Dan prije nastupa novog trija Vlatka Stefanovskog na festivalu u Kutini, kiša je prolijevala tako neumoljivo da sam se bojao da mi ne promoči diktafon u džepu. ‘Press-konferencija? Nema toga ovdje, gospodine, kod nas je večeras samo maturalna zabava’, hladno je odrezao recepcioner zagrebačkog hotela, kojem očigledno nitko nije rekao da je jedan od najboljih gitarista ovih prostora smješten kat iznad njegove glave, gdje neumorno daje izjave cijelom špaliru novinara.
Muzika.hr je pak dobila prostor i vrijeme za cjelovit intervju o novom blues-projektu s Akkermanom, ali i orkestralnim planovima s Miroslavom Tadićem, jazz-glazbi i još ponečemu. Čekali smo dva sata, ali isplatilo se.
Dočekali smo i to: blues album – ali s glazbenikom kojeg uglavnom doživljavaju kao hard-gitarista. Otkud baš blues, i baš s Janom Akkermanom?
Akkerman je fusion gitarist, on svira i klasiku i gypsy jazz i rock… Znači, nije on hard gitarist. On je stalno bio fusion, svirao je inteligentnu rock-muziku, koja se odvajala od banalnosti. S druge strane, ja sam cijeli život imao afinitet prema bluesu, jer to i jest gitarska muzika. To je muzika za gitaru. Stratocaster je kao stvoren za sviranje bluesa i r’n’r-a. 
A Akkerman i ja smo se upoznali prije pet godina u Kumanovu na jazz-festivalu, on je svirao sa svojim kvartetom. Falila mu je gitarska pedala, i nazvao me direktor festivala i kaže: “Imaš li overdrive pedalu? Evo ti Akkermana na telefon.” Rekao sam mu: “O moj Bože, ti si moj heroj – ne pedalu: reci šta ti treba, pojačalo, gitaru… sve ću ti donijeti.” I on se nasmijao, upoznali smo se, bili smo dugo na mailu, i još uvijek smo… I svirali smo na skopskom blues-jazz festivalu zajedno, imali smo session. 
Prvo sam ja svirao s triom, pa on s kvartetom, pa sam na kraju skočio na stage i onda smo imali razmjenu sola. Bio je praznik za publiku, stvarno dobar gig.
Dobro, ali koliko hrabrosti treba da se nakon čitave karijere koja i nije bila pretjerano blueserska, snimi čista blues-ploča?
Pa, da sam ga snimio prije 25 godina ne bi tako zvučao. Nisam bio zreo za tu vrstu jednostavnosti, za tu vrstu… očišćenog izraza. A pritom mislim i da nisam bio spreman ni ovakav sound da proizvedem.
Veoma sam sretan s gitarskim soundom kojim sam proizveo. Gitarski zvuk je velika škola za gitariste. Mislim da će se ta sola analizirati u vremenu koje će tek doći.
To je, bogme, prilično smjela tvrdnja, čak i ako dolazi od tebe!
Pa oprosti ako zvučim neskromno, ali ja znam o čemu govorim, jer znam šta smo uradili. Prilično sam zadovoljan s rezultatima. Žao mi je što pričamo a da nisi čuo album.
Zapravo mislim da je, nakon svega što si snimio, pravo pitanje – kad ćemo konačno dočekati tvoj punokrvni jazz-album? Blues smo sad, evo, dobili, a što je s jazzom?
Vidi, može i to da se dogodi, ali… ja ne smatram sebe jazz-gitaristom. Jazz je materija koju moraš svirati dugo, moraš biti obrazovan.
Moraš znati barem 100 jazz standarda da bi sebe nazvao jazz-glazbenikom; moraš poznavati harmoniju duboko i široko… a ja sam tek načeo skale koje jazzeri sviraju. Počeo sam da učim moduse u kojima oni sviraju, sve moguće skale ja sviram… Međutim, ako je jazz umjetnost improvizacije, onda sam ja još odavno jazz-muzičar.
Pitam to zato što mi se čini da u toj sferi možeš još puno toga izvesti; epizoda u projektu “Koreni” Bojana Zulfikarpašića bila je izuzetno dobra, ali mala i kratka… Mislim da tu ni izdaleka nije sve rečeno.
Ja se nadam da nije. Jest, imaš pravo, “Koreni” su baš odlična ploča. Ipak, mislim da čovjek mora biti malo dublje i šire obrazovan da bi svirao jazz. Što se jazza tiče – da smo živi i zdravi!
