Whitesnake

11070

“Povijest je učiteljica života” jedna je od najmudrijih izreka, koju možemo i moramo koristiti u svim životnim sferama. I, iskreno rečeno, osobno je često koristim. O čemu god da pričamo i što god da analiziramo, znamo pametovati i praviti se da nam je baš sve poznato i nema nečega što ne znamo. Međutim, tu se onda pojavi baš taj, presudni ‘faktor’ – povijest.

u>Intro
Koji nam uvijek ponudi masu nepoznatih stvari čak i o temama za koje smo uvjereni da o njima sve, ali baš sve znamo samo i jedino mi. Znam da će se mnogi sada zapitati “što li sada ovaj ovdje lupeta?”, no da se odmah ‘izvučem’, reći ću da su me gornje misli, uključujući i uvodnu mudrost, pratile cijelim tijekom stvaranja moje vizije priče koju ćete čitati u nastavku.

Priče o bendu kojeg slušam skoro trideset godina, imam gomiletinu njegovih službenih i drugih, recimo bootleg izdanja, memoriranih sjećanja i utisaka, te puno tehničkih podataka. Odavno skrivenih, pa sada ponovno probuđenih dojmova sa stotinama sitnih detalja.

Muziku podržava

No usprkos tome, kada sam ponovno preslušavao materijale, pronašao stare magazine i pogledao što sam nekada zapisivao o njemu i nakon toga pokušavao napraviti neki barem suvisli rezime, zapitao sam se što ja uopće znam i koliko pravilno procjenjujem njegovu ulogu u cjelokupnoj rock’n’roll povijesti. To je i bio razlog što je ova priča, ili možda bolje reći pričica, nastajala mjesecima.

Da ne maltretiram više one koje zanima njezin nastavak, ‘ajmo započeti analizu što je to posebno u slučaju benda koji ove godine slavi trideset godina postojanja. Prije nego krenem dalje, možda ipak da se ogradim od riječi ‘posebno’, jer to ovisi kako će se individualno doživjeti, ali zato da je zanimljiva i poučna, nadam se s nekim do sada nepoznatim ili možda manje poznatim detaljima, to svakako stoji.

Mislim da je ovo priča o jednom strašno velikom i super utjecajnom bendu, bez ikakve dileme, najzaslužnijem što se hard rock održao i zadržao muzičkoj pozornici. A i heavy metal mu može dosta toga ‘zahvaliti’. Jer, u vremenima kada su Europa, pa dobrim dijelom i ostatak svijeta, a radi se o drugoj polovici sedamdesetih, ‘ludjeli’ za punkom, najveći hard & heavy rock bendovi ili su se raspali (Deep Purple) ili bili pred raspadom (Led Zeppelin, Black Sabbath) ili im je popularnost drastično pala (Uriah Heep). Tu je prazninu sjajno iskoristio punk i uletio u nju poput rakete s lansirne rampe.

A kako se nisu nazirale nove snage koje bi nastavile tamo gdje su ovi bendovi stali (Rainbow sam nije mogao izdržati tu ‘borbu’), hitno je trebao netko tko će intravenoznim ubrizgavanjem velikih količina teškorockerske infuzije ponovno podići ovaj opasno posrnuli i poljuljani rockerski podžanr na pozicije koje mu po inerciji pripadaju. Tužna, tragična i strašna sudbina Titanica opasno se nadvila nad hard rock, koji je, možda čak i jače nego bilo koji drugi stil, obilježio sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Kako dalje bez Deep Purplea?
Eto, ovo je tek kratki uvod, ne i početak priče koju bismo ovdje htjeli prezentirati. Stoga se u nastavku, odnosno ‘službenom’ početku, nećemo baviti (pre)sitnim detaljima, npr., datumima rođenja slavnih aktera, već samo podsjetiti da se 1973. godine tada još anonimni pjevač David Coverdale javio na audiciju za novog pjevača Deep Purplea, koji bi naslijedio otišlog Iana Gillana.

David ‘prolazi’, te postaje frontmen Deep Purplea, s kojim objavljuje tri studijska (“Burn“, “Stormbringer”, “Come Taste the Band”) i live album “Made in Europe”. I kojeg, što često mnogi zaboravljaju ili ne priznaju, podiže na razinu više. No ego svakog člana benda bio je u te tri godine (pre)velik, a situacija je gotovo stalno bila na rubu incidenata (nekad, kao na koncertu ‘California Jam’ ga je i prešla).

Naglašene međusobne netrpeljivosti, uzrokovane prirodnim i neprirodnim razlozima, na kraju dovode do gromovitog i šokantnog raspada u proljeće 1976. godine. I sada konačno započinje prava ‘storija’. Nakon raspada Deep Purplea, David ne miruje nego kreće u solo karijeru.

Seli se tako u Njemačku te sudjeluje u multiinstrumentalnom art projektu Eddie Hardina, a kasnije, u roku od samo nekoliko mjeseci objavljuje dvije ploče; “White Snake” i “Northwind”. Te ploče nisu naišle na značajniji odjek, a dobar dio razloga možda leži i u činjenici što one i nisu bile pravi hard rock, obzirom da je u njima bilo puno soula, R’n’B-a i bluesa, stilova koje je David oduvijek posebno obožavao.

Nije zanemariva niti spomenuta činjenica, koju smo već naveli, kako se ipak radilo o godinama nagle ekspanzije punka, pa se njih niti nije preozbiljno shvaćalo. A i relativno novi stil, kojeg je David nazvao progresivni R’n’B soul rock, očito nije naišao na potpuno razumijevanje.

Ploča “White Snake” snimana je u Londonu (Kingsway Recorders) u kolovozu 1976. godine, svega par mjeseci nakon raspuštanja Deep Purplea, a izašla je u veljači 1977. Sve su pjesme napisali David i gitarista Micky Moody (Frankie Miller, Snafu, Juicu Lucy), a osim njih, snimali su je Deslyle Harper (bas, Juicu Lucy), bubnjar Simon Philips i pijanist Tim Hinckley.

