Werefox: “Nismo party bend i ne radimo po nekoj formuli”

1065

Prije nekoliko tjedana slovenski bend Werefox je izdao novi album pod imenom “Das Lied Der Maschinen” što je bio izvrstan povod da popričamo s frontmenicom Melée i gitaristom Bekkom.

Poznavateljima scene, Werefox nije nepoznanica, rade i stvaraju pod tim imenom već nekoliko godina, a prije toga su svirali u mnogim eminentnim slovenskim bendovima. Prvijencem “I Am Memory” su skrenuli pažnju na sebe, a novim albumom su samo dokazali da posjeduju veliki talent koji čeka prepoznavanje šire mase ljudi.Zanimljiva je situacija da do sada nisu još uvijek svirali kod nas, iako su Sloveniju prošli uzduž i poprijeko. Zbog čega je to tako, potražite u daljnjem tekstu, a da se stvari mijenjaju, dokazuju njihovi koncerti krajem travnja, 27. u Klubu Attack u Zagrebu te tri dana kasnije, 30. u zabočkoj Zelenoj dvorani.Werefox je, kako se to popularno kaže, ‘supergrupa’. Gdje su sve članovi benda do sada svirali?
Bekko: Baš mrzim ovu riječ ‘supergrupa’. Da se uopće o tome govori je kriva obična novinarska lijenost. Ne sjećam se tko je to prvi napisao, a za njim su svi ponavljali, kao copy/paste iz nekog PR teksta. Mi sami sebe nismo ni jedan put nazvali supergrupa. To bi bilo jako pretenciozno. Mi nismo supergrupa, mi smo jednostavno grupa koja je super (smijeh). Prije Werefox smo svirali u Psycho-Path (Melée i ja), ja sam još prije toga svirao u Manul, imam i svoj projekt Bekko, Manu i David su svirali u Sphericube, David je svirao u Lollobrigidi i svi osim Melée smo u jednom vremenu svirali u live bendu Kleemar.Kako je došlo do ideje da osnujete novi bend i krenete sve ispočetka?
Melée: Bekko i ja smo zapravo odmah poslije raspada Psycho-Path imali ideju, da osnujemo novi bend. Oboje smo znali da želimo i dalje zajedno praviti muziku, jer smo jako kompatibilni, kako u muzičkom smislu, tako i karakterno. Tako da zapravo nismo krenuli sasvim od početka, jer smo već imali tu konekciju i međusobnu kemiju, pa i zajedničku prošlost.
Bekko: Da, kad smo završili svirati s Psycho-Path bilo mi je kristalno jasno, da hoću raditi i dalje s Melée.

U relativno kratko vrijeme ste izdali dva vrlo dobra albuma na kojima se jasno isčitava bogato iskustvo. Kako teče stvaralački proces kod vas?
Melée: Nemamo samo jedan ‘uzorak’ po kojem radimo. Volimo jam session-pristup, kontrolirani kaos. Pjesma može početi ili s vokalnom linijom ili s gitarskim riffom ili s bas linijom ili s nekim beatom. Ponekad već prije postoje dijelovi, fragmenti stihova, ponekad nastaju paralelno s muzikom. Uvijek radimo kolektivno, što znači da nitko od nas ne dođe s gotovom pjesmom, jer želimo da svatko doprinese svoj dio – to ‘miješanje’ ideja i energije je naša glavna inspiracija.

Muziku podržava

Novi album ima nešto drugačije utjecaje od prvijenca. Što je najviše utjecalo na to? (Prvenstveno tu mislim na utjecaje The Dead Weather & Bosnian Rainbows)…
Melée: Utjecaja naravno ima puno više, ali nijedan nije jako direktan. Svi u bendu slušamo puno različite glazbe koja prođe kroz naš ‘filter’ i postane nešto drugo, nešto naše. Ali muzika i nije jedini utjecaj, tako da kroz taj ‘filter’ prođe mnogo različitih stvari, koje oblikuju naš zvuk, naš muzički svijet. Ova smo dva benda istaknuli zbog toga jer nam se sviđa ‘dijalog’ između vokala i gitare koji je u oba benda jako osebujan, a i ritam sekcija u oba benda je, svaka na svoj način, perfektni ‘counterpoint’ i temelj melodičnom dijelu muzike.
Bekko: Utjecaja je uvijek previše, da bi ih mogao samo tako nabrojiti i zbog toga je teško reći što je najviše utjecalo na nas. Sve to je cocktail zavisnih i, još više, nezavisnih utjecaja i na kraju se kroz naš filter transformira u Werefox.

Naslov “Das Lied Der Maschinen” daje albumu neki viši smisao…
Melée: Djelomično je naslov izašao iz samog zvuka novih pjesama – zvuk, koji smo željeli kreirati za ovaj album, mogli bismo opisati kao ‘biotično-mašinski’; precizan, oštar, ali ipak ‘topao’. Inspiracija je definitivno bio i lik (i ideja) replikanata u “Blade Runneru”, koji je jedan od mojih najomiljenijih filmova svih vremena (gledala sam ga nekih 65 puta), o kojem sam puno razmišljala prošle godine, jer je 2016. u filmu godina ‘rođenja’ Roya Battya i Pris, dvojice replikanta iz filma, što znači da je naša realnost sustigla vrijeme u kojem se događa film. To je bio povod za naše razmišljanje o tome, koliko se današnji svijet možda približio distopiji Ridleya Scotta i u kojim aspektima. “More human than human is our motto” je rečenica iz filma, koja je otvorila neka zanimljiva pitanja s kojima se bavimo i u sklopu albuma.

