Kultni Wire nastupaju prvi put u Hrvatskoj u sklopu ovogodišnjeg Rokaj festa. Koliko su raspoloženi, srdačni ili arogantni, pokušali smo doznati nekim formalnim ili manje formalnim pitanjima… Colin Newman i Graham Lewis, alfa i omega jednog od najkonzistentnijih alternativnih bendova nekad i danas, govore nam o svojoj neiznevjerenoj tekovini punk i post-punk ere, koju su obilježili zaista impresivnim glazbenim portfoliom. Na vama je želite li ih tek otkriti ili nastaviti otkrivati.
Prije svega, ime ‘Wire’ – djeluje poput manifesta – riječ ‘Wire’ zvuči prekompleksno da bi bila samo ‘glazba’.
CN: Mogao bi biti manifest, mogao bi, zato jer smo htjeli kratko ime koje će uvijek biti veliko na plakatu. Nazivi bendova uvijek nadilaze doslovno značenje jednom kad se bend afirmira tako da je gotovo nemoguće uhvatiti smisao…
GL: Mislili smo da zvuči veće bez ‘the’ ili nekog drugog prefiksa. Pisani manifest nije postojao, ali nekakvi vodeći principi uskoro su postavili jasan smjer u kompoziciji i vizualnom predstavljanju grupe.
Kad ste objavili album “Send”, časopis The Wire izjavio je kako ste uz The Fall jedina preostala sila koja danas može ponosno stajati uspravne glave sudeći po vašim kreativnim principima. Smatrate li se po tom pitanju revolucionarima?
CN: Mislim da su oni podrazumijevali našu određenu glazbenu generaciju. ne smatram da su Wire ikad gajili neki osjećaj za nostalgijom, mi volimo nove stvari. Dovoljno smo sretni što smo počeli u razdoblju kad nisi morao zvučati kao bilo koji bend koji je ikad postojao i dospio nekamo. Ne smatram da smo revolucionari, samo želimo biti ponosni na ono što stvaramo i nastavljamo stvarati. U nekom drugom slučaju, čemu gnjavaža?
GL: Nisu li zapravo mislili – ‘posljedni preživjeli’? Upornost nije riječ koja se pripisuje revolucionarima! Ali je vraški korisna po kvaliteti kad se razmatra umjetnički doseg! Stav te može daleko odvesti… u kombinaciji sa željom za promjenom i ‘pogodak’!
Postoji li još golem odjek na ono što stvarate sada ili Wire postaje sve opskurnija grupa ljudi?
CN: Prošlog vikenda i vikend prije toga, u dva nastupa slušalo nas je (bar nam je tako rečeno) 17.500 ljudi. Čini se da im se sviđa! (Iako nisam pitao svakog pojedinačno (smijeh) – Wire, čini se, postaju veći iz godine u godinu, učinili mi nešto u tom pogledu ili ne. Wire su individualni i originalni ali ne i opskurni zbog samih sebe.
GL: Odjek je definitvno veći. Opet upornost?!
Sredinom devedesetih brit pop je, čini se, bio vrlo u fazi ponovnog otkrivanja zvuka Wire – grupe poput Elastica primjerice, koje su često koristile Wire referencu u njihovim intervjuima… Smatrate li da ljudi koriste ovakve reference više iz nekih vlastitih interesa ili vi, kao inspirativna snaga – prepoznajete iskrenu posvetu u zvuku grupa poput Elastice?
CN: Jako je teško odrediti što drugi ljudi misle. Svaka generacija otkriva Wire na svoj način. Wire je također postalo ime koje mora biti izbačeno i često se na njega poziva. Sve je to dio postajanja dijelom tkiva glazbene kulture. neki su iskreni u njihovom kreativnom trudu i pokušavaju iskoristiti utjecaj kakvim bend poput nas dotičnima otvara put kojim će kročiti vlastitim kreativnim stopama. Drugi tek žele uhvatiti djelić pomodne referentnosti…
GL: Elastica je uzimala i krala izravno od Wire… Posveta? Svoj prvi uradak ‘povezan žicom’ nisu uspjeli nadići ničim jačim… drogama? Ili manjkom originalnosti/talenta? Sukladno tome, američka hardcore scena puno je ranije otkrila uzorak “Pink Flag” ploče i stvorila nešto puno jače i moćnije, bez obzira na komercijalni uspjeh.