Producirao ju je Roger Glover iz Deep Purplea. Već u ožujku i travnju u londonskom AIR studiju snima se druga Davidova solo ploča “Northwinds” (izašla u ožujku 1978.), koju opet producira Roger Glover, a pet Coverdaleovih i tri Coverdale/Moody pjesme kombinirale su hard & blues rock i soul. Njih su je dvojica i odsvirali, a ostatak ekipe nadopunjen je s Alanom Spennerom (bas, Grease Band) i Tonyem Newmanom (bubnjevi, May Blitz), dok je Lee Brilleaux (Dr. Feelgood) svirao harfu.

Zanimljivo je da je vokale za ove ploče, zbog odredbi iz ugovora, David snimao u Njemačkoj, a iz istih razloga u početku nije mogao nastupati u Velikoj Britaniji.

Kao što smo naveli, te ploče nisu baš bile zapažene, no usprkos tome, Coverdale (koji je u to vrijeme bio u kombinaciji za pjevača Black Sabbatha umjesto odlazećeg Ozzya) i Moody ne odustaju, te u prosincu 1977. godine okupljaju (opet) novu postavu u bendu koji je dobio ime po prvoj Davidovoj solo ploči – Whitesnake.

Istina, ovo je bila druga opcija, jer su neke početne koncerte održali kao The White Snake Band. U konsolidirani su bend planirali ‘ubaciti’ basistu Chrisa Stewarta, no on je završio u Frankie Miller Bandu, pa je izbor pao na Neila Murraya (National Health, Collosem II). Stigao je i gitarist Bernie Marsden (UFO, Babe Ruth), klavijaturist Pete Solley (Paladin, Snafu) i bubnjar Dave Dowle (Runner). Ta je postava, s napomenom da je Solleya kratko zamijenio Brian Johnston (Streetwalkers), zasvirala još malo po klubovima.

Što čovjeku s Davidovom reputacijom, koji je samo par godina unazad nastupao s Deep Purple pred desecima i stotinama tisuća ljudi, bila nova okolnost. I praktički novi početak, daleko, neusporedivo teži nego onaj s Deep Purpleom.

No odustajanje mu nije bilo niti na kraj pameti. Pa čak niti nakon nekoliko otkazanih većih koncerata, poput onih u Nothinghamu i Londonu, u veljači i ožujku 1978. godine. Ipak, kasniji nastupi polučili su odlične kritike i tada je u stvari započela prava priča o Whitesnakeu, jednom od bendova koji će snažno obilježiti sljedećih trideset rockerskih godina.

Kraj najtežih i početak boljih dana
Taj je period donio i prvu ploču Whitesnakea “Snakebite“, koja godinama, uostalom još i dan-danas, donosi mnoge (i mnogima) zablude. Pa ćemo ih, uz kratki opis, pokušati ‘razvezati’ i dodatno rastumačiti. A to ide otprilike ovako. Između 7. i 13. travnja 1978. godine bend u Central Recorded studiju u Londonu snima četiri nove pjesme, s novim producentom, Martinom Birchom, kojeg, mislim, ne treba posebno predstavljati. Samo reći još dva imena vezana uz njega – Deep Purple i Iron Maiden.

Među te četiri pjesme je i izvrstan hardy blues “Ain’t No Love in the Heart of the City”, koju su u originalu skladali Michael Price i Dan Walsh, a otpjevao Bobby ‘Blue’ Bland. Preostalim trima pjesmama pridodane su četiri s Davidove solo ploče “Northwinds”. Dakle starije, već objavljene. I to je razlog tih, da ne kažem kontroverzi.

Ipak prije neslaganja brojnih novinara oko toga da li ovo je, ili nije prva službena ploča Whitesnakea, daleko je bitnije da se ona ‘dogodila’. Usput, izašla je u lipnju 1978. godine i, ako nemate ništa protiv, mi ćemo s diskografijom krenuti baš od nje.

Dakle, neka nama ovo bude debitantska ploča Whitesnakea, koju su, barem onaj prvi dio, snimili Coverdale, Moody, Mardsen, Murray i Dowle. Britanska verzija objavljena je kao David Coverdale’s Whitesnake, s izmijenjemim coverom, na kojem je bila fotografija benda s koncerta, a na američkoj je bio David za mikrofonom i ispod njega bijela zmija.

Istaknimo još da, osim gore spomenute, te “Bloody Mary”, teško da će se ova ploča po nečem ozbiljnijem upamtiti. Ali, zato je bila vrlo važan čimbenik u događanjima koja su uslijedila. A svakako najvažniji bio je nizozemski Alkmaar Pop 78 festival, na kojem su supportirali headlinerima Status Quo, još jednom iz kolaža sjajnih rock bendova. To im je bio i prvi koncert izvan ‘otoka’ i po tome zauzima posebno mjesto u povijesti. 1978. godina bila je značajan za Davida i na privatnoj ‘pozornici’, obzirom da mu je supruga Julia, s kojom se oženio četiri godine ranije, rodila kćer Jessicu.

‘Purpleizacija’ Whitesnakea
Nije se dugo čekalo na novu ploču, pa tako ista ekipa, s dodatkom još jednog člana Deep Purplea, Jona Lorda, pristiglog u kolovozu, snima, a još smo uvijek u 1978. godini, drugu studijsku ploču “Trouble“, koja izlazi u listopadu. Početne nevolje nisu više stalni ‘pratitelj’, obzirom da su se i diskografi i više nego ozbiljno zainteresirali za Whitesnake, te im ovu ploču objavljuje Geffen Records.

“Trouble” je nesumnjivo bio najžešći materijal dotad snimljen, s jasnijim konturama melodičnog hard rocka, dosta zamjetnim heavy elementima, te standardnim utjecajem bluesa. “Take Me with You” i “Lie Down” pjesme su o kojima se već može razgovarati kao o hitovima, a tu se našla i “Day Tripper”, cover vjerojatno najgenijalnijeg skladateljskog dua Lennon/McCartney. Ta ploča, prva koja ulazi na britansku Top ljestvicu (50. mjesto), nadmašuje čak i osobna očekivanja i njome se Whitesnake promovira, zajedno s Rainbow, koji u tom periodu također objavljuje kvalitetne ploče, u novog predvodnika i preporoditelja hard rocka.

