Yoann Lemoine glazbenoj industriji poznatiji prvotno kao redatelj glazbenih spotova (jedan od njih je i “Born to Die” Lane del Ray) i kao grafički dizajner, no na posljednjem Electronic Beats Zagreb festivalu smo ga mogli doživjeti u drugačijem glazbenom ruhu.
Pod imenom Woodkid, Yoann se zagrebačkoj publici predstavio s
osmeročlanim bendom i glazbom koja ostavlja dojam moderne opere
inspirirane filmskim platnom. Nastup je bio u sklopu njegove turneje s
kojom predstavlja nadolazeći debi album “The Golden Age”.
Tvoja karijera s Woodkidom započela je početkom 2011. godine singlom “Iron”. Koliko dugo si u glazbenim vodama, s obzirom na tvoju karijeru redatelja glazbenih spotova?
Oduvijek sam se bavio glazbom, odlazio na koncerte, pjevao, ali mi je uvijek glavni interes bio snimati filmove, tako da sam odrastao s tom namjerom i kada sam postao dovoljno popularan u tome, odlučio sam okušati se i u glazbi. Dobar prijatelj iz Francuske poslušao je moj demo, odlučio da se pridružim labelu i nedugo zatim izašao je prvi singl “Iron”, za koji sam htio da bude nekako epski, da bude kao najava za gladijatorski film.
Možeš li opisati tranziciju iz studija na live nastup?
U studiju možemo napraviti što god poželimo, radimo s Pariškim nacionalnim orkestrom iz opere, miksamo ga sa sampleovima i tu možemo umiksati koliko god sampleova želimo. Uživo nas je osam na pozornici i možda smo malo ograničeni, ne možemo napraviti toliko toga. Imamo dečka koji je na mpc-u (kontroler) i na kompjuteru, koji radi na sekvencama i klavijaturama, digitalni limeni zvukovi i lažni zvukovi gudača spajaju se sa stvarnim zvukom puhača koje imamo na pozornici. Radi se o miksu digitalne produkcije i live svirke. Ista stvar je i s perkusijama, na pozornici su dva bubnjara, no oni su pojačani techno beatovima, tako da pokušavam izbalansirati organski s digitalnim da dobijemo bolji i jači zvuk. Moja glazba vrlo je digitalna, iako zvuči organski, uzimamo mnogo sampleova, manipuliramo ih, uopće ne volim analognu produkciju, tako da ne koristimo ništa analogno. Zapravo volim klinički i digitalni zvuk iz kompjutera, volim high fidelity, lakše mi je s kompjuterima jer imaju kvalitetu koja je dio budućnosti.
Jesi li doveo čitav bend, svih osmero ljudi, i možeš li ih malo predstaviti?
Imam tri svirača u brass sekciji koji su uvijek sa mnom, imam dva bubnjara, ime im je Das Galliano, oni su također bubnjari francuskog benda The Shoes, imam čovjeka koji svira sve dionice klavira i orgulja, zatim Kimal koji je ‘the machine guy’, zatim je tu čitav tim za projekcije i podešavanje zvuka. Sve zajedno je to 16 ljudi.
Tvoj prvi album “The Golden Age” izlazi sljedeće godine, što znači ime albuma?
Album je priča o dječaku koji odrasta i bježi iz djetinjstva u odraslog čovjeka. Prva pjesma na albumu zove se “The Golden Age” u kojoj govorim da je ‘zlatno doba’ gotovo jer je to moment u kojem se dječak pretvara u odraslog čovjeka, tako da na neki način gubi dječju naivnost i nevinost prelaskom u karakter odraslog. Radi se o tom trenutku bijega.
Jesi li ikada prije bio u Hrvatskoj, u Zagrebu? Jesi li imao vremena za razgledavanje?
Ne, ovo mi je prvi put. Odmah smo otišli do hotela da se presvučemo, pa smo došli ovamo (na Electronic Beats festival, op.a.) i nakon nastupa odlazimo. Nažalost je to loša strana turneje, posjetiš mnogo predivnih mjesta, a onda nemaš vremena za istraživanje i upijanje.
Razgovarala: Ksenija Ladić