Izdavši “Pink Flag” 1977. godine, čudnu zbirku minimalističkih komada, Wire su se istaknuli iz regularne Punk gužve, odabravši da eksperimentiraju dalje; čini se kako su Colin i Robert grupi dali jedno, više pop-ozračje dok su Bruce i Graham izokrenuli tu pop-stranu svojim eksperimentalnim pogledima – da li su postojale striktne uloge u grupi ili je sve bilo što spontanije?
CN: Osobno bih ovakvo poimanje Wire povijesti uzeo sa zadrškom. Napisao sam većinu pjesama na albumu “Pink Flag” (pokrivši stilski sve što se dalo pokriti na tom albumu), a ako uzmeš u obzir i album “Chairs Missing” kao jedan konkretan primjer, napisao sam aranžman za obje teme – “Practice Makes Perfect” i “Outdoor Miner”, dvije ekstremno različite stvari na dotičnom albumu. Pretpostavke koje nudiš više zvuče poput historičkog, lijenog novinarstva.
GL: Colin i ja obojica smo imali iscrpno znanje o ‘popu’ kad smo pristupili bendu… Zvuk je bio spoj zajedničkog stvaralaštva… tvoje pitanje više sugerira priču nakon 1980. kad je Colin započeo sa solo-karijerom a Bruce i ja pokrenuli Dome i srodne projekte. Lijeni novinari zbroje 2 i 2 i dobiju uvjerljiv rezultat…. čisto sranje!!! Pop prvih dvaju albuma je eksperimentalan! Kužiš?
Wire su upečatljivi po nadograđivanju prvotnog minimalizma, što je rezultiralo mračnijim zvukom, i ono najbitnije, počelo je biti više elektronskih upliva u zvučnu sliku – koliko je uključenost producenta Mikea Thornea, koji je smatran petim pridruženim članom benda, utjecala na zvuk Wire, posebno kasnije kad ste započeli suradnju s Garethom Jonesom i Paulom Kendallom, čuvenim Mute producentima?
CN: Ljudi koje navodiš vrlo su različiti u smislu da su surađivali s Wire u različitim okolnostima. Mike je imao pristup opremi koju si nismo mogli priuštiti. Uvijek smo bili radoznali i željeli isprobati opremu. Nije baš istina da je Mike Thorne neka vrsta ‘petog člana’, definitivno je omogućio puno toga, ali u globalu gledano, kreativne ideje bile su naše.
Uvijek ću biti skloniji najzanimljivijim suvremenim alatkama ako ih se mogu dočepati, ali jedna stvar koju sam naučio kroz godine jest da alatkama zapravo najbolje rukuje onaj koji donosi kreativne odluke. Taj sam zaključak izvukao iz suradnje s Mikeom još u sedamdesetima. Od tada, naučio sam kako uključiti vještine u stvaranju i miksanju albuma.
GL: Kad su se Wire reformirali 1985., Bruce i ja smo djelovali u elektronskom kontekstu nekoliko zajedničkih projekata – Dome, Duet Emmo i moj osobni He Said, posljednja dva su objavljivana na etiketi Mute. Utjecaj toga neizbježan je bio na Wire koji su ponovno počinjali s radom. Mike Thorne odradio je odličan posao kao producent i unaprijedio naš zvuk ali nije nikad bio peti član – otkrivši potencijalni problem takvog statusa kad nas je u vrijeme albuma “Chairs Missing” pratio na turneji kao klavijaturist.
S Garethom kao producentom realizirali smo dva albuma u Berlinu. On je odličan producent posebno kad se dotaknemo snimanja vokala. S Paulom se znamo godinama, od njegovog prvog zadatka postavljanja Muteovog studija “World Wide” pa do kasnije faze kad je postao njihov kućni ton-majstor.