Tada započinju i ozbiljnije turneje, malo europska, pa i prva prava britanska, koja se odvija u studenom sa skupinom Magnum. Nakon toga, točnije u veljači, ‘sele’ se opet na kontinent, te u Njemačkoj nastupaju s Nazareth, da bi nešto kasnije, u ljeti 1979. godine održali headlinersku turneju opet po Njemačkoj. Tijekom koje iz benda odlazi bubnjar Duck Dowle, a na njegovo mjesto stiže još jedan ‘deeppurpleovac’ – Ian Paice.

Ranije snimljena treća ploča “Lovehunter” izlazi u listopadu, s kojim bend dodatno učvršćuje vodeće pozicije među žestokim rockerima. A skoro dvostruko bolji britanski plasman (29.) tome ide u prilog.

Ne mogu točno procijeniti koliku je ulogu odigrao, kako su ga neki feministički pokreti nazvali, ‘seksistički’ cover (Chris Achilleos), na kojem je narisana gola žena kako ‘jaši’ zmiju, no vrlo je vjerojatno da je i on bio značajan faktor u cijeloj priči. Naravno, ne toliko kao pjesme “Walking in the Shadow of the Blues”, “Medicine Man” ili “Long Way from Home“, prvi bendov Top 50 singl i prvi uopće objavljen.

Stilska gotovo preslika prethodne ploče doživjela je puno veći uspjeh, koji je za sobom ‘povukao’ i nastup u LA-u, u UCLA Royce Hallu, ali i kraći UK tour s Marseille, održan krajem 1979. godine. Kada se, u periodu od prosinca te, pa do veljače iduće, 1980. godine, s Martinom Birchom, kao i u ranijim slučajevima, snima nova ploča.

Druga, nakon “Lovehunter”, koju objavljuje EMI Records, što samo dokazuje kakav ugled već tada uživa Whitesnake. Rock publika je sve zadovoljnija, hard/heavy rock polako, ali sigurno istiskuje punk i sve je bilo spremno za veliki, najsnažniji Whitesnake ‘udar’.

Whitesnake zasjeda na ‘tron’ hard rock scene
On je izveden 31. svibnja 1980. godine s pločom “Ready an’ Willing” (6. mjesto u UK i 90. u USA), koja je sa sobom, između ostalih, donijela možda i njihovu najbolju pjesmu “Fool for Your Loving” (13. singl u UK, 53. u USA). Zanimljivost je te pjesme da ju je Coverdale napisao za supervelikana B.B. Kinga, no toliko mu se svidjela da ju je odlučio ostaviti ‘sebi’. I nije pogriješio.

Zatim je tu jedna od najboljih balada ikad napisanih, “Blinde Man“, inače objavljena na Davidovoj prvoj solo ploči “White Snake”, ovdje rearanžirana i ponovno snimljena, a singl je bila i naslovna pjesma, koja je osvojila 43. mjesto u Velikoj Britaniji. Mnogi, među koje se i ubraja autor ovog teksta, skloni su konstataciji da je ovo najbolja postava u povijesti benda, a istu karakteristiku može se ‘prilijepiti’ i ploči.

Uslijedila je nova turneja, na kojoj se po ‘otoku’ touralo s Gary Mooreom, u Europi s AC/DC, a u Americi s Jethro Tull, da bi se nakon toga krenulo u snimanje nove ploče.

Poslije “Ready an’ Willing”, 1. studenog, objavljena je i prva dvostruka koncertna ploča “Live … in the Heart of the City“, koja je na Davidov zahtjev prodavana po cijeni jednostruke, što je naišlo na jako pozitivan odjek među kupcima.

Na njoj se na prvom disku nalazi koncert “Live in the Heart of the City” (5. mjesto u UK), održan u Hammersmith Odeonu 23./24. lipnja 1980. godine, a na drugom “Live at Hammersmith” od 23. studenog 1978. godine s prve turneje. Baš taj “Live at Hammersmith” godinu i nešto ranije objavljen je samo za japansko tržište, gdje je popularnost Whitesnakea naglo jačala.

Peta studijska ploča “Come an’ Get It” snimala se u nekoliko engleskih studija u srpnju i rujnu 1980., te u siječnju 1981., a izašla 11. travnja iste godine. Opet za EMI korporaciju i opet s Birchom za produkcijskim ‘pultom’.

Ulazak prethodne ploče na američku ljestvicu malo je možda ‘polakomio’ Davida, pa je “Come an’ Get It” donijela nešto mekši, melodiozniji sound, što je imalo za posljedicu potpuno neočekivani, krajnje izokrenuti rezultat. Naime, i dok je u Americi, na koju se ‘pucalo’, potpuno podbacila, spustivši se za čak 61 mjesto u odnosu na prethodnu, u Velikoj Britaniji postiže daleko najveći uspjeh ulaskom na 2. poziciju.

Tome su uvelike pridonijeli singlovi “Don’t Break My Heart Again” (17.) i “Would I Lie to You” (37.), ali i kompaktna ploča s još nekoliko vrlo lijepih pjesama, od kojih su “Lonely Days, Lonely Nights”, “Wine, Women, an’ Song” i “Hit an’ Run” meni ponajbolje i neke od njih nepravedno zapostavljene.

Uspješna ploča automatizmom za sobom povlači i uspješnu turneju, pa tako Whitesnake ima sve više rasprodanih koncerata. Najznačajniji su oni iz Hammersmith Odeona, koji je pet noći za redom bio prepun, a tu je i headlinerski nastup na Monsters Of Rock festivalu u znamenitom Castle Donningtonu.

Potvrđen status, pa iznenadno ‘zaleđivanje’ i ekspresan povratak
Nakon turneje, David Coverdale prvi puta raspušta bend, a glavni razlog bila je bolest njegove kćerke Jessice. Pričalo se i o mnogim drugim razlozima, no mi se njima nećemo opterećivati, jer je ‘split-up’ potrajao kratko. Ali opet dovoljno dugo da se Davidu ponude čak dvije frontmenske pozicije.

