Woodkid – Gladijator digitalnog doba

1819

Yoann Lemoine glazbenoj industriji poznatiji prvotno kao redatelj glazbenih spotova (jedan od njih je i “Born to Die” Lane del Ray) i kao grafički dizajner, no na posljednjem Electronic Beats Zagreb festivalu smo ga mogli doživjeti u drugačijem glazbenom ruhu.

Pod imenom Woodkid, Yoann se zagrebačkoj publici predstavio s
osmeročlanim bendom i glazbom koja ostavlja dojam moderne opere
inspirirane filmskim platnom. Nastup je bio u sklopu njegove turneje s
kojom predstavlja nadolazeći debi album “The Golden Age”.

Tvoja karijera s Woodkidom započela je početkom 2011. godine singlom “Iron”. Koliko dugo si u glazbenim vodama, s obzirom na tvoju karijeru redatelja glazbenih spotova?
Oduvijek sam se bavio glazbom, odlazio na koncerte, pjevao, ali mi je uvijek glavni interes bio snimati filmove, tako da sam odrastao s tom namjerom i kada sam postao dovoljno popularan u tome, odlučio sam okušati se i u glazbi. Dobar prijatelj iz Francuske poslušao je moj demo, odlučio da se pridružim labelu i nedugo zatim izašao je prvi singl “Iron”, za koji sam htio da bude nekako epski, da bude kao najava za gladijatorski film. Sjedeći u studiju i slušajući što smo napravili, odlučio sam da je to to, da je to pravac kojim želim ići i krenuli smo snimati album. Tome ima već četiri godine i rekao bih da je to sad dio mog stila. Prirodno je došla tranzicija iz područja filma u područje glazbe, u jednu ruku i iz frustracije što ne mogu skladati glazbu za svoje filmove. Radio sam mnogo videospotova za mnoge glazbenike, koji su ih obožavali, ali uvijek me frustrirala činjenica što ne radim glazbu, što ne mogu i taj dio kontrolirati kreativno i što nisam dio toga.

Je li ti se ikad dogodilo kad bi snimao video za nekog glazbenika, da ti padne na pamet da bi dodao u pjesmu neki dio ili da predložiš glazbeniku kako bi pjesma mogla zvučati bolje da ima još i to u sebi?

Ne baš, moja glazba vrlo je jedinstvena i ne pretvaram se da imam odgovore o tuđoj glazbi, ali svaki proizvod koji sam odabrao bio mi je zanimljiv i upravo iz tog razloga krenuo sam raditi s njima, inače ne bih, jer ne bih ni radio s njima da nisu savršeni.

Možeš li objasniti proces pisanja pjesama?
Prvi korak je produkcija, nakon toga tražim koncept za pjesmu, tražim kombinaciju tonova koje nakon toga ukomponiram i spojim sa ostatkom. Riječi dolaze tek naknadno. Uglavnom kao prve ispjevam refrene i otpjevam neke glavne riječi iz kojih izvlačim smisao teksta i na taj način zapravo pjesma dolazi do cjeline, upravo putem kombinacije istodobnog pisanja i produciranja. Radim s prijateljima s kojima kasnije dorađujem zvuk, praveći ga masivnijim sa zvukovima orkestra. Na kraju slijedi miksanje.

Što te inspiriralo da spojiš kombinaciju klasičnog žanra, osjećaja orkestra limene glazbe i gudača, zvuči kao opera?
Pa primarno sam filmski redatelj i uslijed toga imam jako izražen osjećaj za vizualne slike i uvijek kada radim glazbu ona mora na neki način biti vizualna. Kroz odrastanje sam slušao mnogo filmskih soundtrackova i tako sam zapravo i odlučio napraviti album koji bi bio svojevrsni soundtrack za moj idealni film. Zbog toga bih rekao da takav zvuk proizlazi iz moje povezanosti s vizualnim i s filmom, a naravno orkestar je po mom mišljenju najbolji alat za pojačavanje emocija i za njihovo oživljavanje u jednom jako filmskom smislu.Najdraži redatelj?
Ima ih mnogo, tako da ne mogu samo tako izdvojiti jednog omiljenog. Moji interesi su vrlo široki, idu od mainstream filmografije, dakle Spielberga, Coppole, veliki sam fan Kubricka, volim istočnoeuropski i američki nezavisni film, Tarkovski je jedan od mojih najvećih utjecaja, volim Gusa van Santa, Wesa Andersona, Terrencea Malicka, volim mnogo žanrova.

Možeš li opisati tranziciju iz studija na live nastup?
U studiju možemo napraviti što god poželimo, radimo s Pariškim nacionalnim orkestrom iz opere, miksamo ga sa sampleovima i tu možemo umiksati koliko god sampleova želimo. Uživo nas je osam na pozornici i možda smo malo ograničeni, ne možemo napraviti toliko toga. Imamo dečka koji je na mpc-u (kontroler) i na kompjuteru, koji radi na sekvencama i klavijaturama, digitalni limeni zvukovi i lažni zvukovi gudača spajaju se sa stvarnim zvukom puhača koje imamo na pozornici. Radi se o miksu digitalne produkcije i live svirke. Ista stvar je i s perkusijama, na pozornici su dva bubnjara, no oni su pojačani techno beatovima, tako da pokušavam izbalansirati organski s digitalnim da dobijemo bolji i jači zvuk. Moja glazba vrlo je digitalna, iako zvuči organski, uzimamo mnogo sampleova, manipuliramo ih, uopće ne volim analognu produkciju, tako da ne koristimo ništa analogno. Zapravo volim klinički i digitalni zvuk iz kompjutera, volim high fidelity, lakše mi je s kompjuterima jer imaju kvalitetu koja je dio budućnosti.

Muziku podržava

Jesi li doveo čitav bend, svih osmero ljudi, i možeš li ih malo predstaviti?
Imam tri svirača u brass sekciji koji su uvijek sa mnom, imam dva bubnjara, ime im je Das Galliano, oni su također bubnjari francuskog benda The Shoes, imam čovjeka koji svira sve dionice klavira i orgulja, zatim Kimal koji je ‘the machine guy’, zatim je tu čitav tim za projekcije i podešavanje zvuka. Sve zajedno je to 16 ljudi.

Tvoj prvi album “The Golden Age” izlazi sljedeće godine, što znači ime albuma?
Album je priča o dječaku koji odrasta i bježi iz djetinjstva u odraslog čovjeka. Prva pjesma na albumu zove se “The Golden Age” u kojoj govorim da je ‘zlatno doba’ gotovo jer je to moment u kojem se dječak pretvara u odraslog čovjeka, tako da na neki način gubi dječju naivnost i nevinost prelaskom u karakter odraslog. Radi se o tom trenutku bijega.

Jesi li ikada prije bio u Hrvatskoj, u Zagrebu? Jesi li imao vremena za razgledavanje?
Ne, ovo mi je prvi put. Odmah smo otišli do hotela da se presvučemo, pa smo došli ovamo (na Electronic Beats festival, op.a.) i nakon nastupa odlazimo. Nažalost je to loša strana turneje, posjetiš mnogo predivnih mjesta, a onda nemaš vremena za istraživanje i upijanje.

Razgovarala: Ksenija Ladić

0 Shares
Muziku podržava