Bruce je u međuvremenu napustio bend… Wire su se jednom predstavljali kao WIR, s obzirom na činjenicu da su u grupi preostala tri člana…. ovaj put slovo ‘E’ ostaje iako jedan originalan član ponovno izostaje iz priče. Kroz godine, svaki od vas živio je i još uvijek živi nekim paralelnim glazbeničkim životom – možete li nam reći nešto detaljnije o svojim fascinantnim, sadašnjim i prošlim side-projektima; Dome, P’o, He Said – sva tri bila su ujedno i zajednička suradnja s Angelom Conway, zatim vaš rad u devedesetima remiksan je od strane LFO i The Hafler Trio… u novije vrijeme Coline, oformio si projekt Githead zajedno s Malkom Spigel i Robinom Rimbaudom – tu je i još jedna izdavačka kuća, Swim…
CN: Re-WIR, ili kako bismo u Britaniji rekli – ‘bilo pa prošlo’… Tada je takav pristup imao svoju važnost ali ne traži na ponavljanju. Sada je važno da se zna da smo mi Wire, kratko i jasno. Samo zato jer jedna osoba nije htjela sudjelovati, ne znači da ne možemo prihvatiti ideju o tome što Wire predstavlja u 2008. i usmjeriti je dalje. Šteta što nisi imao mogućnost poslušati “Object 47”, izgleda da je odjek vrlo pozitivan. Naravno, možeš skinuti besplatno prvu stvar s albuma na www.pinkflag.com i sigurno ćeš dobiti neki uvid. Ljudi kažu da je to možda i najvažniji Wire album nakon dugo vremena…
GL: Da citiram Wire – ‘jednom je dovoljno’… kao takav, WIR je postojao zbog jednog specifičnog razloga. Nema potrebe za ponavljanjem takve priče.
CN: Gledano s moje strane – vodim obje etikete – Wireovu Pink Flag i etiketu koju sam osnovao zajedno sa svojom suprugom Malkom 1993. godine, Swim. Githead je s radom započeo 2004., stoga smo još uvijek ‘mladi bend’ (smijeh). Osobno sam odustao od ‘solo’ projekata prije puno godina, ali ne radim ni u ‘side-projektima’. Githead mi je važan kao i Wire. Ima vrlo različitu dinamiku, a također i puno toga iz prošlosti s čim se može natjecati.
GL: Projetki koje si naveo su nastali prije puno godina… nakon što sam se preselio u Švedsku 1988. godine, osnovao sam ili sudjelovao u mnogim glazbenim projektima – uključujući He Said Omala, Hox, H.A.L.O…. U novije vrijeme stvaram soundtrack zajedno s projektom OCSID (Carl Michael von Hausswolff and Jean-Louis Huhta), privodim kraju debi-album projekta 27#11 (zajedno s Thomasom Öbergom), a istovremeno djelujem i kroz nekoliko cyber (broadband) projekata).
Koliko su Wire zapravo informirali sve te silne paralelne projekte? Postoji li svojevrsni pritisak u istraživanju toliko različitih područja dok istovremeno djeulujete i kao matična grupa?
CN: Za mene osobno uopće ne. Sve je u učenju. Različiti ljudi i različita dinamika iziskuju na različitim pristupima. Uvijek sam bio fasciniran time kako grupe koje su iole dobre zapravo funkcioniraju. Među ljudima je toliko različitosti. Ali ključna stvar za mene je inteligentna suradnja. Ako mi ljudi kažu kako sam u miksu učinio da pojedinci sjaje unutar grupe, onda sam sretan.
GL: Svi projekti imaju svoju vlastitu dinamiku i unutrašnje stvaralačke metode… Wire stvara na svoj način što je diktirano vještinom i kvalitetama njezinih članova. Dosta je toga definirano. Svi projekti u kojima sudjelujem imaju različite metode djelovanja, instrumentacije i ciljeva.
Jedno od vaših novijih izdanja, ponovo nosi naziv “Read & Burn” i nosi znamenku 3 – prva dva su objavljena znatno ranije. Čini se da Wire nastavljaju s ekperimentiranjem, ne samo u zvuku već i s formatima – sada imamo grafički vrlo strogu, minimalističku estetiku koja prati vaš zvuk. S etiketom Pink Flag, Wire unose princip tzv. ‘inhouse dizajna’, sličan onom izdavačke kuće Touch.
CN: I da i ne! izvorna ideja oko “Read & Burn” je bila da se izdanje podijeli u nastavke, nešto što možda ukazuje ili ne ukazuje u kojem smjeru idemo. EP-izdanje dovoljno kratko da ne dosadi a opet dovoljno snažno da potakne na ponovno slušanje.