Želio ga je Michael Schenker (Scorpions, UFO) u svojoj MSG, a s njim se sastao i Tony Iommi, nastojeći da ga (po drugi puta) nagovori da pjeva s Black Sabbath, ovoga puta umjesto Ronnie James Dia. Niti jedna varijanta se nije obistinila, jer ih je David obje odbio, a podsjetimo i na zanimljiv podatak da je u Black Sabbath ‘primljena’ osoba koju je on zamijenio u Deep Purpleu – Ian Gillan. Ian je s tim metal velikanima snimio dosta neuspješnu i po nekima (ja ne mislim tako) najgoru BS ploču – “Born Again” (1983.).

David je ipak, nakon kraćeg vremena, odlučio ponovno pokrenuti Whitesnake, i s nekim izmjenama u postavi, snimiti šestu ploču “Saints & Sinners“, koja je izašla 20. studenog 1982. godine. I na kojoj nije izostala potpora EMI-a, ali niti producenta Martina Bircha.

Uz standardne Coverdalea, Lorda, Mardsena, Moodya, Murraya i Paicea, na ploči je sudjelovao i novi gitarist Mell Galley (Trapeze). Coverdale je na ovoj ploči tražio od Bircha da je dodatno ‘amerikanizira’, odnosno melodizira osnovnu hard, heavy & blues formulu. No usprkos nekoliko značajnijih naslova, “Saints & Sinners” bila je još jedna ne predobra ploča za ‘zahtjevne’ Amere.

Ne i za domaću, britansku publiku, koja ju je ‘posjela’ na 9. mjesto službene ljestvice. Bez dileme najjača stvar je “Here I Go Again”, britanski singl No. 34., te “Crying in the Rain”, koje su svoj potpuniji i daleko veći uspjeh ostvarile u nanovo snimljenim, puno žešćim verzijama na albumu “1987”, do čega ćemo stići nešto kasnije. Osobno, volio bih da se i pjesmama “Victim of Love” i “Rock an’ Roll Angels” davalo više prostora.

Snimanje nove ploče započelo je u srpnju 1983. godine, a mjesec kasnije Whitesnake ponovno nastupa na najprestižnijem festivalu tih vremena, Monsters of Rock u Castle Donningtonu. Nakon toga dolazi do velikih razmirica i neslaganja unutar benda, pa Coverdale odlučuje snimanje nastaviti s nekim novim snagama. Tako je ispalo da je ovo ploča koju je snimalo najviše ljudi.

Uz imenovane, nova su lica bubnjar Cozzy Powel (Rainbow, Ozzy Osbourne, Black Sabbath), zamjena za Paicea, koji se ionako ranije odlučio za povratak u Deep Purple, čiji je reunion bio na vidiku, te basist Colin ‘Bomber’ Hodginson, pristigao na Neila Murrayevo mjesto. Tu su bili i The Fabulosa Brothers, koji su u većini pjesama otpjevali back-vokale, a i gitaristi Timothy Grace i James ‘Weezy’ Peters imali su manje session uloge u tom razdoblju.

Početak metalnog doba i ‘osvajanja’ Amerike
Ploča “Slide It In” izašla je 4. veljače 1984. godine, i to u dvije verzije, europskoj, prije snimljenoj, i američkoj, kasnije do(g)rađenoj. Postava koju smo naveli snimala je europsku, a za američku verziju angažiran je ponovno Neil Murray. Uz drukčiji raspored pjesama, razlika između ovih dviju verzije bila je u izdavaču (Europa – EMI, USA – Geffen) i coveru.

A najvažnija, ona muzička, svela se većinom na neke preinake u gitarističkom melodičnijem izražavanju, solo dionicama, koje je upotpunio treći gitarist John Sykes (Tygers Of Pan Tang, kasnije Thin Lizzy), dok se nešto malo ‘uštedjelo’ na klavijaturističkom i bubnjarskom izražavanju. To je doprinijelo povećanju radio-friendly ritmova, kakvi su prolazili ‘tamo preko’. Zato je europska verzija bila zasigurno nešto najžešće i najmetalnije što je Whitesnake do tada napravio.

Posebnost ove ploče je i potpuniji komercijalni pristup, pa je s nje ‘skinuto’ čak pet singlova – “Standing in the Shadow”, “Guilty of Love”, “Give Me More Time”, “Love Ain’t No Stranger”, “Slow an’ Easy” i “Gambler”, koji ili nisu upali na ljestvice ili se našli između broja 29. i 44., s time da je samo “Love Ain’t No Stranger” ‘posjetio’ onu američku.

Sve su te preinake itekako imale smisla, obzirom da se “Slide It in” u SAD-u prodaje u dvostrukoj platinastoj tiraži i otvara najuspješnije razdoblje benda. Za razliku od singlova, ploča je kao u cjelina puno bolje prošla, obzirom da je u Velikoj Britaniji bila 9., Švedskoj 12., a u SAD-u 40. Kako se Jon Lord, kao i još ranije otišli Paice, vratio u Deep Purple, za turneju s Diom angažiran je Richard Bailey, i to kao povremena zamjena.

Takva previranja nisu mogla nikako učvrstiti bend, već se 1985. godine odvija očekivan rasplet. Iz Whitesnakea odlaze svi osim Davida, s time da je Galley otišao još krajem 1984. zbog loma ruke. To se dogodilo na kraju turneje, na kojoj je posljednji koncert održan u Rio de Janeiru.

Činjenica je da se u tim, pa i ranijim, ali i kasnijim vremenima govorkalo kako je David teška, egoistična osoba, te je bend doživljavao kao svoje isključivo vlasništvo, navodno govoreći ‘Whitesnake, to sam ja’. Ovakvi događaji tome idu u prilog. No kao i u sličnim životnim, ne samo muzičkim okolnostima i ovdje su mišljenja bila, i još su, podijeljena. Stoga ne bih htio previše detaljizirati i analizirati događanja unutar ili izvan benda. Bilo pa prošlo, a na sreću, to nije bitno utjecalo na nastavak karijere.

