Vlatko Stefanovski: “Ako stalno inzistiraš na virtuoznosti pobjegneš od suštine muzike”

8537

Jedan od najpoznatijih balkanskih gitarista i bivši član benda Leb i sol, ‘Pink Floyda s Balkana’ Vlatko Stefanovski, objavio je novi album pod nazivom “Seir“.

Riječ je o novom kantautorskom albumu jedanaest godina nakon albuma “Kula od karti”. Virtuoznost u pjesmama Vlatko je stavio u drugi plan, uhvatio se pjevanja, produkcije i autorstva, te iznjedrio deset pjesama.

U posljednje četiri godine koliko je pripremao album “Seir” Vlatko je još surađivao i na projektu King of Strings s Rosenbergom i Emmanuelom, snimio album s Janom Akkermanom, radio sa Simfonijskim orkestrom na projektu Balcan Fever.

Kako je Vlatko i sam rekao na nedavonom predstavljanju albuma, njegova gitara je obrana od svega, uz nju se osjeća najkomotnije, a ona je i njegov suputnik četrdeset godina. Doduše, intervju s Stefanovskim odrađen je u ležernom tonu, u kojem je gitara mirovala na pozornici, a kako je nastajao album “Seir” i zašto današnji glazbenici samo površinski grebu po etno glazbi saznajte iz Vlatkovih odgovara…

Zašto je trebalo proći jedanaest godina da bi se realizirao ovaj album?
Zato što sam bio na raznim putovanjima, koncertima i drugim projektima. Radio sam blues album, radio sam ambijentalnu muziku, svirao s King of Strings, s Janom Akkremanom, bio je tu i Balkan Fever Project s Simfonijskim orkestrom. Previše sam bio zauzet da bih se fokusirao na autorski rad. Polako sam sastavljao ideje.Pretpostavljam da su svi ti projekti utjecali na nastanak ovog albuma...
Tijekom godina čovjek postane podložan utjecajima. Sve ljude koje sam upoznao, s kojima sam radio su utjecali na mene i moje svjetonazore, kulturu i obrazovanje, i naravno da čovjek tijekom godina počinje razlikovati bitno od nebitnog. Orijentiraš se na ono što je važno u životu, što je bitno reći u muzici, kako se izraziti, što pokazati, što izbrisati, što pustiti da igra, što ostaviti za iduće projekte. Slikarski sam radio ovaj album, kao lijeni slikari kad krenu raditi jedno platno s tri linije pa iduće dvije godine još tri linije naprave.

Na ovom albumu ste odlučili, osim što ste autor, biti i producent. Odakle dolazi ta želja za produciranjem, radi li se nekakvoj produkcijskoj znatiželji ili…?
To je ‘home made’ album napravljen doma. Tijesto sam mijesio sam, čekao da naraste pa konačno da ispečem sve to. Baš je ‘slow food’ u pitanju. To je privilegija koju ti kućni studio daje. S jedne strane te kućni studio pravi lijenim jer možeš ući u njega i izaći kad god hoćeš, nisi platio termin, nema roka, možeš ponavljati što si pogriješio ili nisi dobro odsvirao. Možeš snimiti album u pidžami. To ima dobrih i loših strana, jer ti si u akciji, ti si u stresu. Stres je nekad kreativan i potreban da bi bio najbolji u određenom trenutku, ali ovo je moj 32. album, nije prvi. I probao sam i ovako i onako, i brzo i sporo, i s bendom i bez benda, i solo. Probao sam sve metode.

Na promociji albuma Hrvoje Horvat rekao je da je album “Seir”njegov kod “Talasna dužina”...
To je kompliment, to je bio veliki moj hit.

Muziku podržava

Pjesma “Fokusiram i zumiram” zvuči mi kao nekakav logičan nastavak pjesme “Talasna dužina”...
Dobar je taj refren, catchy je jer moramo fokusirati i zumirati u životu. Moramo se opredijeliti što nam je prioritet. To je fokusiranje i zumiranje. Prioritet je ljubav. Apstrahiraj sve ljude koji govore dobro i loše o tebi, licemjere i iskrene. Ok, iskreni prijatelji su dobrodošli, ali je dobro da čovjek sagleda prioritete što je važno, a što je nevažno. Neke tradicionalne vrijednosti, djeca, obitelj, preživljavanje, to je bitno, a sva tulumarenja, pijanke, kafane i društvo, to može i ne mora. Kad se to događa onda je super, ali nakon toga čovjek može ostati prazan.

