Yukimi Nagano (Little Dragon): “Na kraju ljudi slušaju što žele”

Little Dragon već godinama osvaja svojim eksperimentalnim pop stvaralaštvom te polako i sigurno stvara veliku međunarodnu bazu.

Švedska četvorka zna se već od srednje škole, kada su počeli jammati po učionicama, a sve se to proteglo u gotovo dva desetljeća kreativnog rada.

Prvo službeno izdanje bilo je 2006. godine kada je Little Dragon objavio singl “Twice”, a u desetak godina izdali su četiri albuma među kojima je najzapaženiji “Ritual Union” koji im je priskrbio svjetsku slavu, surađivali su s Gorillaz ili pak SBTRKT-om, a vlastitu verziju soula, bassa, popa i elektronskog zvuka upakirali su i u novi album “Nabuma Rubberband“. Prilika da ih čujete je veliki koncert otvorenja Dimensions festivala u pulskoj Areni 26. kolovoza. Najistaknutija članica kolektiva je Yukimi Nagano s kojom smo popričali kako ostati kreativan nakon toliko godina rada, koji je soundtrack njenog života i zašto je bilo nemoguće predvidjeti uspjeh benda. Hvaljeni zadnji album “Nabuma Rubberband” vam je priskrbio i Grammy nominaciju za najbolji dance/electronic album. Čini se kao velika potvrda dosadašnjeg rada… što vama znači ta nominacija?
Bilo je to veliko iznenađenje, nismo ju očekivali. U poslovnom svijetu značilo je da su vas ljudi otkrili, te je puno više ljudi nakon toga znalo za album. Ali smatramo da postoji jako puno dobrih bendova koji vjerojatno nikada neće dobiti Grammya, tako da smo bili jako sretni što smo dobili tu nominaciju.Pjesme s toga albuma, “Klapp Klapp” i “Paris”, više su klupski orijentirane. Mnogi vas smatraju chill, jazz, trip-hop bendom, pa znače li ove pjesme svojevrsni povratak na plesne podije?
Mislim da smo u plesnijim stvarima od albuma “Machine Dream” koji je imao uptempo pjesme. Uvijek smo takve stvari imali na svojim albumima, ali na kraju ljudi slušaju što žele. Uvijek smo voljeli plesnu glazbu, sve od recimo južnoafričkog housea, ali i dobru klupsku glazbu.

Stavili ste Janet Jackson pod povećalo budući da ju spominjete kao veliki utjecaj na zadnji album?
Da, istina. Ona je velika inspiracija i sjajna umjetnica, radila je sa super producentima. Ima svoj zvuk, iako je svjetski poznata, ona ima svoj način pjevanja i nastupanja, koji je minimalan, ali jako upečatljiv, te mislim da ima sjajan glas.

De La Soul, Gorillaz, SBTRKT… svi su na popisu vaših suradnji. Kako ste počeli surađivati s njima što je ispalo možda neočekivano, ali savršeno.
Mislim da postoje dva različita aspekta onog što nazivate savršenim. Može postojati savršen ishod, ali loše iskustvo, te obratno. Imali smo suradnje koje su bile zabavne, ali sam uspjeh nije bio toliko velik, dok recimo druge pjesme smo radili tako da smo razmjenjivali materijale preko interneta, a pjesma je postigla veliki uspjeh. Jako volim kad smo s drugim umjetnicima u studiju, drugačije energije raznih ljudi te čine da radiš nešto drugačije. To su neki sastojci koje volim kada se govori o savršenoj suradnji.

Je li suradnja sa simfonijskim orkestrom iz Gothenburga isto način istraživanja novih glazbenih pravaca na zadnjem albumu?
Apsolutno je. Nikada nismo surađivali s orkestrom, samo s gudačkim kvartetom. Bilo je sjajno čuti učene glazbenike koji sviraju sve te aranžmane pjesama. Svakako je bilo zabavno iskustvo.

Vaše pjesme su poprilično melankolične. Ti pišeš sve stihove, pa što bi rekla da je soundtrack tvog života kada govorimo o utjecajima na tvoje pisanje u raznim fazama?
Sve se mijenja. Ne bih rekla da je moj stil uvijek melankoličan, definitivno volim feel good pjesme, kao što je Prince “I Would Die for You”, koja recimo ima tužnije stihove, ali je jako vesela pjesma, ili Kate Bush “A Woman’s Worth” koja je tekstualno jako emotivna, jako volim Frank Oceana koji ima dirljive i poetične tekstove. To je nekoliko primjera soundtracka mog života.

Svi intervjui i biografije spominju album “Ritual Union” kao album koji vas je lansirao u svjetski poznati bend. Zašto je album bio toliko dobar i u pravo vrijeme?
To je sve skupa jako zanimljivo. Kada pišemo glazbu i u studiju smo nikada ne možemo predvidjeti kako će neki album proći. Tražimo odgovore na ta pitanja, ali mislim da smo bili u razdoblju kada smo jako puno putovali, tek smo se vraćali s turneje s Gorillaz, ljudi su nas napokon prepoznali kao bend. Mislim da kod prve dvije ploče nismo dobili toliko potpore, pogotovo kod medija, a to je dobio “Ritual Union”. Teško je reći što je taj tajni sastojak uspjeha kad pišeš album.

Kako ostati kreativan nakon gotovo dva desetljeća zajedničkog rada i stvaranja glazbe?
Svaki dan učinimo izazovnim, poigravamo se s procesom kreiranja pjesama kako bi sve bilo zanimljivije. Mislim da iskrenost pomaže, kada netko recimo pokušava napisati pjesmu i zapne, te počne raditi iznova iste stvari, dobro je da je prisutno partnerstvo, i da vam netko iskreno ukaže na pogreške.

Počeli ste se baviti glazbom kada ste bili jako mladi, koji je vaš savjet za mlade glazbenike?
Možda zvuči otrcano, ali savjet je da nikada ne odustajete. Glazbena insdustrija je puna brzih i jednostavnih rješenja i povodljivih riječi kao što su obećanja da će vas nešto brzo proslaviti. Jako vjerujem da je zvuk koji je drugačiji i za kojeg treba malo više da ga ljudi zavole i razumiju, treba više truda i izdržljivosti da se to progura, ali ne treba odustati ako nešto ne ide odmah po planu. Ako vas svi ne razumiju, nije važno, ne odustajte.

Što nam možeš preporučiti za slušanje?
Afrički DJ Cndo je super, ima lijepe tribal beatove što je super. Slušamo jako puno nove i starije glazbe koja nije žanrovski orijentirana. Mnogi su bendovi kreativni i zanimljivi su super za slušanje. Primjerice Ariel Pink, on je prekrasan čudak i u tom smislu je kreativan. Preporučujem i Kaytranadu koji je super za ljude koji vole hip-hop beatove.

Razgovarala: Monika Marušić