Recimo još da su Galley, Murray i Moody oformili projekt MGM, kasnije su prva dvojica radila album s projektom Phenomena, a Moody je i pokrenuo svoj nekadašnji bend Young N’ Moody. Sykes se pozabavio s Blue Murder, posvetio solo karijeri i Thin Lizzyu, ali i ostao još malo uz Coverdalea, a Cozy Powel se pridružio Emersonu i Lakeu.

Za ne vjerovati, ali nakon toga, sigurno najturbulentnijeg razdoblja u cjelokupnoj povijesti, Whitesnake se vratio jači nego ikada. Zato ostanite i dalje uz ovaj tekst i saznat ćete zašto je tome tako.

David je ranije uspio nagovoriti basistu Neila Murraya na povratak, a na mjesto bubnjara došao je Aynsley Dunbar (Journey). Osim njih, na snimanju novog albuma, koje se odvijalo više od godinu dana, od rujna 1985. pa do listopada 1986. godine, sudjelovali su gitaristi John Sykes, Adrian Vandenberg (Vandenberg), Vivian Campbell (Def Leppard) i Dan Huff, klavijaturisti Don Airey (Deep Purple, Rainbow…) i Bill Cuomo, te bubnjar Denny Carmassi. Osim njih, nova imena bili su i producenti Mike Stone i Keith Olsen.

Amerika je napokon ‘pala’
Ploča, koja je izašla u travnju 1987. godine, u Europi pod imenom “1987“, u SAD-u “Whitesnake” (prva bez prepoznatljivog loga s bijelom zmijom), a u Japanu “Serpens Albus” (‘bijela zmija’ na latinskom), postigla je nevjerojatan uspjeh. Osnovnoj, još energičnijoj, snažnijoj formuli harda i heavya sa malo bluesa, priključeni su elementi, u SAD-u tada popularnog glam metala (Ratt, King Kobra, Poison, Motley Crue…).

Ploča je u kratkom roku prodana u više od osam milijuna kopija, a to je bilo nešto što nitko, poglavito nakon onakvih preslaganja prije i za vrijeme njezina snimanja, nije mogao pretpostaviti. Očito, nitko osim Davida, koji je napokon ostvario svoj ‘američki san’. Drugo mjesto u SAD-u i Novom Zelandu, 8. u Švedskoj i Velikoj Britaniji, 25. u Austriji, bila za dodatan razlog za ‘slavlje’. Zasluženo.

Uz sve to, ponovno snimljena “Here I Go Again” dospjela je na 1. mjesto Billboarda, i to je jedina čelna pozicija nekog Whitesnakeovog ostvarenja uopće. Drugi singl, prekrasna Coverdale/Sykesova balada “Is This Love”, bila je tek nešto slabija, 2., a i ova je ploča, poput prethodne, komercijalno maksimalno iscrpljena, te također izbacila šest singlova.

Preostala četiri su “Still of the Night”, ranije spomenuta “Crying in the Rain” i “Bad Boys” iz 1987., te “Give Me All Your Love”, jedina objavljena u 1988. godini. U tom se periodu David maksimalno uključio u MTV ‘događanja’, tada još uvijek presudan promotivni faktor, pa snima spotove, u kojima glumi prelijepa manekenka i glumica Tawny Kitaen (“Here I Go Again” i “Is This Love”), s kojom je, btw., bio u svojem drugom braku od veljače 1989. do travnja 1991. godine.

Te su spotove snimali svježi članovi Rudy Sarzo, Tommy Aldridge i Vivian Campbell, a kraće je vrijeme u bendu bio i još jedan gitarista, Amos Sanfilippo. I to zato jer usred, konačno se mislilo sređene situacije, dolazi do sukoba na relaciji Coverdale – Sykes, dvojca koji je napisao skoro sve pjesme, te se John odlučuje na odlazak. Za njim su krenuli i ostali koji su stvarali tako uspješnu ploču, pa se činilo da je došao novi kraj. No nije bilo tako.

U bend dolaze novi kvalitetni i atraktivni muzičari, koji se pridružuju Davidu i Adrianu, jedinima koji su ostali na okupu, s time da, to sam ispustio, Vandenberg nije snimao cijelu ploču zbog bolesti. Bez ikakve dileme najjače ime koje je pristiglo je spomenuti, fenomenalni gitarist Steve Vai, a pravim metalcima ni u kom slučaju nisu nepoznati niti basist Rudy Sarzo (Quiet Riot, Ozzy Osbourne) ni bubnjar Tommy Aldridge (Ozzy Osbourne).

Osim njih, u snimanje su se uključili Don Airey (ponovno), back-vokale pjevali su Glenn Hughes, još jedan Davidov kolega iz Deep Purplea, te Tommy Funderburk i Richard Page, a producenti su bili Keith Olsen i Mike Clink.

Deveta studijska ploča nazvana “Slip of the Tongue” objavljena je 18. studenog 1989. godine i donijela sa sobom ponovno vrlo žestok, oštar sound, nalik na onom s prethodne. Komercijalni je pohod nastavljen i “Slip of The Tongue” izbacuje pet singlova; ponovno snimljeni super-hit “Fool for Your Loving“, zatim “Slip of the Tongue”, oba u 1989., dok su “The Deeper of Love”, “Now You’re Gone” i “Slow” Poke Music” izašli 1990. godine. I svi, izuzev posljednjeg, ušli u Top 50 britanskih i američkih ljestvica.

Ploča je ipak prošla dosta bolje, iako slabije od “1987”. Bila je naime, 10. u Velikoj Britaniji i SAD-u, te 11. u Švedskoj. Ali je zato vrlo brzo prodana u 3 milijuna primjeraka. Spomenute 1990. u siječnju započinje velika turneja, na kojoj Whitesnake svira u SAD-u i Kanadi (uz ostalo, i s Kiss), zatim u Španjolskoj, pa opet na Monsters of Rocku (s Aerosmith, Thunder, Poison), u Njemačkoj, Islandu, da bi “Slip of the Tongue World Tour” okončali 26. rujna u Tokyu.

Raspad nakon najuspješnijeg perioda
I tada još jedan, novi, potpuno neočekivani šok za obožavatelje. David Coverdale objavljuje (krajem 1991. godine) kako Whitesnake ponovno odlazi ‘na hlađenje’. Nakon odličnih rezultata posljednjih ploča, ali i jednakog, pa čak i boljeg prijema na koncertima, to je bilo poprilično neočekivano. Barem širim muzičkim krugovima. Ili možda i ne.

