Yes

7103

Slučaj skupine čijom ćemo se pričom ovdje pozabaviti vrlo je zanimljiv. Čak bi možda mogla koristiti i riječ kontroverzan. Naime, nastala je u vremenu kada se otvaralo novo poglavlje britanske muzike, desetak godina bila među najcjenjenijima, da bi za daljnjih dvadesetak postala priznatija i utjecajnija čak i više nego u periodu kad je objavljivala najbolje materijale i bila na vrhuncu svoje slave.

Vjerujem, više nego dobar razlog da se pozabavimo s nekim detaljima koji su obilježili četiri stoljeća rada jedne od najboljih progresivnih rock skupina svih vremena, koja je na svoj put krenula u Londonu (neki izvori spominju i Birmingham) prije četiri desetljeća – 1968. godine.

No pokretanju ove priče prethodili su događaji koji datiraju iz razdoblja od šest godina ranije – 1962. Tada pjevač Jon Anderson (pravim imenom John Roy, 25.10.1944., Accrington, Lancashire), jedan od glavnih likova ove priče, nastupa sa svojim bratom Tonyem u skupini The Warriors (The Electric Warriors), s kojom uspijeva objaviti tek jedan, ne baš utjecajan singl za Decca Records.

Muziku podržava

Bez nekih posebnijih ostvarenja, taj se bend uskoro raspada, a sljedeće koliko-toliko bitno ime u kojem Jon (tada još uvijek John, obzirom da se ‘prekrstio’ početkom sedamdesetih) boravi je The Party, a kratko je bio član skupine Gun (1967.).

Međutim, niti s njima ne postiže baš ništa značajnije. A još prije toga pokušava se ozbiljnije posvetiti i solo radu te pod pseudonimom Hans Christian Anderson za Parlophone Records objavljuje dva singla, koja također nisu polučila osjetnije rezultate. Da bi imao za život, Jon je iza tih događanja radio u noćnom klubu London Soho. Ali i dalje intenzivno razmišljao o novom početku, s novim bendom, kojeg bi on osnovao i u kojem bi ‘igrao’ glavnu ili jednu od glavnih uloga. I tada se događa ključni trenutak za nastavak ove priče.

Naime, jednog se dana, u svibnju 1968. godine u imenovanom klubu susreo s basistom Chrisom Squareom (Christopher Russell Edward, 4.3.1948., Kingsbury, Wembley), koji je bio član The Selfsa, ali i perspektivne psychodelic rock skupine The Syn, osnovane 1965. godine, s kojom je objavio dva dosta utjecajna singla (“Created by Clive” i “14 Hour Technicolor Dream”). No bend se raspao, mada se očekivalo da će napraviti nešto veliko, a kasnije su mnogi bili skloni mišljenjima da su imali veću perspektivu i od samih Pink Floyda.

Nakon što se The Syn raspao (1967.), Sqiure i Peter Banks pridružili su se Mabel Greer’s Toyshopu, bendu kojeg su 1966. osnovali gitarist Clive Bailey i bubnjar Bob Hagger. Jon je nakratko, na Chrisov poziv, bio član Mabel Greer’s Toyshopa, koji je svoj zadnji nastup imao u svibnju 1968. godine u Highgateu u Londonu. Do raspada je došlo neposredno nakon što su se Jon i Chris upoznali.

Počeci početaka
Nakon toga njih su dvojica čvrsto odlučili zaboraviti sve prijašnje neuspjehe i napokon napraviti dobar bend. A trenutak koji su odabrali možda i nije mogao biti bolji. Tadašnja britanska rock scena, iako u određenom prijelazno-promjenjivom razdoblju, kada su legende poput The Beatlesa, The Rolling Stonesa ili The Animalsa, polako počeli ‘istiskivati’ Led Zeppelin, Black Sabbath, Jethro Tull, Pink Floyd i još neki, bila je i dalje strašno moćna. Ali istovremeno, imala je dovoljno prostora za još jedan, i ne samo jedan, kvalitetan bend.

Pogotovo ako se imao namjeru baviti proučavanjem područja koje nije bilo dovoljno istraženo. Tako se formira nova postava, u kojoj ostaju Anderson, Squire i Banks. Baileya mijenja Tony Kaye (The Federals, Johnny Taylor’s Star Combo, Jimmy Winston and His Reflections, Bitter Sweet), a Haggera Bill Bruford (Paper Blitz Tissue), bubnjar koji je imao velike afinitete prema jazzu i svoje ‘mjesto’ u magazinu Melody Maker. Također, tri je puta kao ispomoć nastupio s blues rockerima Savoy Brown.

Poslije popunjavanja postave, došao je red da se promijeni ime. Kada su razmišljali o njemu, željeli su da ono bude kratko, jasno i pamtljivo, a Yes, što je predložio Peter Banks, to je svakako bilo. I tako je sredinom 1968. godine započela jedna od najznačajnijih modernih muzičkih priča u povijesti.

Yes u početku svira obrade, a na repertoaru su im najčešće bile one The Beatlesove, The Byrdsove i Simon And Garefunkelove. Za nešto ozbiljnije trebalo je pričekati do 4. kolovoza 1968. godine, kada u East Mersey Youth Campu imaju prvi show. Još značajniji događaj je onaj iz listopada, kada zahvaljujući preporuci Tonya Strattona – Smitha, menadžera The Nicea (benda u kojem je svirao Keith Emerson, kasniji former Emerson, Lake & Palmera), ali i izostanku Sly & The Family Stonea, imaju prvi ozbiljniji nastup u londonskom Speakeasy Clubu.

Otada pa nadalje, povoljni događaji, itekako bitni za nastavak karijere, smjenjuju se kao da su scenarij za njih pisali sami Yesovci. Naime, već 26. listopada otvaraju nastup Creama u Royal Albert Hallu, koji se održavao u sklopu njihove oproštajne turneje, a nastupaju i u legendarnom, u to vrijeme nezaobilaznom Marquee Clubu u Londonu. Ne manje bitan događaj je gostovanje u showu Top Gear na Radiu One s Johnom Peelom, koji ih pratio u vrijeme rada u Mabel Greer’s Toyshopa.

