Darkwood Dub spada u jedan od najboljih i najoriginalnijih bendova, koji su se od ranih ’90-ih pa da sada pojavili na ovim prostorima. U Hrvatskoj se je o njima relativno malo znalo sve do 2000. godine, kada su albumom “Elektropionir” napravili pravi bum među ovdašnjim slušateljima, i u izboru Radio Sudenta s istoimenim albumom osvojili nagradu za album godine. Danas Darkwood Dub više nije iznenađenje, već bend koji svakim svojim albumom podiže granice.
Pojedinci ih optužuju da su se iskomercijalizirali, no oni su tu komercijalu postigli zahvaljujući svojoj kvaliteti, i tu nema dvojbi. Dao Bog da što više ostalih bendova bude na ‘optuženičkoj’ klupi zbog svoje kvalitete. Krajem ’90-ih su kao još nepotpuno afirmirani bend, ušli u rizik obračuna s militarističkom Miloševićevom politikom, i kada mnogi za to nisu imali ‘muda’, sebi dali za pravo da ukažu ljudima da je vrijeme za promjene. 
Na kraju su izašli kao pobjednici, i postali jedni od stupova srpske urbane scene. Pripala mi je čast da povodom gostovanja na ovogodišnjem UFO festivalu napravim intervju s njihovim frontmenom Dejanom Vučetićem – Vučom.
Darkwood Dub danas?
Darkwood Dub danas ima 18 godina, punoljetan je i pun životnog iskustva.
Vi ste jedni od pionira electro-ambiental-noise muzike na ovim prostorima. Dok većina bendova danas ima velikih problema s kreativnošću, vama je kreativnost jedna od većih vrlina. Od kuda crpite inspiraciju za vašu muziku?
Normalno je da svaki umjetnik povremeno upada u kreativne krize, ni mi nismo operirani od toga. Smatram da kriza može biti korisna, natjeraš sebe da se više potrudiš. Također, ako jednom od nas ne ide, drugi pomažu sugestijama i idejama kako riješiti neku nedoumicu. Zajedno stvaramo muziku, dosta smo samokritični, trudimo se da napredujemo svakim novim albumom, da pravimo muziku koja će prije svega nama biti zanimljiva.
Ti si pjevač u bendu, a ujedno si i pisac tekstova. Tvoji tekstovi su odraz vaših emocija, i govore o prolaznosti vremena jedne generacije, generacije koja nije spremna da se miri s trenutnim stanjem, već želi da promijeni stanje na bolje. Od kuda taj optimizam?
Ukoliko gledamo na stvari pesimistički veće su šanse da se ništa ne promijeni na bolje. Nada je veoma bitna, daje smisao životu, i u najtežim trenucima tame treba tražiti svijetlo. Ovdje smo da se potrudimo da nam bude bolje i da sa radošću čekamo buduće vrijeme, bez obzira na loše prognoze stručnjaka.
Dosta pratim scenu na području zemalja ex-Yu, i stekao sam dojam da vas ljudi, ili obožavaju, ili ste im totalno antipatični. Kako komentiraš to, i da li misliš da je razlog tome činjenica da je dosta ljudi još konzervativno prema eksperimentalnom rock’n’rollu, i da još ne mogu prihvatiti taj vaš electro zvuk?
Imaju stav i to je dobro, bolje to nego da su indiferentni. Do nekih ljudi naša muzika dopire sasvim, osjećaju je i razumiju što hoćemo reći. Za neke smo alternativci, za neke suviše komercijalni, tako to valjda mora…
Do sada ste izdali šest albuma, možeš li dati kratak opis vaših dosadašnjih albuma?
Počeli smo se baviti muzikom krajnje neambiciozno, prve dvije godine svakodnevno vježbajući. Tako je i nastao album “Paramparčad”. To je izbor pjesama koje su nastajale u prvom periodu, snimljen za veoma kratko vrijeme, mislim da smo snimili i smiksali 18 pjesama za 70 sati studijskog vremena. Onda smo tri godine tražili izdavača, pošto nitko nije bio zainteresiran da ga objavi. Na kraju je objavljen samo na kazeti. Drago mi je kad danas čujem taj album, jer je bez obzira koliko na momente zvuči mladalački naivno, zadržao svježinu. Neke pjesme i dalje izvodimo na koncertima i ljudi im se veoma raduju. Planiramo da konačno uradimo reizdanje tog albuma na CD-u.