Na promociji ste i objasnili da riječ seir zapravo znači nekakva vrsta zena. Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da vam je trenutno dosta bitna spiritualnost u muzici, što podosta referira na poglede Carlosa Santane...
On je guru. On je jedan od najspiritualnijih glazbenika. Santana ima dobru priču. Čitam njegove intervjue i ima fenomenalnu priču, čovjek je šaman, on je sav u tome. Vidi se sve na tome kako svira i kako se oblači, cijeli njegov imidž. Možeš pomisliti da je to komercijalno koketiranje, ali s druge strane čitao sam i ranije njegove zanimljive intervjue o tom svemu.

Prvi singl s albuma je pjesma “Superheroi” na kojoj gostuje vaš stari suradnik s kojim ste nedavno imali koncert u Lisinskom, Rade Šerbedžija...
Vidi, on je jedini holivudski glumac odavde koji je uspješan i bilo je prirodno da on malo progovori na toj pjesmi. “Superheroi” je šaljivo refleksivna pjesma, malo je zezanje, a malo je živa istina. Zglajzali smo kao civilizacija, tehnološki smo zglajzali, i ljudski smo podbacili. Zaboravili smo na empatiju, na suživot, na humane vrijednosti, zaboravili smo na solidarnost. Pozivam superheroje da vrate ovaj ubrzani svijet, ovu užurbanu civilizaciju na prave tračnice.

Spominjali ste kako ste htjeli da ovaj album bude prožet duhom nekog prošlog vremena kada se manje sve baziralo na digitalnom, kada je ono analogno bilo bitno. Analogno je vrijeme lampaških pojačala, sve dosta vraća u osamdesete, kao u pjesmi s albuma “Guitar Tzar” koja je, ako se ne varam, vaš prvi homage gitari.
Prvi put sam posvetio pjesmu gitari i bilo je krajnje vrijeme. (smijeh) Ta gitara me hrani 40 godina i morao sam se zahvaliti na neki način. Pogotovo što sam freak jer ja volim gitare i imam prilično dobru kolekciju gitara. Na isti način se uzbudim kad uđem u trgovinu s gitarama, i trebalo je napisati tu pjesmu. Nevjerojatno, gledao sam emisiju o blues serijalu, emisija posvećena gitari, i Les Paul, stari Les Paul u svojim devedesetima izjavio je velo sličnu stvar kao moj refren, on kaže “Gitara je moj pishijatar, moj najbolji prijatelj, spas od svijeta, gitara je meni sve“. Kao da je prepisao moj refren! (smijeh)

Svirate i Fender gitare, Gibson također, ali skloni ste i gitarama regionalnih graditelja instrumenata, na primjer imate gitare od Mirze i makedonskog graditelja Radulovića. Trenutno svirate Crafter gitaru koliko sam primijetio.
Znaš zašto? Jer su kvalitetne i jeftine gitare, vrlo kvalitetne ‘made in South Korea’ i oduševio sam se. Ponudili su mi da probam gitaru, pa sam uradio to u Ljubljani i Zagrebu, kao neki master class, kao guitar clinic. Imam dvije Crafter gitare, jedna je samo piezzo, a druga i piezzo i magnetic pick up. Nevjerojatno koliko su dobre, a dobre su i za putovanje.

Zadnja pjesma na albumu “Deca na sonceto” je rađena za film. O kakvom se filmu radi?
To je film sa suvremenom temom, malo je drama, a malo komedija. Radnja se događa na Prespanskom jezeru gdje je snimljen omot za album, to je snimio moj trinaestogodišnji sin. I dobra je fotka, baš je kantautorska za album. Uskoro će biti premijera filma, Antonio Mitrićevski je redatelj. Zanimljiv suvremeni film.

Ono što se veže uz ime Vlatka Stefanovskog je virtuoznost na gitari. Kada se sluša album “Seir” ta virtuoznost je bačena u drugi plan...
Nema toga. Mislim ima, ali ga treba primijetiti. Vidi, često ta virtuoznost zna biti zamka. Ako stalno inzistiraš na virtuoznosti, pobjegneš od suštine muzike, pretvoriš se u gimnastičara i pirotehničara koji nema više što kazati, nema emocija. Dobro je znati odsvirati “Turski marš” od Mozarta, to ti razvije inteligenciju, ali ako se svedeš samo na to brzo soliranje i sviranje, pobjegneš od suštine da ipak preneseš poruku i emociju u određenom trenutku.

U jednom intervjuu rekli ste da ima dosta glazbenika koji se bave glazbom s etno elementima, ali da zapravo samo kopaju po površini i nisu ušli u njenu suštinu.
Ljudi ne vole učiti, vole se zakačiti za prvo što vide. Najbolji način da sačuvaš folkor je da ga učiš, nemoj ništa raditi, on je dovoljno dobar i bez tvoje intervencije. To je moja poruka u zadnje vrijeme onima koji sviraju glazbu s etno elementima. Nemojte ga previše čuvati, on se sam čuva, samo ga učite, samo nauči svirati neku stvar jer je to najbolji način da ga sačuvaš.

Kako gledate danas na gitariste koji sviraju glazbu s etno elementima, idemo uzeti aktualne i sadašnje gitariste, npr. Dragianni, Muris Varajić, Emir Hot, Damjan Pječinoski iz Makedonije. Kako gledate na njihov rad?
Oni su fenomenalni. Komplimenti za sve njih. Fenomenalno sviraju, imaju tehniku o kojoj mogu sanjati, tehnika desne ruke po vratu koju koriste, to je klavirski princip koji je započeo Stanley Jordan svojevremeno, a Steve Vai je to digao na drugu razinu. Ja sam starija generacija i u potrazi sam za tonom. I oni su u potrazi za tonom, ali moj savjet je, ako smijem davat savjete, da budu kreativniji, da ne presviravaju ono što je svirano, nego da komponiraju, da prave muziku i pjesme. Kad god zaglavim u nekoj brzini i virtuozitetu uvijek se vratim nazad na “Čukni vo drvo”, ” Skopje”, “Gypsy Song”, “Nisam tvoj”, na “Talasnu dužinu” kao što ste rekli, vratim se na “Seir”, “Deca na sonceto”. To su balade koje imaju svoju formu, suštinu i poruku. Bitno je praviti novu muziku. Svi komplimenti za njih, ali oni su nova generacija, škola Stevea Vaia i Satriania.

Čest ste gost Omiš guitar festa na kojem gostuju i mladi gitaristi. Ima li perspektivnih gitarista koji bi u skorije vrijeme imali što konkretno pokazati?
Ma ima ih! Fenomenalan mi je dečko iz Zagreba koji je pobjedio prije dvije godine.

Ivan Zečič…
On je fenomenalan! Ima mladih gitarista koji su u blues varijanti, nek su u flashy guitar shredding fazonu. Znaš što je kod mene zapravo bitno? Ja sam u potrazi za savršenim soundom, za soundom koji nešto znači. Recimo mislim da je u ovom trenutku od živih gitarista Jeff Beck na prvom mjestu, on ima izraz koji je nevjerojatan, ima taj ton koji te dira u srce.

Jeff Beck je izvukao taj ton iz Fendera Stratocastera.
Dragi moj, kad govorimo o gitarskom tonu Jimi Hendrix postavio je letvicu koju jako teško preskočiti! Nitko je nije preskočio. Hendrix je napravio sve što se na Stratocasteru može napraviti. Svi mi nakon njega grebemo po površini, vjeruj mi. Ovaj je napravio sve. Treba se izmisliti novi instrument da bi izašao novi zvuk.

Još uvijek radite s Rosenbergom i Emmanuelom kao King of Strings…
Pa to je fenomenalno, privilegija je svirati s tim ljudima. Dijeliti scenu s Tommyem, to je zbilja privilegija. Za mene su ti koncerti praznik. Svirali smo u Opatiji, Korzici, Beogradu i Ljubljani. Nadam se da ćemo nastaviti svirati 2015. kad završimo s promocijama vlastitih albuma.

Nekakva ‘domaća’ varijanta je zapravo bila kada ste akustično svirali s Bočekom i Točkom.
To je privilegija vjeruj mi. To je za mene velika škola. Škola gitare i ljudska škola, škola života.

Bilo bi zanimljivo da se takvo nešto opet ponovi.
Bilo bi super, zašto da ne!?

Ne znam koliko vam je to poznato, ali u gitarističkim krugovima kruže razne anegdote, a jedna je vezana i za Vas. Jednom davno su pitali Marka Knopflera tko je najbolji gitarist, a on je odgovorio da tamo negdje u Makedoniji ima jedan i da mu je ime Vlatko Stefanovski.
Ako je to istina ja sam sretan. Znam drugu priču. Znam da su u jednom klubu u New Yorku za istim stolom sjedili ljudi iz Makedonije i Pat Metheny. On ih je pitao odakle su, a oni su rekli da su iz Makedonije. Pat im je rekao da zna ime iz Makedonije, da zna za Vlatka Stefanovskog. To mi je rekao čovjek koji je sjedio kraj njega, i to me oduševilo!

0 Shares
Muziku podržava