Kao šlag na tortu dolazi koncert s Janis Joplin u Royal Albert Hallu, održan u travnju 1969. godine. Nastupi Yesa s takvim veličinama nisu ostali nezapaženi pa ih hvali Tony Wilson, kolumnist Melody Makera, a Atlantic Records ubrzo im nudi ugovor, kojeg, naravno, prihvaćaju te započinje suradnja koja će potrajati puna tri desetljeća. Prvi zajednički uradak bio je singl “Sweetness“, ujedno i prva ‘ozbiljna’ pjesma koju su napisali Anderson i Squire.

Antologijska prva ploča
25. srpnja te godine Yes objavljuje prvu, antologijsku ploču pod imenom “Yes“, koju je producirao Paul Clay. Na njoj se, uz imenovani singl, našlo još pet autorskih pjesama te dvije obrade; “I See You” od The Byrds i The Beatlesova “Every Little Thing”. U britanskoj psychodelic progressive eri ova je ploča bila novi reprezentativni primjerak, obzirom da je materijal sadržavao i utjecaje popa, jazza, true i hard rocka, klasične glazbe i folka. Posebno su se isticali anđeosko nježni, melodični Jonovi vokali, koji su se ‘križali’ s Chrisovim i super harmoničnim instrumentalnim izvedbama.

Od utjecaja ostalih bendova najznačajniji su oni The Beatlesa, The Byrdsa i Simon & Garefunkela, čije su covere, kako smo ranije naveli, uglavnom svirali na početku karijere. Posebno je zanimljivo da je ploča u određenim kritičarskim krugovima svrstavana uz bok debitantskoj Led Zeppelina, izdanoj nešto ranije, a prema njoj je posebno blagonaklon bio Lester Bangs, cijenjeni novinar Rolling Stonea.

Od značajnijih nastupa u tom vremenu ističemo onaj s The Nice u veljači 1970. godine, a rad na drugoj ploči bio je u tijeku i prije nego je objavljena debitantska. Ona je snimana od studenog do siječnja, a izašla je u lipnju navedene godine pod imenom “Time and a Word“. Ta je ploča bila sofisticiranija, s mističnijim elementima i puno bolje producirana od prve (Tony Colton). Promjena producenta nije bila jedina koja se tada dogodila.

Nakon što je snimio drugu ploču, a prije njezina izlaska, otišao je gitarista Peter Banks, da bi na njegovo mjesto stigao Stephen James ‘Steve’ Howe Holloway (Syndicast, In Crowd, Tomorrow, Bodast), koji je premijerni nastup s Yesom imao 21. ožujka u Queen Elizabeth Hallu. To je bio razlog što se Banks nije našao na američkoj naslovnici, koja je rađena nakon njegovog odlaska, već je na njoj bio Howe. Zbog povećanog obima sympho aranžmana, minimalizirana je uloga gitara, što je bio jedan od jačih razloga Peterovog odlaska. Samim tim, ploča je sadržavala puno više orkestralija, za što je angažiran trideseteročlani orkestar, a utjecajnije pjesme bile su “No Opportunity Necessary, No Experience Needed”, cover Richiea Havensa, inače objavljen na soundtracku za film “The Big Country”, zatim Stephen Stillsov “Everydays” (snimili je ranije Buffalo Springfield) te Andersonove autorske “Then” i “Astral Traveller”.

Zanimljivo je također da je s Andersonom tri pjesme napisao David Foster, kolega iz njegovog najranijeg benda The Warriors. Yes je zahvaljujući toj ploči definitivno potvrdio ranije izboreno mjesto u rock eliti. I to ne samo u Velikoj Britaniji, gdje je bila 45., nego i šire. O tome svjedoče i solidne tiraže, te pogotovo, jako dobro posjećeni koncerti na turneji, među kojima je jedan od najznačajnijih bio s Iron Butterfly.

Konceptualne promjene
Tako stiže vrijeme za treću ploču s trećim producentom, Eddieem Offordom, koji ju je radio u kooperaciji s bendom. U manje od dvije godine diskografske aktivnosti Yesa. Njezino je ime “The Yes Album“, snimana je u listopadu i studenom 1970., izlazi 19. veljače 1971. godine u Engleskoj, mjesec dana kasnije u SAD-u, i na površinu u potpunosti izbacuje evidentan kreatorski potencijal. U prvom redu Andersona i Squirea, ali i ostalih članova.

Ploču su obilježile duže, kompleksnije pjesme sa čvršćim gitarama, pojačanim bas solažama, osjećajnijim bubnjevima i još raznovrsnijim klavijaturističkim i piano igrarijama, što je ojačalo utjecaj psihodelije i elektronike. Sav se uložen trud napokon vraća kroz prve značajnije ‘komercijalne’ rezultate. Sedmo mjesto u Engleskoj i 40. na američkoj ljestvici, gdje je bila punih 50 (!) tjedana, bili su rezultati koji su zadovoljavali. Mada ne i u potpunosti, jer znalo se da se može i mora još bolje.

Usto, “The Yes Album” je 2000. godine renomirani Q Magazin postavio na 86. mjesto 100 najboljih britanskih ploča svih vremena. Recimo i da je singl “Your Move” također je ušao u SAD Top 40. Uz tu pjesmu, koja se nije nalazila na ploči, “Yours Is No Disgrace”, “Starship Trooper” i “Perpetual Change” bile su dio set-liste na svim koncertima.

Uz činjenicu da je “The Yes Album”, kako se to voli reći, u neku ruku definirao Yesov sound, označio je i početak, ponekad čak i otvorenog rivalstva na britanskoj progressive rock sceni između King Crimsona, Emerson, Lake & Palmera i Yesa. U tom je trolistu većina ipak prednost davala Yesu, no bio je i nemali broj koji se nisu slagali s tim procjenama. Takav je, umjetno stvoreni rivalitet, ionako bio stvaran bez razloga i s malo zdravog razuma. Jer je bilo potpuno jasno da je teško ili nemoguće odrediti koji je od ta tri benda najbolji, obzirom da su svi oni bili u najmanju ruku odlični.

Konstantni plasmani na američke ljestvice imali su za direktnu posljedicu da je ova ploča Yesovcima širom otvorila vrata i do američke publike, čime su ostvarili još jedan zadani cilj. U drugoj polovici 1971. godine Yes kreće na prvu američku turneju, na kojoj svira s Jethro Tull, Ten Years After i J. Geils Bendom, da bi u kolovozu počelo pisanje materijala za novu ploču.

