Yann Tiersen: “Ne smatram se kompozitorom filmske glazbe”

U šarolikoj koncertnoj ponudi Zagreba ove jeseni, jedno nas je ime ponajviše iznenadilo.

Ove subote u Tvornici nastupa samozatajni multiinstrumentalist Yann Tiersen, najpoznatiji po filmskoj glazbi za višestruko nagrađivan film “Amelie“. Napravili smo petnaestominutni telefonski razgovor i otkrili nekoliko detalje vezanih uz njegov koncept posljednje turneje i najnoviji album “Dust Lane” u izdanju Mutea.

Yann, tvoji radovi nekako ostavljaju dojam da iza njih stoji osoba koja preferira studio naspram žive svirke. Je li to istina?
Djelomično da, no stvarno uživam i volim putovanja. Sad smo već na turneji oko dva mjeseca, a prošle smo godine održali oko sto nastupa s kojima sam vrlo zadovoljan. S obzirom da u studiju većinu instrumenata sviraš sam, kako izabireš glazbenike za turneju?
U studiju volim biti i raditi sam. Studio mi omogućava da istražujem svoje ideje. Za taj je proces potrebno i vremena, pa sam nekako komotniji kada me nitko ne smeta. Kada idem na turneju, taj proces ostavljam iza sebe i uglavnom okupim bend od prijatelja i dugogodišnjih suradnika. Također je bitno istaknuti da bez obzira što sviramo moje pjesme, u bendu nema klasičnog vođe. To je moje poimanje benda i jedini način da bend funkcionira svježe na pozornici. Na svim svojim pločama si potpisan kao i kompozitor i aranžer. U kojem stadiju procesa, i ako uopće, prihvaćaš tuđe ideje?
Naravno. Nakon što u studiju razvijem svoje ideje do određene granice, kada sam s bendom na pozornici to je potpuno druga priča. Svim članovima benda je dozvoljeno da pronađu svoj put unutar pjesme. To je i za mene kao da ponovno otkrivam svoje pjesme – a to bi isto tako trebao biti smisao života, barem tako smatram.

Album “Dust Lane” je sniman u tri faze.
Točno. Uvijek prvo započnem s piskaranjem u svome domu u Bretanji, da bi nakon toga išao u studio u Parizu gdje snimam i ugošćujem druge glazbenike, te konačno finalni miks napravim u Leedsu. Snimanje albuma je proces koji traje, i meni to vrlo odgovara. To mi omogućava da transformiram početne ideje i istražim sve moguće opcije po pitanju aranžmana.

Kada pišeš filmsku glazbu, kakav je proces? Kakva su ti iskustva prilikom suradnje s orkestrima i dirigentima?
Kao prvo, ne smatram se kompozitorom filmske glazbe jer sam napisao samo dva ‘soundtracka’ u 15 godina. “Goodbye Lennin” i “Amelie”. Rad s orkestrom ima svoje čari, ali ni to nije moj prvi izbor. Glazba je vrlo apstraktna, i zato smatram da nije u stanju opisati neku filmsku scenu. Barem ne na svjestan način. Zbog toga ne vjerujem u proces komponiranja filmske glazbe uz film ili nakon montaže, već jednostavno napišem glazbu po scenariju, pa ako se redatelju svidi i ako paše – dobro je.

Možeš li nam reći nešto o specifičnostima svog posljednjeg albuma “Dust Lane”?
Pa nisam koristio klasično pjevane tekstove, već ‘spoken word’ i zborove. Ne volim kada se glasovi ističu pa ih držim na istom nivou kao i glazbu, a pritom nastojim zadržati razumljivost to malo teksta što imam na ploči. Na “Dust Lane” albumu mislim da sam to uspio.

Ako pažljivo slušamo album, istovremeno primjećujemo jako puno različitih zvukova i ‘layera’, možda i više nego što je uobičajeno za tvoje radove?
Tome je tako jer sam snimanje albuma u dva navrata morao prekinuti. Zbog drugih projekata, koncerata i nekih privatnih stvari. U početku je ideja bila mlada i standardno akustična, kasnije sam nasnimavao električne gitare, igrao se puno s distorzijom i starim sintevima. Na kraju nisam ništa htio izbaciti, pa je zato malo gust.

Je li brojka od pet glazbenika, s koliko ih nastupaš na ovoj turneji, dovoljna, ili bi volio imati na raspolaganju veći broj gostiju?
To sam riješio vrlo jednostavno. Kako je “Dust Lane” vrlo slojevit, može se izvoditi na više načina. S jednom postavom sam održao nekoliko koncerata samo u akustičnoj varijanti, a s drugom u električnoj. Iako, električnom bendu se nedavno priključilo još troje gostujućih glazbenika, tako da se postava ipak širi kako bi dojam na svakom koncertu bio što potpuniji.