Je li to otuđenje kod ljudi sve više podsjeća da postajemo i mi strojevi?

Melée: Za mene ideja, da postajemo (u nekom smislu) strojevi, nije nužno negativna. Ima aspekata kod strojeva koje bismo mogli kao ljudi uspješno upotrijebiti kod nas samih i tako zapravo postati bolji ljudi. Tu mislim pogotovo na aspekt ‘sudjelovanja’ koje postoji među dijelovima stroja i koje vodi do veće efektivnosti, do boljih rezultata, do veće ravnoteže – sve stvari, koje današnjem čovjeku itekako nedostaju.

Nekako sam dojma da uvod u album prolazi zaboravnije, ali kako se pjesme nižu tako bivaju sve dojmljivije. Je li to tako namjerno složeno da se zaokruži album kao cjelina?
Melée: Zapravo mislim, da je početak albuma jako snažan i da prve tri pjesme imaju onaj ‘no nonsense-punch’ u sebi kojeg trebaš imati na početku, ako želiš ‘probuditi’ slušatelje i privuči ih u tvoj svijet. Naravno da ljudi imaju različite preference, pa se tako nekima više sviđaju mirnije pjesme, a drugima malo žešće. Na albumu ima i jednih i drugih, pa mislim da su dobro zaokružene u cijelinu, da je album uravnotežen, da lijepo teče, poput distopičnog filma, koji ipak nije sasvim lišen optimizma.

Nekako se balade najviše ističu s albuma. Dok je ostatak dobra rockačina, “Omnisentient” i “Radical C” zvuče kao da su stvorene da jednog dana postanu stadionske balade. Koje je prirodnije lice Werefoxa?
Melée: Hmm… zavisi od slušatelja… Nekima se zaista najviše sviđaju baš te mirnije pjesme, a nekima opet “Triads” ili “Orange Red”. Istina je da su nam oba lica jednako blizu, jednako prirodna. Jako nam je važno, da se ne reduciramo samo na jednu dimenziju, jer je baš to, ta višeslojnost suština Werefox.

Promijenili ste diskografa za ovo izdanje…
Bekko: Da, pa nije ova promjena nešto sasvim novo. Posljednji album Psycho-Path je bio objavljen kod Moonlee Records, tako da se znamo već dugo. I činjenica je, da je Moonlee Records jedna od najboljih glazbenih izdavačkih kuća na Balkanu.

Oba vaša albuma se mogu besplatno skinuti s Bandcampa.
Znači li to da smatrate da klasična diskografija propada ili su neki
drugi razlozi za to?

Bekko: Stvar vidimo tako – ionako bi ljudi u
svakom slučaju stavili stvar na torrente. Oni koji žele kupit album će
ga kupit. Oni koji ga ne žele, ga neće…. ali će možda doć na koncert,
možda kupit i t-shirt. Ovu filozofiju dijelimo s Moonlee Records, koji
sve izdaje i nudi na platformi Bandcamp po principu ‘pay what you want’.

Kako teče promocija novog albuma?
Melée: Promocija zapravo teče bolje nego što smo očekivali. Spot za prvi singl “Triads” jako je dobro primljen (i naravno već planiramo sljedećeg, samo moramo prvo skupiti novce), broj koncerata za sezonu proljeće/ljeto polako, ali sigurno raste (pored Slovenije svirati ćemo i u Hrvatskoj, u Sarajevu i u Austriji), nadamo se, da će se toj listi pridružiti još nekoliko festivala, a onda na jesen opet klupski koncerti.

Ako se ne varam, tek krajem travnja po prvi put dolazite svirati u Hrvatsku. Kako to da niste prije skoknuli do Hrvatske?
Bekko: Hmmm, dobro pitanje. Ali možda bi bilo bolje to pitati hrvatske organizatore. Pokušali smo, ali nekako nismo uspjeli. Nadamo se, da će se to sad promijeniti. Dobivamo super recenzije, tako da se treba nešto pomaknuti. Ja sam, što se koncerata tiče, odrastao kod vas, ponajprije u klubovima kao što su KSET i Močvara… Uvijek sam se super osjećao kod vas.

Znači li to da Hrvati mnogo manje prate što se događa na slovenskoj sceni?
Melée: Općenito, da. Ali se nadam, odnosno imam osjećaj, da se to polako mijenja.

Koje biste slovenske bendove izdvojili i preporučili?
Bekko: Nikki Louder, ŠKM Banda, Jinho Jinza, Hexenbrutal, kleemar, Nina Bulatovix… Ima puno dobrih stvari.

Kako vidite budućnost Werefoxa?
Melée: Pa želimo što više svirati uživo, naravno i u Hrvatskoj. U što više država… Za nas je ‘live experience’ najvažniji – iz naše perspektive je bend bend, samo ako svira live (rad u studiju je isto tako važan, a i stvaranje nove muzike, ali sviranje uživo – to je najbolji dio).
Bekko: Želim si da se i dalje razvijamo, tražimo neki svoj zvuk. To mi je bitno. Ne želim, da zvučimo kao neki bendovi koji sviraju žanrove, bendovi koji zvuče kao njihov omiljeni bend… Mi nismo cover/tribute band! Jebeš to! Radimo svoju stvar, prilagođavamo se sami sebi. Nismo party bend i ne radimo po nekoj formuli.

10 Shares
Muziku podržava