U to vrijeme događa se odlazak još jednog originalnog člana, klavijaturiste Tonya Kayea, koji je otišao nakon početka pisanja novog materijala, i osnovao Badger, radio s Peterom Banksom u grupi Flash, a kasnije (1978.) bio i u Badfinger. Novi je klavijaturista Richard Rick Christopher Wakeman, do tada lider Warhorsea i The Strawbsa, te session muzičar Davida Bowiea i Lou Reeda. On odmah, u rujnu i listopadu, počinje nastupati s bendom. Uz to što je bio jednako dobar klavijaturista kao i Kaye, Wakeman je imao prednost i u činjenici da je bio multiinstrumentalist, čime je pridonio obogaćivanju ionako kompleksnog i ‘bogatog’ sounda. Wakeman je svirao i mellotron, syntheve, električnu harfu, a na koncertima često i po dva piana.

Prvi zajednički rad ove postave bila je obrada Paul Simonove pjesme “America”. Spomenute promjene vezane uz Ricka, koji je unio još značajnije utjecaje mistike i fantastike, osjetile su se već na sljedećoj ploči “Fragile“, izdanoj 26. studenog 1971. u Engleskoj i 4. siječnja 1972. godine u SAD-u. Uz dojmljiv, basevima nabijen instrumental “The Fish”, te “Cans & Brahms”, ‘posuđen’ iz trećeg stavka Johannes Brahmsove “IV Simphony in B-Minor”, najznačajniji naslov, a i jedan od najpoznatijih uopće, melodični je, pjevni radio hit-singl “Roundabout”, koji se ‘ušuljao’ na 13. mjesto američke ljestvice. Osim te, bilo je i drugih zanimljivih pjesama, kao što su “Heart of the Sunrise”, koja je 1998. godine korištena u filmu “Bufallo 66”, ili “Long Distance Runaround”.

U najvećem broju analiza posebno su (opet) bili isticani Jonovi vokali, koji su čak ponegdje bili komparirani i s Plantovima, ali i pojačan utjecaj Howea na akustikama. Također, ploča “Fragile”, koja je bila 4. u Britaniji i 4. u Americi, gdje se 46 tjedana zadržala na top ljestvici, označila je početak dugogodišnje suradnje s Rogerom Deanom, koji je dizajnirao logo benda, crtao i slikao naslovnice i uređivao pozornice. Slijede novi uspješni koncerti i opet nova ploča, koja se snimala od travnja do lipnja 1972. godine.

Samo 10 mjeseci nakon “Fragile”, 13. rujna, izlazi peta ploča “Close to the Edge“, koja sadržava samo tri pjesme; naslovnu, inspiriranu Hermann Hesseovom knjigom “Siddharta”, zatim “And You and I” i “Siberian Khatru”. S time da prve dvije imaju ukupno sedam poglavlja, pa se njezino trajanje svelo na, ipak solidnih 38 minuta. Ta je ploča uz osnovne, konzumirala i veću količinu epskih elemenata, još žešće gitare, utjecajnije orkestralije, a naginjala čak i ka hard rocku.

Iz tih je razloga postala jedna od najznačajnijih u Yesovoj diskografiji i još dan danas među fanovima uživa kultni status. A voljeli su je mnogi, ne samo najodaniji sljedbenici ovog benda. To dokazuje 42. mjesto singla “And You and I”, te najbolji plasmani ostvareni dotada na top ljestvicama albuma; 4. mjesto u Engleskoj, 3. u SAD-u (32 tjedna), 1. u Nizozemskoj. No sve to nije bilo dovoljno dobar razlog Billu Brufordu da ostane u bendu, te je on slijedeći koji odlazi. I to u King Crimson, a kasnije i u Genesis.

Na njegovo mjesto dolazi session muzičar Alan White Pelton, koji je, između ostalih, svirao s Johnom Lennonom te s Plastic Ono Bandom, Lennove supruge Yoko Ono. I dok je Bill bio skloniji bubnjanju s puno više melodičnosti, Alan je protežirao puno snažniji, direktniji stil, što se moglo čuti već na sljedećoj turneji, tijekom koje je snimljena trostruka live-ploča “Yessong“. Objavljena je 4. svibnja 1973. godine i u 120 minuta trajanja nudi dotad najveće Yesove pjesme s nastupa krajem 1972. i početaka 1973. godine. Spomenimo da je i ona bila uspješna na top ljestvicama; 7. u Engleskoj i 12. u SAD-u.

Prije toga, točnije u veljači, Rick je objavio svoju prvu solo ploču, konceptualnu “The Six Wives of Henry VIII”, koju je izdao A&M Records. Veći dio druge polovice te godine protječe najprije u pisanju, a nakon toga, od kolovoza do listopada, i u snimanju materijala za novu ploču.

Po prvi puta bila je to dvostruka, konceptualna ploča, koja se zove “Tales from Topographic Oceans“, izlazi 14. prosinca 1973. u VB i 9. siječnja 1974. godine u SAD-u i vrlo brzo dostiže zlatni tiraž. Za pisani koncept, rađen još tijekom zadnje turneje, zaslužan je Anderson, a muziku su radili svi članovi. Na njoj je do punog izražaja došla Jonova impresioniranost istočnjačkom kulturom, a sama je priča bazirana na indijskoj kulturi, vezanoj na hinduizam, budizam, jogu i slično. Koristio je i inspiraciju pronađenu knjizi “Autobiography of a Yogi”, poznatog indijskog jogija Paramahanse Yoganande, rođenog potkraj 19. stoljeća u Indiji, a umrlog 1952. godine u LA – u.

Ploča je karakteristična i po tome što je sadržavala samo četiri, ali duga, maksimalno ‘iskompleksirana’ epska naslova ukupnog trajanja 81 minutu. Takvu su formu u kasnijim vremenima dosta koristili i koriste brojni progresivni bendovi, poglavito oni nastali krajem 80-ih i devedesetih godina prošlog stoljeća, koji gotovo u pravilu na svakoj ploči pišu duge, strukturalne melodije. Zanimljivo, iako je dosta podijelila kritiku i fanove, to je bila prva ploča koja je zasjela na 1. mjesto u Velikoj Britaniji, u Americi je bila šesta, sa 27 tjedana ‘stanovanja’ na ljestvici, a u Norveškoj osma.