Poglavito poznavajući Davidovu nepredvidljivost i činjenicu da se radilo o nekoliko godina u kojima su se iza kulisa ipak skrivala pritajena, a počesto i otvorena netrpeljivost. A i problemi u novopečenom, drugom braku sa Kitaenovom, nisu možda baš bili razlog kojeg je trebalo zaobilaziti.

Sarzo, Aldridge i Vandenberg su osnovali projekt Manic Eden, u kojem je najprije pjevao James Christian (House Of Lords), a kasnije i Ron Young (Little Caesar). No taj bed nije postigao nešto značajno. Izdvajamo još i podatak da se Rudy Sarzo vratio u Quiet Riot, a Steve Vai okrenuo (jako uspješno) solo karijeri.

A Coverdale se, nakon kraćeg ‘ljenčarenja’, udružuje s gitaristom Led Zeppelina, Jimmyem Pageom, te 1992. snimaju, a 1993. objavljuju ploču “Coverdale/Page“, koja opasno ‘priziva’ duh Led Zeppelina. Uspješnu ploču, peterostruko platinastu, promovirala su čak četiri singla; “Pride and Joy”, “Shake My Tree”, “Over Now” i, možda i najbolji među njima, krasna balada “Take Me for a Little Time”. Ploča je uživo promovirana samo u Japanu, nakon čega dolazi do razlaza na relaciji Coverdale – Page.

Dva povratka ‘kratkog daha’ i jubilarna ploča
Taj je razlaz imao i jednu, odnosno dvije dobre strane. Prvo, Page se ponovno udružio s Robertom Plantom, a David je (opet) okupio Whitesnake. Povod je bio ‘support’ kompilaciji “Greatest Hits“, izašloj 1994. godine, koja je bila sve samo ne to, jer su se na njoj nalazile pjesme samo s posljednjih albuma i neke neobjavljene.

To je bila ‘reda radi’ i od izdavača (Geffen Records) dirigirano objavljena ploča s američkih ploča, pa se ona ni u kom slučaju ne bi mogla shvaćati na način na koji asocira njezin naziv. Čak se niti David prema njoj nije odnosio blagonaklono, jer je logički smatrao da se među najvećim hitovima moraju naći i oni iz početnog petogodišnjeg perioda, a koji tu nisu bili.

Ipak, održana je turneja, a u bendu su bili povratnici Adrian Vandenberg i Rudy Sarzo, gitarista Warren Di Martini (Ratt), klavijaturista Paul Mirkovich (Nelson) i bubnjar Denny Carmasi (Nelson). Sviralo se dosta, recimo u Rusiji, u većini europskih zemalja, Sjevernoj Americi, Japanu i Australiji.

Po završetku turneje prekinuta je suradnja s Geffenom, bend se ponovno raspušta, a 1996. godine čak su počele glasine da se David vraća u Deep Purple. Te je godine David dobio drugo dijete, sina Jaspera, rođenog u vezi sa spisateljicom Cindy, s kojom je godinu kasnije po treći puta rekao ‘sudbonosno da’. Inače, sa Cindy i Jasperom danas živi u Nevadi u Lake Tahoeu, da to kasnije ne izostavim.

Sljedeće godine, 1997., dolazi poziv Japanaca da se održi akustični, ‘unplugged’ koncert, kojeg su i ‘dobili’, 5. srpnja u studiju EMI-a. Posredan i ciljan povod koncertu bila je deseta obljetnica izlaska ploče “1987”, a pred svega nekoliko fanova, tehničara, snimatelja i drugog osoblja, odsvirali su ga Coverdale i Vandenberg.

On je izašao 30. lipnja 1998. godine pod imenom “Starkers in Tokyo“, a osim polovice (pet od deset) pjesama koje je taj duet napisao (npr. “Too Many Tears” ili “The Deeper of Love”), set se sastojao od nekoliko najvećih pjesama benda (“Love Ain’t No Stranger”, “Is This Love”, “Here I Go Again”), a našla se tu i fenomenalna Coverdale/Blackmore balada “Soldier of Fortune”, s Deep Purpelovog “Stormbringer” albuma iz 1974. godine.

Zanimljivo, ova je ploča u mnogo država prošla bolje od studijskog uratka “Restless Heart“, a i od dobrog je dijela sljedbenika bila bolje prihvaćena. Taj je koncert bio detonator za ponovno okupljanje benda i snimanje nove ploče. Osim Vandenberga, koji je s Coverdaleom opet bio kreator kompozicija, od ranije postave ostao je samo bubnjar Denny Carmassi, a nova su lica klavijaturist Brett Tuggle (David Lee Roth, Steppenwolf) i basist Guy Pratt. Uz njih, obogaćivanju sounda pridonijeli su back vokalisti Tommy Funderburk, Beth Anderson i Maxine Waters, te Elk Thunder s harmonikom.

To je bila prva ploča nakon osam godina, prva koju je producirao David Coverdale i prva koja se snimala u Nevadi, u studiju Sierra Sonics u Renou. Najveći hit s David Coverdale’s Whitesnake (David je inzistirao da to bude njegova solo ploča, no izdavač se nije složio, pa je ovo bilo kompromisno rješenje) “Restless Heart”, izdanja izašlog 1997. godine, bila je balada “Too Many Tears”, ujedno i jedini singl.

Ova je ploča, u odnosu na neke prethodne, bila dosta mekša, više orijentirana ka bluesu, R&B i soulu, baš kakvu je David i želio. No generalno, dobro je prošla, obzirom da je u Engleskoj bila 34., a u Švedskoj peta. Najbolje su je primili Talijani, gdje je zasjela na drugu poziciju, a Japance baš i nije fascinirala, bez obzira što su im ‘poklonjene’ tri bonus stvari.