A forma, recimo, gitarskog trija? Nešto kao “Friday Night in San Francisco”?
Nisam fan tog trija, zato što je to više biznis, natjecanje i borba ega. Muzika je ljepota, potraga za lijepim, potraga za duhovnom hranom… Previše je to bilo profano i napeto.
To nije za mene – iako, da se razumijemo, imam taj album. Ali svojevremeno je mnogo bolja kombinacija bila Larry Coryell, De Lucia i John McLaughlin. Nedavno sam svirao na jazz – festivalu u Nišu, Nišville se zove, dijelili smo stage s Coryellom, Lenny Whiteom i Victor Baileyem i bilo je super (smije se).
Kako to da je prošlo gotovo čitavo desetljeće od posljednjeg albuma trija, i otkud ti nova ekipa?
Prije 10 godina snimio sam prvi album sa triom. Ovaj novi trio zapravo čine ‘novi’ dečki s kojima sviram osam godina. Ali želio sam da ispečemo zanat ‘on the road’ a tek onda da snimimo album.
Ovaj album sam počeo snimati u prosincu prošle godine, nakon što smo se vratili s dugotrajnijih putovanja. Pedesetak koncerata smo imali prošle godine, i želio sam da iskoristim koncertnu kondiciju – koncertnu vibraciju snimiti u studiju.
Zanimljiv koncept, pošto stvari inače uglavnom funkcioniraju obrnuto: prvo se snimi studijski materijal, a onda ga se tek koncertno prosvirava…
Točno, ali u studiju lako izgubiš kriterij; u studiju nikad nisi siguran što točno radiš. A kad se vratiš s koncerta – s puta – ti točno znaš u kojoj si formi i šta si uradio.
Tako je nekako bio koncipiran i kvartet s Miroslavom (Tadićem), Chaudhuriem i Spasovim prošle godine, zar ne? Prvo ste imali turneju po Jadranu…
E, da, da… Točno!
…A onda najavili koncertne materijale s te turneje, CD i DVD, koje još nismo dočekali.
Ne brini, biramo materijal i radimo na tome. Ja sam bio preokupiran s ovim albumom, nisam mogao u miru sve preslušati… Imamo jedan ogroman hard-drive s jako puno muzike, sve to treba fino selektirati, izmiksati i spremiti.
Imate li ti i Miroslav, osim ovoga, i nekih novih planova?
Imamo opake planove, ali da smo živi i zdravi… Ja sam predložio producentu “Kruševa” Toddu Garfinkelu, napisao sam mu “prošlo je 10 godina da smo snimili “Kruševo”, zašto ne napraviš special edition, skupo izdanje, kao anniversary edition, sa skupim i opremljenim boxom?” A on meni vraća mail i kaže “A zašto mi ne bi napravili ‘Kruševo Revisited’, novi album?” I onda smo se i ja i Miroslav pogledali i rekli: “Hm….” To je dovoljan znak da ćemo najvjerojatnije ponoviti to.
Čitava priča oko vašeg eventualnog novog projekta je tim interesantnija utoliko što je – barem po mom mišljenju – ova koncepcija sastava s udaraljkama i Chaudhurijem toliko zaokružena i cjelovita da je teško zamisliti što dalje?
E, dalje može biti i nazad – recimo, recital, solo. Nikad ne znaš s koje strane će koji vjetar puhnuti i otjerati te u bilo kojem pravcu. Ako je čovjek kreativan i otvara se prema inspiraciji, onda nikad ne znaš gdje će te to odvesti.
Sad je situacija takva da Miroslav i ja imamo ponude da sviramo s Bečkom filharmonijom! Imamo dirigenta koji radi u Beču i koji je, izgleda, jako inspiriran ovim našim projektom. Predložio je full-scale aranžmane… Tako da smo nešto planirali za 2009. godinu, u ožujku, već imamo raspored. Eto, nikad ne znaš kako će što odreagirati u kojem trenutku.
Da, na primjer, da ćeš cijeli blues album otpjevati na engleskom.
Ha, pazi: žena od mog brata, moja snaha je Engleskinja. Kad sam joj pustio materijal, rekla je: “Super zvuči, a tko pjeva?” Rekoh, ja. Nije vjerovala, a ona je Engleskinja, ima uho, zna kako zvuči engleski jezik… Ima tu i par antologijskih sola, glas zvuči kao nikad do sada, a i mislim da je produkcija na visokom nivou. A kako je rekao Duke Ellington: “If it sounds good, it’s good.”
foto: Petra Ferara, Tomislav Capan, Tomislav Veseljak
