Hey Joe, parafrazirajmo Hendrixa, kamo si krenuo s mikrofonom u ruci? Koji put rasprave nisu ni potrebne, sve se lijepo čuje i shvati bez dokazivanja i bez mikrofona.
Priča sa Šimunićem i ona o sporu udruge U ime obitelji s rock sastavom The xx bar je pokazala što se dogodi kad se mikrofon zloupotrebljava. Tko veli da pravna država ne funkcionira? I tko veli da se rock glazbenici ne bune? I koncertom 28. studenoga u na zagrebačkom Trgu bana Jelačića Let3, TBF, Kawasaki 3p, ST!llness, Punčke, Fak of bolan, Le zbor i drugi reći će javnosti zašto podržavaju kampanju “Građani glasaju protiv”. 
Potrošenih 48 milijuna kuna za referendum u državi pred bankrotom nije neka pametna stvar, ali to više nije bitno. Više je bitno da je više od 22 tisuća čitatelja pročitalo vijest o The xx, znači postoji zanimanje javnosti. Koji put je dobro da nam izvana kažu nešto, kad već ne vjerujemo domaćoj pameti.
Tko tu koga jebe?
Logično je i uobičajeno da ljudi imaju različite svjetonazore, ali zamjene teza i pretvorba legitimno konzervativnih u desne radikale ili ‘lijevih’ u razgoropađene neoliberalne kapitaliste, kod nas je prilično lako izvršena. Vidljiva je i iz reakcija na Šimunićev autogol naciji, ali i oko događaja s The xx i s referendumom, a spomenimo tu i neizbježnog Boba Dylana.
Kod nas se često u raznim udrugama i političkim strankama koriste zamjenom teza, misleći da su ljudi valjda volovi pa neće shvatiti. Bukvalno rečeno, više nije pitanje “Tko tu koga jebe?“, doslovno i figurativno, već zašto nas sve skupa ovako ‘jebu’?
Sportaši kao glavni vokali
Šimunić se odlučio baviti poviješću umjesto temeljnim zanatom, kako je to svojevremeno napravio i Ivica Kostelić pričajući nakon pobjede u Kranjskoj gori da je na startu slaloma bio “Spreman poput njemačkog vojnika 22. lipnja 1941.“. Neki sportaši su, čini se, nerealizirani povjesničari. Ničim izazvan Šimunić je nakon nogometne utakmice Hrvatske i Islanda jedva izboren odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu preokrenuo u sasvim drugačiju priču.
Ako već nisu povjesničari neki domaći sportaši htjeli bi biti pjevači ili glazbenici (poput Kostelića koji solidno svira gitaru), a i Šimunić je osjetio koja je to draž kad ti tridesetak tisuća ljudi odgovara “Spremni!“.
Spremni za kamo?
Davno sam prestao gledati domaći nogomet sa zaključkom da tu pomoći nema. Tko čita taj i piše, tko trči taj i daje golove, a ovi naši često ne znaju ni čitati ni pisati niti trčati. Osim ponekad, a onda i to zajebu dodatnom djelatnošću ‘povjesničara’ i glavnih vokala. Više se ne moram niti nervirati, kad dva dana nakon neke ključne utakmice vidim stari jumbo plakat i pitam kako je prošlo, obično mi kažu da smo izgubili 2:0.
Kad smo se već ponadali da nećemo trpiti medijski ‘teror Brazila’ i priče o ‘našim dečkima’, eto njih na svjetskom prvenstvu. Sasvim slučajno rekli bi, a eto i Šimunića da i tu pobjedu pretvori u skandal koji dokazuje da smo spremni, ali za natrag a ne naprijed.
Brejkin gnjus
I krenuše po svjetskim medijima brejkin gnjus izvještaji i usporedbe s onime što se događalo drugim stranjskim sportašima kad su napravili nešto slično kao Joe. Da se kojim slučajem radilo o rock glazbenicima sve bi ih skupa zatvorili, djeci zabranili odlaženje na koncerte, pa i funka i jazza a ne samo rocka. No, na sportaše naše društvo gleda blagonaklono i gleda im kroz prste.
Je li Bob Dylan bio u pravu?
Za i protiv kod nas se opasno pomiješalo, kao i dozvoljeno i zabranjeno, a bogme i ‘desno’ i ‘lijevo’ kod nas je dosta čudno. Kad su Rammstein ili Death In June svirali u Zagrebu, pa čak i benigni Gregorian, s raznih konzervativnih strana stizali su povici o sotonizmu i sličnim bedastoćama. Čak i za plakat “Finih mrtvih djevojaka” digla se bura.
No, kad se netko bavi stvarnim ‘sotonizmom’ i povlači vraga za rep, onako čisto nesportski i bez umjetničkih pretenzija, mnogi koji toliko vole obitelj i tradicionalne vrijednosti stanu na Šimunićevu stranu.
Dok udruga Hrvatski svjetski kongres iz Francuske tuži Boba Dylana radi izjave iz intervjua kojom je Hrvate stavio u kontekst nacizma i rasizma, profesionalni amateri poput Šimunića dovode nas na stup srama po svjetskim medijima, mnogi ga opravdavaju, pa i oni uvrijeđeni od Dylana koji su se bunili protiv njegovih tvrdnji.
Je li moguće da je Dylan – kojem se odavno gadi pridjev ‘prorok’– nedajbože opet bio u pravu? Ako i nije dali smo mu za pravo, ne samo blowin’ nego smo doslovno ‘popušili na vjetru’…