Godina u kojoj je objavljena značajna je i po novoj oproštajnoj turneji, okončanoj u proljeće sljedeće, 1998., na kojoj su bila (opet) tri nova imena. Coverdaleu, Vandenbergu i Carmassiu pridružili su se gitarist Mr. Mistera, Steve Farris, zatim basist Tony Franklin (The Firm) i klavijaturista Derek Hilland.

U godini, sada možemo reći raspada (još jednog) Whitesnakea, bivši članovi benda, Mickey Moody, Bernie Mardsen i Neil Murray s grupom The Snake snimili su ploču u Japanu, a i nešto tourali.

Kako je nastala evidentna praznina uvjetovana prekidom rada Whitesnakea, oni su sljedeće, 1999. godine, pokušali dodatno oživjeti uspomenu na najbolje pjesme benda, te su priključili Roberta Harta (ex-vokal Bad Companya), Johna Lingwooda i Dona Aireya i osnovali The Company Of Snakes. Razlog tome je i taj što je prijašnji pjevač Johhny Lande registrirao ime The Snakes kao svoje vlasništvo.

Iako je možda manje bitno, istaknimo ipak da je taj bend egzistirao tek nekoliko godina, snimio dvije ploče, no to je bilo toliko loše da su izgubili potporu izdavača i u konačnici (bilo je i promjena u postavi) se raspali. Nije ih uspio od toga spasiti niti koncertni repertoar, koji se uglavnom sastojao od pjesama Whitesnakea. Nešto od toga dokumentirano je na duploj live ploči “Here They Go Again” iz 2001., snimljenoj godinu ranije na Wackenu (pjevao Stefan Bergrem).

Samostalni Coverdale nakon više od dva desetljeća
Ne treba posebno naglašavati da se nešto takvo Davidu nije pretjerano sviđalo, no ipak je više vremena posvećivao solo karijeri, na koju se potpuno koncentrirao nakon raspada, ili kako je to rekao, još jednog stavljanja Whitesnakea ‘na led’. Tako je tijekom 1999. i 2000. godine snimio treću solo ploču, koja je pod imenom “Into the Light” objavljena za EMI u listopadu 2000.

Iste su godine objavljene i dvije kompilacije pod imenima “20th Century Masters – The Millenium Collection: The Best of Whitesnake“, te kolekcija laganih pjesama, “Best Ballads“. Ploča kojom se želio vratiti korijenima imala je vrlo loš odaziv kod publike, kritika ju je skoro pa mrzila, izdavač totalno zakazao u promociji i sveukupnoj podršci.

Sve su to bili preduvjeti da čak niti singl “Love Is Blind”, inače sasvim solidna pjesmica, ne uđe na makar jednu Top listu. Bile su to nove, ili bolje reći ponovljene okolnosti, slične onima nakon raspada Deep Purplea. David Coverdale i Whitesnake počeli su ‘nestajati’ sa scene, ali ovoga puta ozbiljnije nego ikada.

Pravila ‘koga nema bez njega se može’, držalo se sve više obožavatelja rock, a i mediji su zaboravljali na bend koji je donedavno punio stadione i prodavao milijune ploča ‘zaluđenim’ obožavateljima. Da se to ne dogodi u potpunosti, rješenje se nametalo samo po sebi i nije trebalo puno razmišljati da se dođe do njega. Ostavština Whitesnakea (na dio se podsjetilo novom Geffenovom kompilacijom “Here I Go Again: The Whitesnake Collection“) toliko je velika i značajna da bi bilo suludo i samoubilački ne pokušati još jednom.

Povratak Whitesnakea No. 5
To je David i napravio, te u prosincu 2002. godine ponovno okuplja Whitesnake, naravno, s potpuno novom postavom. ‘Izgovor’ za ponovno okupljanje je i više nego korektan – turneja povodom 25 godina postojanja, kasnije nazvana “Rock Never Stops Tour“. Iako je ranije bilo špekulacija da će gitaristički duo biti ‘stari’, Vandenberg/Sykes, to se nije izrealiziralo, pa su se u novoj postavi našla skoro sva nova imena. Naravno, nova za Whitesnake, ne i cjelokupnu rock scenu.

Osim bubnjara Tommy Aldridgea, koji je bio u bendu od 1987. do 1991., novi su planirani ljudi u prvotnoj varijanti bili basist Marco Mendoza (Thin Lizzy, Ted Nugent), gitaristi Doug Aldritch (Dio) i nakratko Warren DiMartini (Ratt), te klavijaturist Timothy Drury (Stevie Nicks, Bryan Adams…). Nešto kasnije DiMartnia je zamijenio Reb Beach (Dokken, Winger, Alice Cooper, Eric Clapton, Bob Dylan).

Čak i površnom poznavatelju pri pogledu na ova imena bilo je jasno da David priprema povratak s potpuno novim, osvježenim snagama, a vrlo bitan podatak vezan uz njih je i taj da se uglavnom radi o muzičarima s heavy metal ‘pedigreom’. Dakle, očekivalo se nešto slično onome iz razdoblja albuma “1987” i “Slip of the Tongue”. Odnosno, maksimalno ‘metalizirani’ Whitesnake. Ta su se predviđanja u potpunosti obistinila u nadolazećim koncertima i turnejama.

Ovoga puta David je sve pomnije isplanirao i pripremio, i u novom početku uopće nije naglašavao mogućnost snimanja novog materijala. Razlog je, po meni, jednostavan – provjereni hitovi imali su ulogu da vrate stare i pridobe nove obožavatelje, a uz njih se prestalo razmišljati kako i zašto se ovaj bend po ‘stoti’ puta vraća na pozornicu. A nešto tako se i dogodilo.

Većina onih koji su voljeli Whitesnake, kada su ih čuli ponovno, nisu mogli odoljeti a da im se ne pridruže, dok su mlađi naraštaji napokon dobili prigodu da vide i čuju kako zvuči izvorni hard rock. Da je tome tako, ukazuju i brojke na, u velikoj većini odlično posjećenim koncertima.

Ali isto tako i činjenica da se nastupalo s velikim bendovima, što je dokaz da su Whitesnake, osim publike, objeručke prihvatile i muzičke kolege (Judas Priest, Scorpions, Dokken). Nove, ovoga puta EMI-eve kompilacije, “Best of Whitesnake” i “The Silver Anniversary Collection” iz 2003., te “The Early Years” iz 2004. godine, dodatna su snaga koja ‘gura’ promociju obnovljenog Whitesnakea.