Ubrzo po njezinu izlasku uslijedila je nova turneja “Tales Tour”, ali i promjena line-upa. Naime, nakon što je Rick Wakeman u svibnju izdao drugu solo ploču, “Journey to the Centre of the Earth”, on odlazi mjesec dana kasnije, procjenjujući između ostalog, da će u solo karijeri postići više nego kad je vezan uz bend. U to je vrijeme počeo surađivati s cijenjenim grčkim klavijaturistom Vangelisom, a njegova zamjena u bendu stigla je u kolovozu. Radilo se o švicarskom klavijaturisti Patricku Morazu, dotadašnjem članu progresivnog rock tria Refugee.

Moraz, čiji je sound klavijatura naginjao i u pravcu jazza, upao je neposredno po početku snimanja nove ploče, koje se od kolovoza do listopada 1974. godine odvijalo u Chrisovoj kući u Virginii Water u Surreyu. Ona se zove “Relayer“, svugdje izlazi 5. prosinca i sedma je u Yesovih pet diskografskih godina. Ploča je bila uspješna u Engleskoj (4.) i SAD-u (5.), a sadržavala je tri kompleksne pjesme; “The Gates of Delirium”, “Sound Chaser” i “To Be Over”, koje su rađene po sličnom konceptu kao i one na prijašnja dva albuma, “Close to the Edge” i “Tales from Topographic Oceans”.

Finale najkreativnije faze
Nakon izlaska ploče i odrađene promotivne turneje, članovi benda odlučuju uzeti odmor od rada u Yesu, kojeg ostavljaju ‘na čekanju’, i posvećuju se solističkim aktivnostima. Isto tako, surađivali su s bendovima koji su svoj opus direktno naslanjali na Yesov, poput Starcase ili Fireballet.

U međuvremenu, Atlantic Records ne miruje. Najprije u ožujku 1975. objavljuje “Yesterdays“, kolekciju ranih radova, na kojoj su se nalazile pjesme s prve dvije ploče i singlovi, a nešto kasnije i dokumentarac o bendu, snimljen tijekom turneje 1973. godine. Yesovci su postigli solidne komercijalne rezultate sa svojim novim projektima. Tako su Squierov “Fish out of Water” i Howeov “Beginnings” ušli na američku ljestvicu, White je s “Ramshackled'” ušao na 41. mjesto u Engleskoj, a Patrick Moraz je bio 28. u Engleskoj i 132. u Americi.

Ipak, najznačajniji album u tom razdoblju napravio je Jon Anderson, koji je solo-debijem “Olias of Sunhillow”, naslonjenim na Tolkiena, s epsko-mističnim ugođajem, ‘zaposjeo’ 8. poziciju u Engleskoj i 47. u Americi. Naravno da su svi ti radovi imali osjetan dodir s Yesovim soundom, a označili su i još nešto puno važnije. Završetak prve faze Yesa. Prve i najbolje, kakva se više nikada neće ponoviti.

Iako se već u to vrijeme ‘špekuliralo’ o raspadu, on se ipak nije dogodio. Mada stoji činjenica da su svi naredni radovi bili manje ili više slabiji od onih iz uvodnog petogodišnjeg razdoblja i rađeni pod teškim bremenom konstantnog naginjanja članova u pravcu solo radova, što je značilo i hodanje po samom rubu raspada. Koji se nekoliko puta i dogodio. Nastavak djelovanja obilježen je povratkom Ricka Wakemana, koji je tijekom 1976. godine pisao muziku za film “White Rock”, posvećen olimpijskim igrama u Innsbrucku, održanim 1978. godine. Najprije kao session muzičara, a zatim i kao (ponovno) stalnog člana. To je označilo odlazak Moraza, na kojeg se on sam odlučio.

Osma po redu ploča “Going for the One” snimana je od kraja 1976. do proljeća 1977. u studiju Mountain u švicarskom Montreuxu (Deep Purple), izašla je 22. srpnja 1977. godine i soundom je na tragu dvije – tri prijašnje. Naslovnicu su ukrašavala dva nebodera, Century Plaza Towers u Los Angelesu, koje je kreirala dizajnerska grupa Hipgnosis (radila i za Pink Floyd), nakratko zamijenivši Rogera Deana. “Montreux Theme” ju otvara, a dva uspješna singla, “Going for the One” (Top 1 u VB) i “Wonderous Stories” (Top 10) priskrbljuju ploči 1. mjesto britanske i 8. američke ljestvice s novim velikim, sada 21 tjednom boravka na njoj.

Yes tada održava uspješnu američku turneju, poglavito u gradovima istočne obale, gdje mu se popularnost ne smanjuje. Kako je i red, ubrzo, 29. rujna 1978. godine, stiže i deveta studijska ploča “Tormato“, snimana čak šest mjeseci; od prosinca 1977. do lipnja 1978. Ona je označena kao želja za ‘povratkom korijenima’, a takav joj je bio i koncept. Naime, nakon nekoliko albuma koji su sadržavali tri do pet dugih, epohalnih pjesama, na ovom ih se našlo osam, trajanja između kratke 2,5 i podnošljivo dugačkih osam minuta. Uspješan singl (10.) bio je “Don’t Kill the Whale”, u pjesmi “Madrigal” gudačke aranžmane radio je Andrew Pryce Jackman, a u “Circus of Heaven” pjevao Jonov sin Damion.

Opet je polučen lijep uspjeh u dvije glavne ‘komercijalne zemlje’. Top 8 je ‘zaposjednut’ u Engleskoj, a Top 10 u Americi, sa 14 – tjednim boravkom na ljestvici. Zanimljivo je da se album trebao zvati “Yes Tor”, po području na jugu Engleske. No ta se ideja, kao i Hipgnosisova fotografija na kojoj su, uz ostalo i silueta muškarca koji palicama ‘masakrira’ rajčic(e)u, namijenjena za cover, nekima nije pretjerano svidjela, no ipak se došlo do konsensusa.