S “Read & Burn” 1 i 2 stvar je doživjela mali kompromis pošto u stvaralačkom procesu nije bilo dovoljno otvorenog prostora da se materijal konkretnije doživi pa je završio djelomice kompiliran na albumu “Send”. S nastavkom 3 donijeli smo čvrstu odluku da bude takav kakav jest, bez mogućnosti reizdanja prijašnjih stvari i kao takav tvori autentičan iskaz o tome gdje smo čak i po pitanju toga da je “Object 47” već otišao nekoliko koraka dalje.
Što se dizajna tiče, osoba odgovorna za izgled serije izdanja “Read & Burn” je Dave Coppenhall – što je vrlo u maniri njegovog minimalističkog pristupa iako smo se u pogledu albuma odlučili za Jona Wozencrofta (koji je, naravno, dizajnerska polovica etikete Touch) i opet, izgled je drugačiji.
Jon je već napravio dosta toga za etiketu Swim i jedna od njegovih specijalnosti je kombinacija slike i teksta. Volio bih reći da Pink Flag ima jaku estetiku po pitanju dizajna ali opet, ne treba biti uniformirana.
Vezano uz vašu nezavisnu etiketu, ovo je definitivno nova “Pink Flag” era za grupu i za javnost; “Read & Burn” je postala regularna serija ‘publikacija’ – što se krije iza tako prijetećeg naslova – “Read & Burn”; je li to ironija prženja CD-a bez konkretne informacije, bez vizualne estetike na koju bi se pozivao glazbeni sadržaj?
CN: Postoje dva značenja fraze “Read & Burn” kojima težimo prema ‘skrivenim operacijama’, što bi značilo – tajni agent čita poruku na papiru i potom ga zapali da uništi dokaz! U nekom drugom obliku primjerice, nedavno sam kupio novi iPod i taj model prikazuje omote albuma na zaslonu (stariji model iz 2004. nije imao tu opciju) i razlika koja nastaje u tom povezivanju glazbe i vizualnog aspekta – unatoč svoj limitiranosti, je naprosto nevjerojatna. To je djelimice razlog zašto ljudi još uvijek žele vinil. Snimljena glazba gubi dio svoje duše kad je razdvojena od fizičkog predmeta…
GL: Isprva sam pomislio o “Read & Burn” kao ideji ‘skrivenog’ ali onda je to ispalo nešto svjetovno… Uvijek postoji nešto svjetovno u lošem činu. “Send” je tako ispao nekakav ‘dvostruki agent’! Nedostaje mi veličina LP omota da ispunim i cijenim njegov prostor. Snimljeni CD je nešto poput lažne reprodukcije.
Koliko osjećate da su Wire još uvijek dio glazbene industrije? Jesu li Wire otvoreniji novom načinu trgovanja glazbom – kao u primjeru grupa Radiohead i Nine Inch Nails? Može li besplatno skidanje glazbe u službenoj varijanti učiniti više koristi ili više štete izvođaču?
CN: Možda jesmo a možda i nismo dio ‘industrije’. Mislim da ni industrija više nije sigurno što ona u stvari više jest. Djeluje više strašljiva i shizofreničnija nego što smo to mi…
Neki ljudi nikad za ništa ne žele platiti. Ako mogu pronaći načina da besplatno skinu glazbu, knjige, softver i dr. to će i učiniti. Možemo reći da vrijednost leži u predmetu tako da ako Radiohead ili NIN ustupaju download besplatno, oni također prodaju i ekskluzivni box set, namijenjen možda omanjoj publici koja je prethodno materijal skinula besplatno, ali po puno većoj cijeni nego što bi netko platio za download.
Radiohead i NIN prodaju kudikamo više CD-a i zarađuju novac od nastupa ali oni koji najviše pate što se glazba skida besplatno su mali ljudi; noviji izvođači koji vrlo malo (ako i toliko) zarađuju na svojim nastupima, nemaju pristup boljoj distribuciji ili promociji njihovih izdanja (ukoliko ih objave), ili izvođači iz prošlosti – možda oni koji ne mogu više izvoditi uživo illi su zaboravljeni unatoč tome što su jednom davno učinili nešto veliko. Internet bi mogao sve umjetnike, osim nekih elitnih koji od toga ‘žive’, natjerati da se glazbom bave samo kao hobijem.
GL: Netko negdje ulaže u svoj rad i postiže nešto od toga… može li to uvijek biti besplatno, ako nije novčano potpomognuto od strane neke druge djelatnosti ili sponzora?