Sredinom 2005. godine Whitesnake potvrđuje američku turneju, a nešto ranije, u travnju, odlazi basist Marco Mendoza, koji se odlučio u potpunosti posvetiti radu s Thin Lizzy i Soul SirkUS projekt bendu. Na njegovo mjesto dolazi Uriah Duffy (Travers & Appice), a ti su se događaji otprilike poklapali s jednim velikim priznanjem.

Naime, Recording Industry Association of America (RIAA) dodjeljuje ploči “Whitesnake” (1987.) certifikat za 12 milijuna kopija prodanih samo u SAD-u. Velika američka turneja obuhvatila je i države srednjeg i južnog američkog kontinenta (Brazil, Čile, Portoriko, Meksiko).

Nova ploča će se dogoditi – ipak
Nakon i više nego uspješnog povrataka, nagađanja o snimanju nove ploče, o čemu ja David mudro šutio, postajala su sve ozbiljnija, da bi ih on sam prekinuo početkom 2006. godine, potvrdivši da će Whitesnake snimati novi materijal. Koji je, prema tadašnjim predviđanjima, trebao izaći u ljeto 2007. godine Također, početkom te godine, izlazi DVD “Live in the Still of the Night“, snimljen 2004. na britanskom dijelu turneje. Prepuni londonski Hammersmith, ali zahvaljujući ovoj snimci i svi zainteresirani, mogao se uvjeriti da Whitesnake uživo ponovno zvuči spektakularno i žešće nego ikada u svojoj povijesti.

Tu su i nove dvije, sada opet Geffenove kolekcije, “The Definitive Collection” i “Whitesnake Gold“, što već spada u lagano pretjerivanje.

S obzirom da je bend još uvijek bio bez izdavača, u lipnju se potpisuje ugovor s njemačkim SPV/Steamhammerom, koji dobiva ekskluzivna prava europske (Geffen u SAD-u) distribucije dvostrukog koncertne ploče “Live in the Shadows of Blues“. Na njoj, objavljenoj 27.10.2006., našli su se gotovo svi najveći hitovi, ali i četiri nove pjesme, koje su napisali Coverdale i Aldritch.

U to su vrijeme aktualizirane najave za novu ploču, ali i objavljivanje proširene verzije ploče “1987”, povodom 20 godina njezina izlaska. Isto tako, Whitesnake od magazina Classic Rock dobiva nagrade ‘Band of the Year’ i ‘DVD of the Year’, a David obznanjuje kako će se nova, jedanaesta ploča zvati “Good To Be Bad“.

Početkom ožujka 2007., kada je već bilo jasno da te godine neće biti nove ploče, David je u Nevadi primljen u Homeland Security u Renou. Sredinom travnja, bivši izdavač EMI objavljuje remasterizirane, s neobjavljenim bonus pjesmama nadopunjene verzije ploča “Trouble”, “Lovehunter”, “Ready an’ Willing”, “Live… in the Heart of the City”, “Come an’ Get It” i “Saints & Sinners”.

Nešto kasnije, u lipnju, izlazi najavljeno remasterizirano DVD/CD izdanje “1987 – 20th Anniversary Collectors Edition“, ‘obogaćeno’ također za bonus pjesme i spotove. A napokon, i službeno započinje snimanje nove, jedanaeste studijske ploče. I kad je već bila gotovo dovršena, krajem 2007. godine iz benda odlazi bubnjar Tommy Aldritch, umjesto kojeg dolazi Chris Frazier.

Jedanaesta ploča nakon jedanaest godina stanke
I u konačnici, 2008. godina i mjesec travanj donosi novu ploču “Good to Be Bad“, kojom se Whitesnake dobrim dijelom vraća soundu iz osamdesetih. Njezin izlazak popraćen je velikom svjetskom turnejom, na kojoj na dosta koncerata nastupaju s još jednim velikim engleskim bendom – Def Leppardom.

Uvodni koncerti prolaze odlično, nova je ploča jednako tako prihvaćena i povratak (koliko dugi, mnogi se pitaju) u potpunosti je uspio. Uz Whitesnake ne uživaju samo hard rockeri, nego i rockeri, a i heavy metalci, koji su ih također doživljavali, a očito je i još tako, kao ‘svoj’ bend.

Outro
Nakon svih iznesenih dojmova, a vezano na uvod, shvatio sam puno pogrešnih prosudbi koje sam do sada imao o Whitesnakeu. Jedna od tih je da sam albume “Come an’ Get It”, “Saints & Sinners”, “Restless Heart” (kojeg sam svojevremeno kupio radi ‘bolesti’ zvane kolekcionarstvo), a pogotovo prva dva Davidova solo uratka, smatrao nečim ispod njegovog renomea. Sada mislim potpuno suprotno, i drago mi je da je tako. Kao što mi je drago da se David, danas djed dvoje unuka vratio se na scenu. I to ponovno uspješno.

Svejedno je želimo li ga nazvati mačka s devet života ili Fenix koji se uzdiže iz pepela. I to više puta. Gentleman rocka, koji je skladao neke od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena i prodao preko 25 milijuna ‘velikih’ ploča, opet je tu. Opet oduševljava sve koji ga nikada, bez obzira na ‘toplo-hladna’ zbivanja i česte, njima nerazumne odluke i pravila ponašanja, nisu zaboravili ni na djelić sekunde.

Negdje sam, davno, ne sjećam se točno gdje i kada, pročitao u jednom od tekstova da su ‘Whitesnake ušli u legendu’. Naravno, misli se s muzičkog aspekta. Malo sam se u ovim, novijim vremenima, zamislio nad tom rečenicom i zapitao.

Pa nije li ‘legenda’ kao pojam upravo i zamišljen radi takvih kao što su Whitesnake? I koji su, u biti, oduvijek bili predodređeni da budu dio nje, dio njezinog beskonačnog, istinskog i nama smrtnicima nedodirljivog bogatstva.

Muziku podržava