Nakon završetka nove turneje, koja se održavala pod imenom “Yes – in the Round”, članovi grupe se ponovno okreću solo projektima. Tako 1979. godine izlazi “The Steve Howe Album”, a sada se Jon udružuje s Vangelisom (Aphrodite’s Child) i snima ploču “Short Stories” za Polydor Records, koja ulazi u engleski Top 10. Tada se događa ono čega su se mnogi bojali nekoliko godina ranije, a neki s oprezom i zebnjom najavljivali.

Prvi raspad i brzi ‘povratak’
Naime, Jon Anderson i Rick Wakeman napuštaju bend, zbog, kako je naglašeno, kreativnih i financijskih neslaganja, te budućnost Yesa postaje neizvjesna. Ipak, tako nije mislio trio Squire/White/Howe. Oni na preporuku managera Briana Lanea angažiraju pjevača Trevora Horna i klavijaturista Geoffreya Downesa, bivše članove skupine The Buggles. To se dogodilo neposredno nakon uspjeha ploče “The Age of Plastic” (1979.), s kojeg je skinut superuspješan single “Video Killed the Radio Star”.

S njima se dovršava jubilarna, deseta ploča “Drama“, koja se snima od travnja do lipnja, a izlazi 22. kolovoza 1980. godine. Ta je ploča bila ‘oštrija’ od nekih prijašnjih, zahvaljujući iizmeđu ostalog i nekim Jonovim utjecajima prije nego je otišao, sa snažnijim utjecajem rocka, pa čak i hard rocka (“Machine Messiah”), ali i new wavea, kojeg su sa sobom ‘donijeli’ novi članovi. Najpoznatiji su joj naslovi spomenuti “Machine Messiah” i “Tampus Fugit”.

Sve te promjene, od kojih su neke bile i korijenite, nisu previše uzdrmale komercijalni ‘ugled’, te je “Drama” bila 2. u VB, a 18. u SAD-u. U međuvremenu, iste godine Jon Anderson izdaje solo ploču “Song of Seven” za Atlantic Records, na kojoj su svirali Jack Bruce (Cream) i Clem Clempson (Bakerloo, Colosseum), a izlazi i live ploča “Yesshows“. Veliki dio turneje održan je u rujnu u Sjevernoj Americi, nakon čega je uslijedio povratak u Englesku. Tada su se donosile ključne odluke za budućnost benda. Naime, iako je bilo razmišljanja da bi se trebalo nastaviti, sklonost većine članova prema solo radovima i druga razilaženja ipak su prevagnula pa se događa ono što je bilo neminovno.

U travnju 1981. godine Yes se i službeno raspada. Iako se, kako smo naveli, tako nešto naslućivalo i ranije, raspad ovako snažnog, utjecajnog benda prodrmao je kako britansku, tako i svjetsku progresivnu ali i širu rock scenu. Ne i do kraja, obzirom da je u to vrijeme počeo uspon neoprogresivnog britanskog rocka, čiji je jedan od glavnih protagonista bio Marillion, ali i Asia, grupa koju su osnovali Yesov duo Geoffrey Downes i Steve Howe, te John Wetton iz King Crimsona i Carl Palmer iz Emerson, Lake & Palmer.

Squire i White se nakratko pridružuju Led Zeppelin dvojcu Plant/Page u projektu XYZ (ex-Yes, ex-Zeppelin – ideja za ime), koji je snimio nekoliko demo pjesama, ali nikada nije postao bend u pravom smislu te riječi. Pjesma “Mind Drive” objavljena je na “Keys To Ascension 2”, a “Can You Image” na “Magnification”, Yesovim albumima, dok su neke izašle na albumu “Mean Business”, kasnije Pageove grupe The Firm. Isti Yesov duet krajem 1981. godine, zajedno s grupom Camera, snima božični single “Run with the Fox”, a 1983. godine osniva grupu Cinema, u kojoj im se pridružuju originalni Yesov klavijaturista Tony Kaye i južnoafrički gitarist Trevor Rabin (ex-Rabbit).

Istovremeno, Trevor Horn se odlučio više posvetiti produkciji. Cinema u kratkom periodu postaje cijenjen bend, čak osvaja Grammy u konkurenciji ‘Best Rock Instrumental’, a recimo da su se u vokalnim sekcijama izmjenjivali Square i Rabin. Na jednom koncertu u Los Angelesu gledao ih je Jon Anderson i posebno ga je impresionirala pjesma “Leave It”. Nakon koncerta prišao je Chrisu i upitao bi li mogao preuzeti vokale u bendu. I jeste, ali ne u Cinema, nego u – Yesu. 1983. godine Anderson postaje pjevač Cineme, koji se ubrzo transformira u Yes. Radosna vijest proširila se svijetom brzinom munje.

Yes se vraća u postavi Jon Anderson, Chris Squire, Trevor Rabin, Tony Kaye i Alan White. Tu su postavu neki nazvali ‘Yes West‘, obzirom da su se članovi nešto ranije preselili u Los Angeles. Ubrzo po reunionu započinje pisanje i snimanje nove ploče, koje završava u kolovozu, a izlazi 14. studenog 1983. godine pod kataloškim imenom “90125“. Producent je bio bivši pjevač Trevor Horn, a ploča donosi potpuni obrat u stilskoj formi.

Naime, “90125” je imala gotovo u potpunosti promijenjeni sound u odnosu na prethodne. Iako se nazirao okus progresivnog rocka, njezin sound imao je puno dance pop rock i catchya, daleko najuočljivijih u pjesmi “Owner of a Lonely Heart”, njihovim najvećim, najprihvaćenijim i najuspješnijim hitom u cjelokupnoj karijeri. Taj je singl napisan još u vremenima grupe Cinema, kasnije dorađen, i bio prvi (i jedini) koji je zaposjeo prvo mjesto na američkoj ljestvici singlova. To se dogodilo početkom 1984. godine, a time je jako puno pomogao da se ploča proda u kratkom periodu u osam milijuna kopija, te ostvari 3. mjesto u Švicarskoj, 7. u Švedskoj, 9. u Austriji, 16. u VB, a 5. u Americi, uz nevjerojatna 53 tjedna provedena na ljestvici albuma. Usto, ta je pjesma bila veliki hit kako na radijskim postajama, tako, u stvari još i više, u tada jako popularnim i brojnim diskotekama. Također, vrlo su zapaženi bili njezini MTV ‘nastupi’.

