevjerojatan. Proces miksanja trajao je nekoliko mjeseci i bilo je potrebno 30-ak revizija dok nismo stali i amenovali jedan miks. Htjeli smo da bas bubanj puca i trese vrata od auta kao da slušate neku modernu plesnu pjesmu. Kada je pravi bend u pitanju, a ne sintetizirana i semplirana glazba, onda je to puno teže dobiti. Uspjeli smo i hvala svima uključenima u projekt.
Još jedna bitna stvar, Dragi (bubnjar Prženja) je nenormalno glasan bubnjar. Svirati s njim na probama i uživo na bini je nešto što je privilegija i prokletstvo. Htio sam da se ta sila nekako prenese na finalni miks pjesme i Ivan Tokmadžić, koji je miksao pjesmu, je to na neki ‘madžićni’ način izvukao.

Kako svi imamo svoje poslove, teško je bilo snimiti spot za pjesmu. Teško nas je okupiti sve u isto vrijeme na istom mjestu. Zato sam htio da što kraće moramo snimati spot. Uostalom, kod ove pjesme je baš bitan taj narativ i usporedbe, tako da sam tu preskočio strofe i odlučio snimiti samo refrene. Danima sam tražio adekvatan videosadržaj kojeg mogu koristiti kao pozadinu. Htio sam da imamo taj izgled karaoke videa u strofama. Tjedan dana sam do dugo u noć programirao ovu vatru na slovima i ovu vatrenu lopticu koja skače po slogovima. Bila je muka nabaviti brkatu curu i blavora. Po pitanju brkate cure, iskočio nam je neki stari snimak Maje Bajamić koja je na nekom korporativnom eventu i drži lažne brkove preko usta. Za blavora su bile komplikacije, jer nema puno snimaka blavora. Tu nam je nesebično uletio Vedran Bađun s kanala Vedran Bađun Adventures. On često zna reći kako ga ‘boli blavor’ pa sam ga odlučio pitati. Bio je vrlo susretljiv i poslao nam je video sa svog ranča. Samo snimanje spota je obavio popularni Doktor Oga. Od prvog do zadnjeg kadra je bio ukupno 35 minuta. Međutim, spot sam kasnije montirao jako dugo jer nisam znao što bih izbacio.

Bližimo se kraju. Žao mi je ako ste pročitali nešto što vas ne zanima, ali imam jedan problem – imam što reći… Moje znanje je veće od prosječnog novinara koji prati estradu, kojekakve glumce i slavne. Ovakav megačlanak nećete pročitati ni u jednoj tiskovini, a bogami niti drugdje online. Ja i kalupi nismo prijatelji. Ne rade ih u mojoj veličini. Pretrpite još malo.

Bolja mi je vaša pjesma nego ‘Mama ŠČ!’

‘Bilo bi bolje da ste se vi prijavili.’ To je bio jedan sličnih komentara koje sam čuo na našu pjesmu. Razumijem i taj sentiment, ali PRŽENJE je zamišljeno kao vrhunac slobode u autorskom smislu. Tu nisam cenzuriran i mogu progovarati o čemu god poželim. To smatram više dragocjenim nego da se prešetavam po nekoj bini od pleksiglasa, dok ljudi ne čuju kako moj bubnjar zaista svira.

Osim ovih bliskih nama, koji su upućeni u buduće planove Prženja, nitko ne očekuje tematiku, trajanje i (pazi sada ovo) jezik sljedeće dvije pjesme koje ćemo izbaciti. Te stvari su neprocjenjive. I opet ponavljam, ja nisam za ugurati u kalup. Nisam jednodimenzionalan autor čiji se rad može adekvatno opisati jednom rečenicom.

Imam toliko sreće da oko sebe imam ljude koji vjeruju u to što radim i što su spremni podržati te moje riječi. To su moji dugogodišnji prijatelji koji su sjajni svirači, ali i plodni autori. Svi imaju svoje poslove, a Prženje nam dođe kao odlazak u toplice. Samo umjesto masažnih mlaznica u nekim toplicama, nama leđa razbije Dragi (bubnjar) koji je uvjerljivo najglasniji bubnjar kojeg znam, a znam jako puno bubnjara. To je ‘beštija’ kakve nema. Vedran (gitarist) je naučio svirati masu zagrebačkih gitarista. Čovjek ‘melje’ gitaru i dovoljno je da čujete 15 sekundi njegovog sviranja da znate da je virtuoz. Najnoviji član Prženja je Smud koji ima toliko kvaliteta da, dok dođem do sviračke, bih uopće zaboravio da opisujem muzičara.

Ima tu još ljudi koje sam spomenuo u opisu videa bez kojih, u produkcijskom smislu, ne bih mogao raditi ovo što radim na ovakvoj visokoj razini. Ova finalna pjesma je rezultat višegodišnjeg rada, ali ugledala je svjetlo dana i ponosim se ovim djelom i svim ljudima koji su mi pomogli da pjesma ‘Eurosong’ dođe do ljudi. Ako bude sve po planu, čut ćete još koju pjesmu uskoro.

Kad smo kod pjesama, svaka moja pjesma počne s kemijskom olovkom i papirom. Imam jako puno ideja. Toga mi ne nedostaje i imam isplaniranih narednih 15 pjesama za Prženje. U zadnje vrijeme pokušavam zatomiti moje ideje i kreiranje i razradu novih ideja, već pokušavam usmjeriti moje vrijeme na ‘završavanje’ postojećih pjesama da budu spremne za objavu i to mi teško pada. Kada pišem pjesme sam zaista slobodan, a onda treba odraditi posao da ta pjesma na papiru dobije koncept i postane moje djelo, a onda, kada ga predstavim bendu, djelo Prženja.

Moja djela su produkt moga studioznog rada, mojih interesa, mog obrazovanja, odgoja, mojih iskustava, promišljanja i svjetonazora. Volim kada pjesma poteče iz tih izvora. Prema takvoj glazbi gravitiram i takvu glazbu slušam, baštinim i stvaram. Ako glazba ne dolazi iz tih pobuda, jednostavno me čini inertnim. Jednostavno, ne ide. Kao da si ulio vodu u rezervoar od auta. To nije glazba koja pokreće ni mene, ni moja čula. Da sam klinac, zbog takvih pjesama kakve dominiraju na Eurosongu, nikada ne bih otišao kupiti instrument i početi učiti svirati ga.

Tu nema nekog integriteta za kojeg se možeš uloviti. Nema strasti, a to meni ne odgovara. Na kraju krajeva, glazbu strastveno slušam 25 godina. Kao dokaz tome, posjedujem zavidnu i jako skupu kolekciju nosača zvuka. Zadnjih 20 godina čačkam po instrumentima i praktički nema tog instrumenta koji ne poznajem. Napisao sam puno pjesama. Odsvirao sam masu koncerata, a posjetio ih 10 puta više. Glazba mi je jedna od najbitnijih stvari u životu. Obožavam pjesme. Proučavam pjesme i divim im se. Ne divim se pjesmama koje sam čuo na Eurosongu i zato mislim kako je to nepotrebno natjecanje. Eurosong nikome ne treba. Odnosno, treba nam ‘ko malenoj bebi žutica, ko miševima zmija ljutica…'”

U nastavku Prženje “Eurosong”: