Vlado Kreslin po prijateljskim vezama do “Drevoreda”

Jedne nedjelje prošle veljače, u jednom restoranu na zagrebačkom Kaptolu, nakon što je objedovao, razgovarali smo s poznatim slovenskim kantautorom Vladom Kreslinom.

Poletan, nasmijan i odlično raspoloženi Kreslin nedavno je izdao izvrstan album “Drevored“, a na Kaptolu smo, osim o novom albumu, pričali o glazbenim počecima, karijeri profesora stranog jezika, obitelji, suradnjama, nastupu s R.E.M.-om i mnogim drugim zanimljivim stvarima.

Kako biste novi album “Drevored” predstavili našim čitateljima u nekoliko rečenica?
Mogu kazati da je u neku ruku sličan, a u neku ruku drukčiji od prijašnjeg koji se zvao “Cesta”. Neki kažu da je puno drukčiji, a ja mogu kazati da je akustičan, te da na njemu ima jake tuge i jakog veselja. Puno ljudi je reklo da je nostalgičan i melankoličan. U neku ruku on to sigurno i jest. Na sebi nosi nekoliko izvanrednih gostiju. Kako birate goste na albumu?
Ma, po prijateljskim vezama. Tu se ne radi o nekakvim firmama, agentima, labelima. Alan Taylor, gost na albumu, slučajno je bio u Austriji kad sam ja snimao nešto u Beču. On je bio tamo pa smo snimili jednu pjesmu s njim. Livio Morosin je moj prijatelj s kojim sam se sreo na književnom festivalu u Puli. Prije mene je pjevao jednu pjesmu za koju je kazao da je himna, pa sam mu se pridružio, a sljedeći dan smo je i snimili (smijeh). Tko je još tu? Da, moj tata. On pjeva jednu stvar. Moj tata je moj tata. On pjeva jednu rusku pjesmu koju je čuo u zarobljeništvu. Insingizi su također prijatelji iz Zimbabvea koji žive u Beču. Severa Gjurin je jedna prijateljica i odlična pjevačica iz Ljubljane. Biram ih po emocijama.

Kakav je osjećaj pjevati u sastavu sa svojim roditeljima, kao što je bio slučaj s Beltinškom bandom?
To vjerojatno nikad ne bi bilo izvedivo kad imaš dvadeset ili trideset godina. Onda sa svojim tatom ne bih mogao pjevati. Primjerice, moj sin svira gitaru. Ja ga niti ne učim, jer to nije to. “Father and Son” – to znamo kako mora biti. Nikad nisam vjerovao da tata i sin mogu zajedno igrati tenis. Dobro, loviti ribu dok je sin još malen, to može (smijeh).Moja najstarija uspomena u vezi mog oca je iz šezdesetih godina kad sam ja slušao Stonese. On gotovo da mi nije bacio radio kroz prozor. Jednom me pitao što slušam? Ja sam mu kazao da slušam novu pjesmu od The Beatlesa koja se zove “Let It Be”. Što znači “Let It Be”, pitao me. Pa, “Neka bude”, odgovorio sam. On je odgovorio: “A, da, neka bude. Mi neka radimo za vas, a vama neka bude!”. Znaš, tako je bilo. Sad je on shvatio da je to bilo u redu. I onda, kad sam ja imao četrdeset, sam također njega shvatio, te smo se našli.

Sad vidim da je on kao Muddy Waters! Gdje god se pojavi u Sloveniji na pozornicu dođe s crnom gitarom kao Johnny Cash, te pjeva neke svoje, ili ruske, ili američke šlagere. Sve zna, sve pjesme zna. Mislim da se to ljudima često događa u vezi očeva, te tek kasnije shvate da je stari bio car, ali ga nisam slušao, nisam ga angažirao. Moj stari ima toliko priča. Sad ima više od osamdeset godina, ali ništa mu nije teško. Prije tjedan dana smo imali punu sportsku halu u Kranju, i on je došao na kraju za bis, s crnom gitarom te je pjevao na koljenima. To je ludo. Ima stvari u vezi naših očeva koje ne shvatimo uvijek.

Koja je priča iza Vaših koncerata u Cankarjevom domu u Ljubljani. Kad je bio prvi, te koji će ove godine biti po redu?
Ove godine će biti dvadeseti, obilježavamo dvadeset godina. Na njima sam imao mnogo gostiju. Iz Hrvatske sam imao Lidiju Bajuk, Dragu Mlinarca, Radu Šerbedžiju, Livija… sve te drage ljude. Arsena nisam imao.

Želja Vam je svirati s njim?
S Arsenom sam drugdje svirao, a onda ga je Zoran (Predin, op.a.) imao kao suradnika, pa nisam htio ulijetati u suradnju.

U jednom tekstu Miljenka Jergovića piše: “Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija boce o glavu”. Je li to istina?
Nije to jako daleko od istine, samo malo. Malo je drukčija priča. Ja mislim da je to njemu Rade pričao o jednom svom rođendanu, gdje ja nisam razbijao čaše o glavu. Moj dragi prijatelj Miljenko je ipak poeta, tu je malo zabrljao. Ja sam neko vrijeme imao strast da grickam rubove čaša, kad smo bili, ovako, emocionalni. Znam da je Rade to baš volio, te je kazao: “Stvarno dobro grizeš ove čaše” (smijeh). Nekoliko puta sam se porezao, te sam prestao.

Kako Vam je bilo na koncertu Teatra Ulysses u pulskoj Areni?
Odlično. Svi izvođači su bili izvanredni. Publika je bila ganuta i svi smo bili ganuti. Josipa (Lisac, op.a.) i ja smo bili iza bine. I ja sam znao da ona voli moju pjesmu “Namesto koga roža cveti”. Dva dana prije toga smo se dogovarali telefonom, te sam ju pitao hoćemo li to izvesti. “Pa hoćemo, kako nećemo” (imitirajući Josipu) odgovorila je. Iza pozornice smo se dogovarali iz kojeg ćemo akorda. Izašli smo na scenu, otpjevali to i bilo je divno. Tu i tamo malo pogledam onaj snimak na YouTubeu i vidim da je stvarno dobro.

Zašto i kad ste izabrali šešir kao neizostavan modni dodatak i dio imidža?
Ja često kažem da Lidija Bajuk pjeva pjesme o južnoj strani Mure, a ja o sjevernoj. Lidija ih zna 1500, a ja ih znam trideset (smijeh). Ona je doktorirala na tom. Jednom su iz časopisa Arena došli kod nas na selo gdje su slikali nas, Beltinšku bandu. Bili su oduševljeni tim starcima. Znam da je naslov u Areni bio “‘Daj mi Micka peneze nazaj’ baca i predsjednika Kučana na noge”. To je bio naziv jedne naše pjesme. Hoću kazati da sam ja na kraju osamdesetih, kad sam htio da prestanemo s Martinom Krpanom, u svom selu upoznao neke stvarno stare folk muzičare. Mislim, ja sam za njih znao cijelo vrijeme, ali sam bio rock muzičar. Poslije sam ih gledao na nekakvoj svirci.

Uzeo sam gitaru, i na kraju smo zajedno svirali deset sati. Ujutro, prije zore, sam ih pogledao te samom sebi rekao da je to to, to je Muddy Waters, to su ti ljudi. Bili smo 300 metara od Mure, i to je bio taj delta blues. To se dogodilo prije prvih demokratskih izbora u Sloveniji, a mi smo jako navijali za zelene, zato što su na Muri htjeli napraviti elektranu. Trebali smo jedan bend koji će svirati na tim skupovima za zelene. Tako je počela ta priča sa starcima, a i taj folklorni imidž. Crni sako, bijele košulje i crni šeširi.

Je li istina da ste na početku karijere ustvari svirali bubnjeve?
Da. Negdje od 1968. ja sam svirao bubnjeve. Na nastupima bi nam bubnjeve posuđivala vojska (smijeh). Moja mama bi još i uzela kredit za nekakvu harmoniku, tata bi možda gitaru… ali bubnjevi tada nisu imali nekakav imidž kod staraca.

Jeste ikada svirali električnu, a ne samo akustičnu gitaru?
Da, jedno vrijeme s Martinom Krpanom. Još uvijek pokraj sebe imam električnu gitaru, pa je tu i tamo sviram.

Diplomirali ste engleski i njemački jezik, te ste radili kao profesor. Biste li se danas mogli vidjeti kao predavač?
Ustvari, biti učitelj to je velika stvar. Od nekoliko poslova koje sam radio, taj je bio najjači. Ponekad moja djeca, kad pronađu moje stare fotografije, s iznenađenjem gledaju mene kao učitelja, te se pitaju kako su mene ta djeca mogla slušati.