Iako je na ploči bilo još dobrih pjesama, poput “Hold On”, “Cinema” ili “Hearts”, “Owner of a Lonely Heart” pokupila je i njihov dio slave, te tako postavila još jedne standarde u progresivni rock. Nakon što je Yes na prijelazu šezdesetih u sedamdesete ozbiljnije ubacio synthesizere i specijalne orkestralne efekte, sada su to isto napravili s novom tehnologijom digitalnog sampliranja.

U ponovno vraćenoj slavi bend maksimalno uživa, bilježeći uspjehe i na koncertnom planu. Ali ne prestaje s komponiranjem i snimanjem novih materijala, na čemu se radi pune dvije godine. Produkt tog rada je dvanaesta ploča “Big Generator“, koja je objavljena 28. rujna 1987. godine. Iako je bila jedna od prodavanijih, obzirom da je u samom startu ‘otišla’ u više od 2 milijuna primjeraka, nije se niti približila prethodnoj. Ploču je producirao Trevor Horn, koji je svirao rog, u čemu su mu pomogli i Jimmy ‘Z’ Zavala (harmonica), Greg Smith, Nick Lane, Greg ‘Frosty’ Smith i Lee Thornsburg.

Kolekciju hitova predvodili su singlovi “Love Will Find a Way”, “Rhythm of Love” i “Final Eyes”, američki Top 30, 40 i 20, dok je “Big Generator” bio 17. u VB i nešto ‘jači’, 15. u Americi. To je ujedno bio i posljednji album za Atlantic Records (ATCO), s kojim je suradnja definitivno prekinuta 1988. godine, kada su Yessovci umorni i frustrirani napustili svečanost proslave 40-odišnjice te velike diskografske kuće, održanu u Madison Square Gardenu u New Yorku, gdje su svojim koncertom trebali slavodobitno označiti i završetak velikog svjetskog “The Big Generator Toura”.

Drugi raspad i drugi reunion
Ponovno se počeo sve jasnije osjećati veliki pritisak i standardno ‘razmimoilaženje u stavovima’, uz sve naglašeniju ‘šefovsku’ borbu između Jona i Chrisa, što sve donosi novi raspad Yesa. Jon je želio grupi vratiti originalni zvuk s početka karijere, a u svojim vizijama nije u planu imao nastavak suradnje s Chrisom Squareom, u tim trenucima jedinim ‘originalnim’ članom.

Obzirom da dogovor nije bio moguć, započela je era s ‘dva Yesa’. Anderson s Wakemanom, Howeom i prvim bubnjarom Billom Brufordom počinje pisati nove pjesme, te osnivaju grupu koju nazivaju Anderson/Bruford/Wakeman/Howe ili kratko ABWH. Za basistu, čiji inicijal nije ušao u ime benda, odabran je Tony Levin iz King Crimsona. Na ‘protivničkoj’ su pak strani ostali Chris Square, Tony Kaye, Alan White i Trevor Rabin.

ABWH potpisuje ugovor s Arista Records i za tu diskografsku kuću objavljuje 1989. godine ploču “Brother of Mine“, s kojom postiže lijep uspjeh (zlatni SAD tiraž i MTV ‘pohvale’). Uslijedila je turneja nazvana “An Evening of Yes Music Plus”, na kojoj su se svirali i najveći Yesovi naslovi, a svaki je koncert započinjao kratkim solo uvodima četvorice članova Yesa. Na toj su turneji u ulogama session muzičara sudjelovali gitaristi Jeff Berlin i Milton McDonalds, te klavijaturist Julian Colbeck.

U međuvremenu Yes, ili ono što je ostalo od njega, na čelu sa Squireom, piše materijale za novu ploču. Line-upu se pridružuje Supretrampov pjevač Roger Hodgson i gitarist i tekstopisac Billy Sherwood (Lodgic, World Trade), a kandidat za članstvo u Yesu bio je i Marvyn Spence (Wishbone Ash). Usprkos tome što je Arista poticala ABWH na snimanje novih materijala, od kojih su neki napravljeni u demo verzijama, ipak je potajno radila na ujedinjenju s Yesom, čiji su članovi također radili na novim pjesmama, što bi, nesumnjivo, bio puno bolji marketinški potez. Upravo to se ubrzo i dogodilo.

Iako je ABWH u Parizu planirao snimati drugu ploču, ujedinjuje se s Yesom i zajedno rade na novoj Yes ploči, koja izlazi 30. travnja, i to pod dosta ‘originalnim’ i u toj prilici prigodnim imenom – “Union“. Uz osam tadašnjih članova benda, na njezinom je snimanju sudjelovao veći broj manje ili više poznatih muzičara. Kao što su Jonova kćer Deborah, Jim Crichton iz Sage, Billy Sherwood i njegov brat Michael i drugi. Za produkciju je također angažiran veliki broj ljudi, njih sedam; Jon i Steve, te Jonathan Elias, Trevor Rabin, Mark Mancina, Eddie Offord i Billy Sherwood.

Ploču su mnogi nazvali logičnim nastavkom radova s početka sedamdesetih s jakim ‘naslonom’ na neoprogresivu, a Squire je bio poprilično angažiran u back-vokalnim dionicama (npr. “I Would Have Waited Forever”). Singl “Lift Me Up” šest je tjedana bio na Billboardovom Top 100, gdje je ploča bila 19 tjedana, najviše na 15. mjestu. Uspješna je bila u Velikoj Britaniji, gdje je bila 7. Uslijedila je velika “Union” turneja s, kako je tada nazvan, ‘Mega – Yes’ line-upom, a zajednički su je odradili Anderson, Squire, Howe, Rabin, Kaye, Wakeman, Bruford i White. Impozantna postava, a skoro da je u nju upao i prvi gitarista Peter Banks koji je tada bio ‘solista’, činila je jedinstven slučaj u muzici; dva line-upa istog benda iz različitih perioda djelovanja odjednom su se našla na pozornic(ama)i. I to ne na nekom specijalnom nastupu, već na čitavoj turneji.

Po njezinu završetku, Steve Howe i Bill Bruford snimili su ploču Yesovih klasika u instrumentalnim verzijama, a dvije je pjesme otpjevao Jon Anderson. Ploča je izašla 1992. godine, ime joj je “The Symphonic Music of Yes“, a unijela je određenu dozu svježine u Yesove uspješnice zahvaljujući Davidu Palmeru, koji je radio gudačke aranžmane, te producentu Alanu Parsonsu. Novi izdavački ugovor, ovoga puta s Victory Music, potpisan je 1993. godine, kada se snimaju i pišu nove pjesme za sljedeću ploču. I to u reduciranoj postavi.

Tako 14. ploču rade Anderson, Square, Rabin, Kaye i White, zove se “Talk” i izlazi 21. ožujka 1994. godine. Producirao ju je Trevor Rabin, koji s Andersonom i Squireom piše većinu pjesama. Ploča je okarakterizirana kao spoj Yesa 70-ih i 80-ih, a po prodaji je bila jedna od slabijih. Na ‘chartsevima’ je i dalje dobro ‘kotirala’, a najbolja je mjesta zauzimala u dvije ‘standardne’ zemlje; 20. je bila u VB, 33. u SAD-u. Neki od naslova su joj “The Calling”, “I Am Waiting” i “Real Love”, te “Walls”, pisan s Rogerom Hodgsonom.

Na “Talk Touru”, koji je započeo u Meksiku a nastavljen u Americi, kao šesti član pridružuje se Billy Sherwood. Krajem 1995. godine iz grupe odlaze Tony Kaye i Trevor Rabin, koji se odlučuju više posvetiti muzici za film, a njih mijenjaju Steve Howe i Rick Wakeman, koji se tako (i opet) vraćaju u bend. S novom je postavom održano nekoliko značajnijih nastupa, među kojima svakako treba izdvojiti onaj u kalifornijskom St. Louis Obispou, kada su u tri dana održana tri rasprodana koncerta.

Pjesme s tih koncerata objavljuju se najprije 1996. na ploči “Keys to Ascension“, te sljedeće 1997. godine na “Keys to Ascension 2“. Uz koncertne, na njima su se našli i studijski radovi, snimani tijekom 1995. i 1996. godine, a baš je njihovo uvrštavanje uvjetovalo novi Rickov odlazak. Nezadovoljan što su se neke pjesme stavile na ta izdanja, jer ih je želio iskoristiti za zajednički album s Jonom, koji se trebao zvati “Know” i na čemu se ozbiljno radilo, on 1996. godine opet napušta Yes, te Sherwood uz gitarističke, preuzima i klavijaturističke obveze. U tome mu pomažu Rus Igor Khorosev, ‘klasično orijentirani’ klavijaturista, te Steve Porcaro.

Petnaesta studijska ploča “Open Your Eyes” finalizirana je tijekom ljeta, a izlazi 24. studenog 1997. godine. Nju je kritika i dalje povezivala s Rabinovim utjecajem, iako već neko vrijeme on nije bio u bendu. Ali ju istovremeno poprilično ‘sasjekla’, a niti kod publike nije baš bila omiljena, što dokazuje tek 15. mjesto u Americi, dok na ‘domaćem terenu’ niti nije upala na liste.

S pjesmama predvodnicama “Universal Garden”, “Fortune Seller” i “Wonderlove”, ploča ipak postiže solidan komercijalni uspjeh. Također, bilježi dotad najjači Howeov angažman u pisanju pjesama, a isto takav i svježe pridošlog Sherwooda. Usprkos nešto slabijem prijemu ploče, nova turneja bila je jedna od najuspješnijih u cjelokupnoj povijesti i često je uspoređivana s onima otprije dva desetljeća.

I dok je 1998. godinu obilježilo izdavanje box-seta “Yes, Friends and Relatives“, Peter Banksov arhivski set pjesama s početaka Yesa “Something Coming: The BBC Recordings 1969-1970“, te ‘službeni’ dolazak Igora Khorosheva, čiji se stil sviranja uspoređivao s Wakemanovim, 1999. je bila zanimljivija.

Povratak ‘orkestralnim’ korijenima
U prvom redu zato jer je na red došla šesnaesta ploča “The Ladder“, druga za Eagle (VB) i Beyond (SAD) etikete, prva koju je producirao Kanađanin Bruce Fairbairn (Bon Jovi, Aerosmih, Loverboy, AC/DC, Scorpions…). Ploča je snimana u Vancouveru, mjestu gdje je Bruce i rođen, no nažalost, on nije uspio dočekati da vidi kakve će biti reakcije na nju, s obzirom da je preminuo 17. svibnja u svom domu u Vancouveru. Imao je 50 godina. “The Ladder” je snimana od veljače do svibnja, izašla je 20. rujna 1999. godine, Velika Britanija donijela joj je 36., a SAD-u 99. mjesto.

U sklopu nove svjetske turneje održan je koncert u House of Bluesu u Los Angelesu, koji je 2000. godine objavljen na DVD-u “House of Yes: Live from The House of Blues“. Prije toga bend je napustio Billy Sherwood, te je tako Khoroshev postao klavijaturistički lider, u čemu je imao ispomoć Toma Brislina. No i oni odlaze nakon završetka turneje, te Yes sljedeću ploču “Magnification” snima od proljeća do ljeta 2001. godine bez klavijaturista. Ali zato uključuje šezdeseteročlani orkestar, što je bio prvi slučaj nakon 31 godinu i albuma “Time and a World” da se za snimanje albuma angažirao kompletan orkestar.

Ta ploča, jedan od najvećih pothvata benda uopće, izašla je 11. rujna 2001. godine, a nakon smrti Bruce Fairbairna za producenta je odabran Tim Weidner. Uz Andersona, Howea, Squirea i Whitea, u pisanju materijala sudjelovao je i Larry Groupe, poznati filmski kompozitor, koji je ravnao orkestrom i radio orkestralne aranžmane, koji su svojom nazočnošću pridonijeli da ploča bude označena kao ‘remek-djelo’ symphonic progressive rocka.

Iako je još od početaka na svakoj ploči bilo barem minimalnih orkestralnih utjecaja, ovo je bilo nešto novo. Progresivna rock psihodelija u najvećem je dijelu podređena simfonijskoj, pa stoga niti ne čude navedene procjene. To je ujedno bila i prva ploča koja nije izbacila neki poseban hit, nego je prihvaćena u cijelosti kao kompletno, točnije rečeno, kompleksno izdanje, koje se ‘spustilo’ na 71. mjesto u VB, a 186. u Americi. Kao i obično, izdavanje nove ploče popratila je turneja, a ovu posebno obilježava novi povratak Ricka Wakemana, koji se dogodio 20. travnja 2002. godine. Na toj je turneji nakon tridesetak godina ponovno posjećena Australija.

Iste godine Billy Sherwood, Chris Squire, Tony Kaye i Alan White sudjeluju na snimanju Pink Floyd tribute ploče “Pigs & Piramids”. Sljedeća, 2003. godina, u veljači donosi “90 124”, album Trevor Rabinove retrospektive za Voiceprint, nekoliko kompilacijskih izdanja benda, poput “Roundabout: The Best of Yes – Live“, “Yesspeak” ili “Live in Philadelphia 1979.“, te nastavak “Full Circle Toura”. Ali i album “The Unknown”, projekt benda Conspiracy, kojeg su osnovali Chris Squire i Billy Sherwood i na kojem je sudjelovao bubnjar Hurricanea Joy Schellen.

Godina iza, 2004., protječe u velikoj svjetskoj turneji, koja je započela 15. travnja u Seattleu, s novom, obnovljenom dekoracijom bine, koju je izradio dugogodišnji suradnik benda Roger Dean. Europski dio krenuo je 2. lipnja iz Helsinkija, a ponajbolji nastup ubilježen je u Madison Square Gardenu, gdje je Yes doživio dugotrajni ‘stand ovation’ prepune dvorane. Sve je to bilo u sklopu proslave 35-godišnjice postojanja.

Ujesen iste godine s Yesom su po Americi nastupali i Dream Theater, a u sklopu turneje održano je i nekoliko akustičnih koncerata. Nešto od toga moglo se vidjeti na DVD-u “Yes Acoustic: Guaranteed No Hiss” i “Ultimate Yes: 35th Anniversary Collection“, na kojom se našla i nova pjesma “Show Me”.

Treći prekid i treći povratak(?)
U studenom bend izvodi nekoliko pjesama na proslavi četvrt stoljeća rada Trevora Hornea. To je ujedno i period u kojem Yes prestaje s djelovanjem, ali se nije razišao u potpunosti, već su članovi odlučili ostaviti ga ‘u zraku’. Recimo da je u masovnom ‘mrcvarenju’ najvećeg Yesovog hita, DJ Max Graham 2005. godine s remixiranom verzijom “Owner of a Lonely Heart” ušao u Top 10 engleske ljestvice.

Te su se godine članovi Yesa bavili drugim projektima, pa je tako Squire nakon 40 godina konačno objavio debi ploču sa svojim ranim bendom The Syn, u kojem doduše, nije bio Banks, ali jest Steve Nardelli. Ploča “Syndestructible” izdana je za Umbrello Records, kuću koju su osnovali Squire & Nardelli. Alan White je s Geoffom Downesom iz Asie, Steveom Boyceom, Karlom Haugom i Kevinom Curryem, osnovao projekt bend White s kojim je 18. travnja 2006. godine izdao ploču “White”. Također, Howe se pridružio Asii na turneji kojom je originalna postava, Wetton, Palmer, Downes, Howe, obilježila četvrt stoljeća rada te kultne skupine.

Isto tako, tijekom 2005. i 2006. godine izašlo je i nekoliko Yesovih kompilacijskih i live izdanja, poput live DVD-a “Live 1975. at Q.P.R Vol. 1 i Vol. 2“, “Songs from Tsongas Yes 35th Anniversary Concert” i “The World Is Live“, te box seta “Yes and Friends: Owner of a Lonely Heart“. Andersonovi su pak planovi prvenstveno vezani za solo projekte, a sudjelovao je u snimanju dokumentarca “Rock School” o Paul Greenovoj School of Rock Music u Philadelphiji, gdje je s muzičarima te škole izveo “Hearts of the Sunrise”. Također, zajedno s Rickom je u listopadu 2006. održao kraći tour, na kojem su svirali solo pjesme, te Yesove i ABWH-ove.

Kaye, Sherwood, White i gitarista Jimmy Haun osnovali su grupu Circa, s kojom su objavili prvu ploču “Circa: 2007”, a materijal premijerno predstavili 23. kolovoza u kalifornijskom San Juan Capistranu. Početkom 2007. godine, odnosno 10. siječnja, izašao je dvostruki CD/DVD “An Evening of Yes Music Plus“, a 22. ožujka i DVD “Yes – Live at Montreux 2003“, snimljen na poznatom švicarskom festivala, gdje je Yes te godine nastupio prvi put.

Svi su članovi Yesa, a kao takovi sada se vode Jon Anderson, Chris Squire, Alan White i Rock Wakeman, angažirani na solo ili nekim drugim skupnim projektima. Sudeći po onome što i kako trenutno rade ‘sa strane’, imaju još dovoljno energije i entuzijazma za nastavak zajedničkog rada. Najaktualnija je europska turneja Jona Andersona, te album s božičnim pjesmama, kojeg sprema Chris Squire. A ‘odleđivanje’ statusa, nova turneja povodom 40 godina postojanja, ali i nova, osamnaesta ploča, sve bi se to, barem po najavama Jona Andersona iz veljače ove godine na philadelphijskom radiju WPHT, moglo dogoditi u 2008. godini.

Outro
Iako je doživljavao brojne promjene članova, Yes je uvijek bio progresivni bend u pravom smislu te riječi. Uvijek je ‘išao’ naprijed i jedan je od rijetkih za koga nije moguće reći da sliči nekome. Štoviše, mnogima se ‘spočitava’ da sliče Yesu, što se može čitati u brojnim analizama ostvarenja današnjih progresivnih rock, pa čak i metal bendova. Možda najzanimljivije je, već istaknuto u uvodu, to što je Yes sada daleko utjecajniji, pa možemo slobodno reći i priznatiji, nego je bio u godinama najveće slave.

I zato ne bi trebalo sumnjati da će na pitanje “Je li Yes najznačajniji progresivni bend u povijesti ? “, mnogi odgovoriti jako kratko i super jasno – “Oh, Yes!”.

Muziku podržava