“U nedogled” je sniman u nešto boljim uvjetima. Tu smo smireniji, ima novih atmosfera, ozbiljnije smo eksperimentirali s repetativnim formama i elektronikom, što nam je od početka bila želja. Jedino mi je žao što taj album nije bolje smiksan, bili smo još uvijek neiskusni u studijskom radu i ima dosta propusta tehničke prirode. Sljedeći album – “Trejnspoting”, nije ni trebao biti objavljen, snimljen za potrebe kazališne predstave. Međutim, izdavaču se učinilo zgodno da to objavi. Komercijalno nije prošao baš najbolje, na njemu se nalazi dosta instrumentalne muzike, što u ovoj sredini ne dopire daleko.
Potom je uslijedio “Elektropionir”, album koji je probudio interes šire publike za nas. Koncerti su postali znatno posjećeniji, i konačno smo mogli svirati i u manjim gradovima. Tu ima puno elemenata plesne muzike, naše najoptimističnije djelo, iako je nastao i snimljen uoči bombardiranja, što može djelovati malo apsurdno, praviti poletnu muziku u takvim vremenima.
“Život počnje u tridesetoj” je nešto mračniji i trebalo je dosta vremena da ga ljudi prihvate. To se često događa, zakašnjela reakcija. Snimali smo ga u svom studiju, dosta pjesama smo napravili tokom samog snimanja, puno smo istraživali. Posljednji album, “O danima” je plod naše želje da po ugledu na muziku osamdesetih napravimo ploču, traje 45 minuta, što je forma vinilnih LP izdanja. Dosta smo pažnje posvetili aranžmanima i pjevanju. Naše viđenje evergreena…
Koji je po tvome mišljenju vaš najbolji album?
Ne bih znao, svi su mi dobri iz različitih razloga.
Da li misliš da li je bolje izdavati manje albuma, a da budu kvalitetniji, nego štancati albume, pa što bude?
Ne treba se opterećivati zakonima tržišta, okolnostima, uvjetima ili bilo čime. Važno je da to što je objavljeno ima početak i kraj, da je cjelina. Što smo stariji radimo sporije i pedantnije, više obraćamo pažnju na detalje, a za to treba vremena.
Također pravite i filmsku muziku? Izdali ste album za kazališnu predstavu “Trejnspoting”. Kome ja pala na pamet ta ideja?
Redatelj Đorđe Marjanović je radio kazališnu adaptaciju romana Irwina Welsa “Trejnspoting” i pozvao nas je da napravimo muziku, čemu smo se rado odazvali. Suradnju s Đorđem smo ponovili prije dvije godine kada smo napravili muziku za predstavu “Rat/Sećanja”. U pitanju je kazalište sjenki. Zanimljivo iskustvo, svirali smo uživo dok su glumci pravili sjenke. To je sve snimljeno i možda će jednom biti objavljeno, tko zna. Također, pravili smo muziku za nekoliko filmova. Volimo primijenjenu muziku, to je prilika da na drugačiji način pristupiš pravljenju muzike.
Kako je bilo na UFO-u u Osijeku?
Nama je bilo je super, a pretpostavljam i publici. Ovo je drugi put da nas zovu da gostujemo na UFO festivalu, svirali smo i prošle godine kada smo nastupili u zoru, bilo je lijepo i uzbudljivo.
Koliko su po tvome mišljenju važni ovakvi demo festivali?
To je prilika da se mladi bendovi prikažu publici, šteta što nema vise sličnih događaja.
Koja je tvoja formula za uspjeh, odnosno koja je tvoja poruka mladim bendovima?
Treba biti tvrdoglav i ne odustajati od ideje koju imaš. Dugoročno se isplati. Postoje mnoga iskušenja, najvažnije je održati dobre odnose s ostalim članovima benda, ne dozvoliti egu da prevlada. U pitanju je zajednički rad i svi sudionici su podjednako važni.