Moji kolege nastavnici nisu bili toliko oduševljeni mojim podučavanjem engleskog, ali djeca jesu. Ja bih došao s gitarom, napisao na ploču tekstove The Rolling Stonesa ili The Beatlesa, te smo učili engleski. To je bilo super.

Koliko se pristup stvaranju glazbe za kazalište i film razlikuje od klasičnog snimanja rock albuma?
Pa, u teatru i za film možeš raditi hermetičnu muziku, te iz svega možeš napraviti muziku. Sjećam se kad je Vlatko (Stefanovski, op.a.) u Ljubljani snimio jednu ploču pa smo je išli slušati u jednoj krčmi ujutro. Vrata su se zatvorila, te smo slušali njegovu solo ploču. Tad je kazao: “Sad tek vidim, bogami, da je puno teže napraviti jednu dobru pop ploču i pop pjesmu, nego svirati jazz”. Tako da, sve ima svoje. Ja sam više čovjek riječi.

Stefanovski je također veliki poštovatelj Boba Dylana? Ali, od kada točno datira Vaša suradnja s Dylanom?
Prvi put smo prije njega svirali 1991., te nakon toga u Varaždinu 2008.

A Vaš zajednički koncert u Jeruzalemu je otpao zbog njegove bolesti?
E, to sam stvarno imao dogovoreno. Ja sam shvatio da, naravno, sviram prije njega. Ali organizatori su rekli: “Ne prije njega, već u isto vrijeme!”. Dakle, svirat ćemo neke zajedničke pjesme. Pretpostavljam njegove (smijeh). Tada je imao nekakve srčane probleme, pa sam ja sam tamo održao nastup, naravno puno manji. Mi smo engleski na početku učili od Dylana, od The Doorsa, od tih ljudi. Moji klinci sada su također okruženi engleskim, ali ja baš zato inzistiram na slovenskom.

Kako je došlo do suradnje s R.E.M.-om?
Prije njihovog koncerta u Ljubljani stajao sam iza stagea, družili smo se s njima te popili nekoliko piva. Ja sam nakon toga još malo pio, jer nisam znao da će me Peter Buck pozvati na pozornicu (smijeh).

Zašto ste izabrali baš Iggy Popovu pjesmu “The Passenger”?
Pa, nisam znao što da radim, što da sviram! Pomislio sam si koja bi stvar mogla biti moćna, a ujedno i jednostavna. Tada je Dalibor iz The Bambi Molestersa doskočio gore, te smo se usuglasili oko “The Passengera”. Hala se raspala, bilo je divno. Jer, oni su takvi. Ja sam mogao upropastiti cijelu stvar, ali oni imaju tu jednu američku ležernost.

Promocija albuma “Drevored” je bila u Sloveniji. Sprema li se i hrvatska turneja?
Ma ne sprema se, i zbog toga mi je jako žao. Baš sam neki dan bio na televiziji u Ljubljani i tamo sam pričao da je po izboru redakcije na radiju u Sisku naš album bio na prvom mjestu. To mi je nevjerojatno. U Hrvatskoj smo imali odlične kritike u Jutarnjem listu, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji… Ne znam zašto ne, ali – unatoč dobrim kritikama – neće biti promotivnog koncerta. U Hrvatskoj imam jako dobre recenzije, a ljudi koji nas slušaju nas i jako poštuju. Ali ne možemo napraviti koncert u Tvornici na koji će nam doći više od dvjesto ljudi (smijeh).

Na tom koncertu u Tvornici ste izjavili: “Čudno mi je da u Hrvatskoj poznaju pjesmu ‘Preko Mure, preko Drave’ i da je gotovo cijela dvorana pjeva”…
Stvarno nevjerojatno. Vjerojatno sve nije toliko ograničeno kao što ponekad mislimo.

Izdali ste nekoliko zbirki poezije. Planirate li izdanje neke nove?
U prosincu mi je izdana zbirka poezije koja je izašla na sajmu u Puli, ali dalje ne znam. Sprema se njeno američko izdanje koje će izdati nakladnik Guernica. Trebam prvo snimiti još koji album pa tek onda izlazi neka nova zbirka.

Kako je izgledao Vaš cjelokupni performans u Puli; Vi ste svirali, a pokraj Vas izvodila se predstava Borisa Dežulovića i Predraga Lucića?
Da, bili su njih dvojica, jedan vinogradar iz okolice sa svojim odličnim vinom i ja. Miješali smo vino i poeziju. Ja sam još malo svirao, a sunce je pičilo kroz prozor. To je baš bilo jedno divno podne.