“Prvi zagrebački koncert je bio četvrti koncert Idola uopće, a i inače nam je koncert u Zagrebu bio veliki događaj.
Nije bilo mnogo napučeno, ali već sljedeći put u Zagrebu, u veljači 1981., u okviru manifestacije Pozdrav iz Beograda, u Kulušiću je bio totalni kaos. Izašli su ‘Maljčiki’, ‘Malena’, ‘Paket aranžman’ i situacija se dosta promijenila.”, kaže Vlada Divljan, nekadašnji član VIS Idoli, a danas priznati muzičar koji će koncertom u Zagrebu 19. studenog obilježiti 30 godina svoje karijere i 30 godina od svog prvog koncerta u Zagrebu. Kao najavu, samo možemo reći da je bolje slušati VIS Idole, nego Pop Idole.
Razmišljate li za tu priliku obraditi od Arsena Dedića “Zagreb i ja se volimo tajno”?
Dobra ideja, razmislit ću.
Razgovaramo povodom Vašeg zagrebačkog koncerta povodom 30 godina karijere.
Da, ja se volim šaliti da smo mi iz tzv. novovalne generacije nosioci spomenice iz osamdesetih za posebne zasluge u subkulturi.
Kada spominjete subkulturu, Idoli su imali jako urbani imidž, i treba reći da je veći dio tadašnje postave Idola je bio iz ‘finih’ familija …
Mrzim taj izraz ‘fine familije’ ili ‘iz fine kuće’, jer finoća ne ide uvijek sa staležom ili zvanjem. Prije svega, bili smo gradska djeca, i što je još važnije, prijatelji od malih nogu. Na kraju, nije ni istina da je veći dio prve postave Idola bio iz takvih familija, bili smo mischung, što bi ovdje u Beču rekli, u svakom smislu, neki su govorili i galerija likova i to je tada bilo inspirativno.
U to doba i za ono vrijeme ste imali izuzetno razrađenu medijsku strategiju. Kako ste to radili? Jeste li znali kako se to radi vani?
Mi smo imali neobičan početak – prvo su ljudi čuli za nas, a tek smo onda počeli svirati. Prvih godinu dana radili smo s Draganom Papićem, beogradskim umjetnikom, koji je želio da uz našu pomoć na terenu provjeri neke od Warholovih ideja. To je dobro funkcioniralo, cijeli pristup je za to vrijeme bio vrlo neobičan i brzo smo zaintrigirali javnost. Onda smo krenuli s muzikom, jer to je i bila osnovna ideja. Prva pjesma koju sam napravio za bend i koja nam je na neki način otvorila vrata bila je “Retko te viđam sa devojkama”, brzo se ispostavilo da iza reklame postoji i muzika. Naravno, ništa se nije dogodilo preko noći, Idolima je prethodio bend koji se zvao Zvuk ulice u kome smo Zdenko Kolar, bubnjar Kokan Popović i ja godinama prije toga pekli zanat. S druge strane, Srđan Šaper mi je bio tzv. najbolji drug, još iz vremena gimnazije, neke od ideja koje smo u Idolima razradili vuku korijene još iz tih dana.
Naš prvi, nezavisni singl “Retko te viđam s devojkama”/”Pomoć, pomoć” trebao je biti objavljen kao poklon singl u časopisu Vidici u svibnju 1980., no kako je Tito tad umro, zbog opće žalosti je to prebačeno za nekoliko mjeseci kasnije. Taj nam je singl otvorio vrata – Bregović se ponudio da nam bude producent, na neki način nam je otvorio vrata Jugotona i tako dalje. 
No, sve skupa se to može promatrati i kao koincidencija. Da Enco Lesić nije otvorio prvi privatni studio u Beogradu, “Druga maca”, teško da bismo sve to ikada snimili, a i ako bismo snimili, teško da bismo s time izašli iz službenih, državnih studija koji su u to doba bili jedini. Mi smo bili zabranjeni na Radiju Beograd, ali nismo na Televiziji Beograd, koja je bila ista kuća, i polako je kretala shizofrenija u tom pogledu što se smije, a što ne smije, pa su slobodoumniji urednici mogli nešto “provući”.
I tko zna, da smo “Maljčike”, otvoreno ironične u odnosu na politički sistem, napravili samo dvije godine ranije, moguće da bismo bili izbačeni s fakulteta, jer takve šale nisu bile popularne u to doba.
Osim što ste bili ironični, u nekim drugim pjesmama ste imali romantičnu crtu. Kako ste to razvijali?
Nisam ništo posebno razvijao, trudio sam se da budem ono što jesam, a da usput nešto o sebi i ljudima oko sebe i naučim. Za neke pjesme, kao što je “Nebeska tema” se može reći da su romantične, ali je npr. “Malena” jedna vrlo neromantična pjesma u tradicionalnom smislu, puna eksplicitnih izraza i želja, ali je čak i kod žena uglavnom prihvaćena kao romantična. A, možda se i varam…
Radili ste muziku za “Kako je propao rokenrol” i ubacili malo turbo-folk tonova, imate gay narodnjak, i na “6 dana juna” dvije pjesme pjevaju Mišo Kovač i Jahija Gračanić. Kakav je Vaš odnos prema tome melosu?