Darkwood Dub slovi kao bend koji se bori protiv sistema, bend koji je svojevremeno čvrsto stao uz B92, u vrijeme kad je situacija u državi bila najnapetija, tj. kad su bile demonstracije protiv Miloševićevog režima. U to sam se i osobno uvjerio gledajući film “Poludeli ljudi”, u kojem policija, koja je u to vrijeme bila na strani Miloševića, brutalno premlaćuje novinara Radia B92. Kakva je danas uloga postmiloševićevskog B92, i kakvo je danas stanje s izražavanjem novinarskih sloboda u Srbiji?
Ne znam da li sam baš pravi sugovornik za priču o tome, pošto nije u sferi mojih interesa. U Srbiji ima previše radio i tv stanica, mislim da to ne valja, u mnoštvu informacija teško je razlučiti što je istina, što poluistina a što potpuna laž. Nadam se da će se broj stanica svesti na razumnu mjeru.
Također ste napravili veliku turneju za vrijeme predizborne kampanje, u kojima ste pokušali utjecati na mlade, tj. objasniti im da je vrijeme za promjene, i da je prošlo vrijeme nacionalizma i poticanja mržnje. Kakvo je tvoje mišljenje o političkoj situaciji u Srbiji?
Na ovim prostorima su se ljudi previše bavili politikom prethodnih godina, mislim da je vrijeme da se posvete pametnijim stvarima, kao sto su obitelj, prijatelji, posao…
Darkwood Dub je jedinstvena pojava na ovim prostorima, i na neki način imam mišljenje da ste zaslužili više, i da ste svojom kvalitetom mogli prijeći okvire lokalnih granica. Da li ste ikada imali namjeru pokušati nešto napraviti vani?
Problem je što dolazimo iz trećeg sveta, na zapadu prolazi samo etno, što mi ne radimo. Također, ne pjevamo na engleskom jeziku, a to se podrazumijeva ako hoćeš da praviš svjetsku karijeru.
Albumi su vam dosta stilski različiti, da li možemo i na sljedećem albumu očekivati nastavak tradicije, odnosno pojavu nekog novog zvuka?
Iskreno se nadam. Uvijek pokušavamo naći neko novo rješenje, i to je čini mi se jedna od glavnih odlika našeg izraza, da se mijenjamo. Počeli smo snimati prve ideje za novi album i mislim da će biti zanimljiv svima koji nas vole, a ovi kojima smo antipatični će ostati zbunjeni.
Uskoro slijedi Exit, najveći festival na ovim prostorima. Kakvo je tvoje mišljenje o tom festivalu?
Svirali smo nekoliko puta na Exitu, dvaput smo ga otvorili. Lijepo je svirati pred tolikim brojem ljudi, s dobrim razglasom, na velikoj bini. Izbor izvođača nije bas uvijek po mom ukusu, ali nađe se dosta toga zanimljivog za vidjeti. Mislim da je festival kao što je Exit važan za našu sredinu, mladi ljudi se uče posjećivati koncerte, što je od krucijalne važnosti za posao kojim se bavimo.
Kakvi su vaši dojmovi s nastupa u zemljama ex-Yu?
Odlični, posebno u Hrvatskoj, gdje često gostujemo. Koncerti su dobro posjećeni, ljudi znaju pjesme, usprkos činjenici da nismo prisutni na tamošnjem tržištu i da nas nema baš puno u medijima.
Predzadnji album ima znakovito ime “Život počinje u 30-oj”. U biti tada je čovjek dovoljno zreo i odrastao, da se u normalnim okolnostima istinski prepusti čarima uživanja u životu. Kako se ti osjećaš kao čovjek koji je prešao tridesetu?
“Osećam se dobro” – kao u refrenu pjesme “Nova dostignuća”…
Kako sebe vidiš za nekih dvadesetak godina, kao muzičara, ili kao obiteljskog čovjeka?
Jedno ne isključuje drugo. Nadam se da ću se baviti muzikom i da će se za dvadeset godina ovdje moći živjeti od muzike.
