Je li u rock glazbi (kod nas) bolje pjevati na hrvatskom ili na materinjem engleskom jeziku? Nije greška ovo s materinjim, engleski je sve više baš to. Duga je debata o tome ima li smisla pjevati na engleskom i praviti se Englez izvan Engleske (ili Amerike), ali se pritom zaboravlja da je važnije kako se, a i zašto, pjeva.
Prošli tjedan za prilog RTL televizije pitali su nekoliko ljudi pa i mene o nekim domaćim prepjevima na engleski. U igri su bili Psihomodo pop s “I’m In Love With Gobac”, Siniša Vuco s “Love and Drinking” i Don’t u prepjevu S.A.R.S.-ovog “Moldy Bread”.
Tridesetak godina kasnije stvari su se radikalno promijenile; ne da nismo uspjeli vani nego smo i doma skoro propali. Vuco, Don’t i S.A.R.S., na tragu Ramba Amadeusa, sprdaju se s onime kako vidimo svijet, kako svijet vidi nas i koliko smo zapravo različiti od tog svijeta. Ili, kako bi rekao moj prijatelj, c’est la vie je život.
Preveli se žedni preko vode
Bez obzir na ukuse i neukuse, “Volim piti i ljubiti” ili “Budžav lebac” bolno istinito govore o tome što nam se u međuvremenu dogodilo. To nisu mogli prognozirati niti Elvis Kurtovich i Novi primitivizam, da ćemo kao društvo postati top lista nadrealista. Nije bolje biti pijan nego star, ali je izgleda bolje piti, ljubiti i propasti na engleskom, čini se elagantnije.
Vuco (alias general Vasilij Mitu) sa Živim blatom – koje uskoro objavljuje deset CD-a sa 140 novih pjesama, to ni Johnny nije radio – s “Love and Drinking” plastično (i s plastičnim čašama pretpostavljam) predočava što za nas znači piti i ljubiti, pa i na engleskom jeziku, kakvi smo to ‘mi’ kad bi se preveli na engleski, makar i žedni preko vode. Dojam, a ni pjesma, ne bi bili nimalo bolji, prije kao Reneov “Gud mening” u Allo allo. Dojam je zapravo isti kao kad sretnete Vucu na ćevapima kod mitskog Trovača u 3 ujutro, opća zabava i smijeh do suza za sve prisutne.
Strana jezikova juha
Umjesto da jezike koristimo gdje treba, i da imamo ‘dugi jezik’, rade nam sprdačinu i provincijalno pušimo bjelosvjetske ivente. Ali nema tog engleskog koji bi nam mogao napraviti štete kao sve one idiotarije koje stalno i masovno slušamo na hrvatskom. Kao što je i pogrešno razmišljanje da ćemo korištenjem engleskog u tv-reklamama napraviti sami sebe boljima, malo morgen.
Pa je onda glupo prigovarati ovima koji vražji engleski bar koriste kako treba. Prigovor da bi na nekoj lokaciji trebalo pjevati na materinjem jeziku ne stoje. Nema danas izdvojenih lokacija, svi smo vezani pupčanom vrpcom. Bitno je kako se pjeva pa može i na uzbekistanskom. Imamo ih fala bogu previše koji na hrvatskom pjevaju očajno, ali i onih koji na engleskom pjevaju odlično, tj. logično.
Odljev engleskih mozgova
Neki ljudi najnormalnije razmišljaju i rade na engleskom (ili američkom?), pa na njemu i pjevaju. Od Overflow do Luke Belanija, Lovely Quinces, Irene Žilić i drugih, njihovo kantautorstvo više duguje Bon Iveru nego Divljim jagodama (pardon, Wild Strawberries, e to je bilo komično). Kao i odljev sveučilišnih mozgova pokušavaju se ‘odliti’ u međunarodni svijet, nije im lako, ali im je lakše nego Parnom valjku, Bijelom dugmetu, Johnnyu Štuliću i ostalima iz te generacije koji na engleskom nisu znali ni prdnuti. A htjeli su uspjeti vani, ali Johnni nije znao da ipak “It ain’t like in the movies at all“, koliko god se trudio.
S druge strane, mnogi odlično pjevaju na hrvatskom, ali i njihovi utjecaji se razlikuju od ovih koji po televizijskim reklamama, najavama u multiplexima ili u oglasima po novinama trube o stejdževima, afterima, daunlodu i ostalome.
Govori engleski da te ceo svet razume
Nepismen čovjek ostaje nepismen bez obzira na kojem jeziku pjevao, pa ako su mogli Daft Punk i drugi prijeći na engleski, zašto ne bi i ovi naši talentirani?
Tim više što su Overflow i The Bambi Molesters – koji su instrumentalni, ali na mnogo jezika, a kad zagrme na engleskom ili kao The Strange s Chrisom Eckmanom, zvuče kao najbolji oriđiđi stranci – prosvirali puno svijeta, ali s time što znaju nisu naučili nešto i domaću scenu, pa ni masovnu publiku.
U ime obitelji bi skratili jezike
Ako su Overflow nakon odličnog, komercijalnog albuma “Miškina” na hrvatskom jeziku u Tvornici sakupili samo 200 ljudi, onda mi nitko ne može objasniti da je jezik barijera i da bi neki izvođači bili komercijalniji da pjevaju po domaći. Nije barijera jezik nego su barijere u glavama ljudi, najčešće onih koji ne govore strane jezike a i svoj koriste loše.
A što bi tek ovi iz udruge U ime obitelji rekli o jezicima i kako ih koristiti bolje je ne misliti, skratili bi jezike mnogima. Zato skratimo; budžav lebac jednako je pljesniv i na hrvatskom i na engleskom i na srpskom, osim kad ti ga ponude na iventima među selebritijima, onda izgleda prolazi…