U pjesmi “Zaljubljen sam u svoga jarana” se prije svega zezam, ne s gay pokretom, nego s tom macho kulturom koja je u turbo-folku jako izražena, tu se uvijek zna da je to strasna, isključivo heteroseksualna ljubav, ali opet računam, mora i da među ljubiteljima tog zvuka ima ljubitelja istog spola… S Jahijom Gračanićem se nisam zezao, nego sam radio svoj posao po narudžbi, htio sam napraviti narodnjak, onakav kakvi su se pjevali krajem šezdesetih (radnja filma se događa 1968). Iako po opredjeljenju definitivno nisam narodnjak, volim izvornu narodnu muziku, a kao klinac sam usporedno sa Black Sabbath slušao i Zvonka Bogdana, mama mi je iz Sombora, pa su mi te ploče bile na dohvat ruke. Kao dijete nemaš predrasude, ne znaš šta je cool, slušaš ono što voliš, ali netko ti to mora i ponuditi. Nekada se i radio mnogo više slušao, a i programi su bili pažljivije i stručnije pripremani, tako da sam praktično odrastao u tom vrlo eklektičnom suzvučju, ako tako može reći, od samog početka sam bio izložen svim vrstama muzike, dobar dio te muzike je bila i narodna muzika, ali kvalitetna i dobro izvedena.
Otišli ste u Australiju u kolovozu 1991. Tamo ste radili filmsku muziku. O tom se dijelu Vašeg života malo zna.
Otišao sam u Australiju 2.8.1991. s namjerom da ostanem mjesec dana, još uvijek u nadi da se neće dogoditi ono što se dogodilo. No kad se dogodilo, i to mnogo gore nego što je itko od meni bliskih vjerovao, odlučio sam da se ne vraćam. Nisam vidio svoje mjesto u toj tragičnoj priči i prelomio sam da je bolje da ostanem, da praktično krenem iz početka. Kada sam, poslije nekih godinu dana dobio svoj prvi, istina skromni, kompozitorski posao, u pitanju je bila muzika za low-budget dokumentarac, bio sam više nego sretan, jer to nije nimalo lako, raditi na filmu koji će se poslije negdje i prikazati… Onda je sve to, krenulo na bolje, doduše po trnovitom putu i s prekidima…
Studirali ste sound design…
Da, čim sam dobio dozvolu za stalni boravak u Australiji, konkurirao sam na postdiplomskim studijima na AFTRS (Australian Film, Television and Radio School) i prošao, dobio sam stipendiju i završio jednoipolgodišnji tečaj s raznim nagradama, pohvalama i nominacijama, čak i za AFI Award, australski Oscar. Taj period mi je mnogo značio, koliko zbog onoga što sam naučio, toliko i zbog činjenice da sam se konačno našao među svojima, da su mi se otvorili mnogi putevi.
Rekli ste da ste radili u studijima čiji dan korištenja stoji tisuće dolara. Što Vama znači dobar studio?
Danas ne toliko mnogo. Onda nisi mogao snimati u podrumu ili u svojoj sobi. Danas je bitno miksati u dobrom studiju kad god je moguće, a snimati se može na raznim mjestima. Digitalna tehnika je donijela revoluciju. Ne želim reći da su danas dobri i skupi studiji nepotrebni, jer je u dobrom studiju sve dobro, od prostora u kome se snima, preko mikrofona, kablova, mix pulta itd. I to je uvijek dobrodošlo, ali… u svakom slučaju, danas je bitno lakše doći do pristojne snimke.
Dosta je novovalaca snimalo vani u skupim studijima…
Mi smo “Čokoladu” snimali u Engleskoj. U to doba sam shvaćao da nemamo snimatelja koji bi “uhvatio” ono što smo mi htjeli, i da je to labuđi pjev što se tiče odlazaka u inozemstvo, krenula je inflacija, počinjala je recesija, već 1982., i mislio sam: “Ako sad ne odemo u inozemstvo na snimanje, nikad nećemo, hajde da vidimo i to čudo.”. Iako nas je to puno koštalo, vrijedilo je, prije svega kao iskustvo.
Za prethodni album “Odbrana i poslednji dani” dobili ste dosta velik budžet za snimanje. Kako ste uspjeli namoliti odgovorne u Jugotonu da vam daju toliko para?
Nismo ih namolili, nego su nam dali. “Mini LP” Idola se napravio za 2-3 dana uz minimalne troškove, dosta zahvaljujući i Piku Stančiću, a prodao se u, netko kaže 100.000, netko 200.000 primjeraka, u svakom slučaju dobro se prodao. U tadašnjem Jugotonu su razmišljali ovako: malo su potrošili, puno su zaradili, dajmo im više za sljedeću ploču. Međutim, “Odbrana” se u početku loše prodavala, otišlo je tek nekih 30.000 ploča i kaseta, tako da smo za snimanje “Čokolade” u Engleskoj morali posuditi novac od Jugotona koji smo im kasnije vraćali, naravno s kamatama. Srećom se “Čokolada” bar dobro prodavala.
Primjećujem da je Vaša generacija rockera nešto posustala u zadnje vrijeme: Orgazam nije snimio ništa, od 2002., Vaš zadnji album je bio ”Tonzentrale” iz 2003., Bajaga je zadnji album snimio 2005.
Inače, Orgazam je snimio novu ploču i to dobru, koja je izdana prije mjesec-dva dana, mislim da i Bajaga sprema nešto novo, Koja nikad ne miruje… pitanje je što sve od toga rada dođe do publike, a ako i dođe, znaju li tko je to snimio. A što se generacije tiče, normalno je da postoje valovi, usponi i padovi… Ponekad me iznenadi činjenica da smo još uvijek na bini… No promijenila su se i vremena, muzička industrija u čitavom svijetu je na koljenima, tranzicija je u načinu na koji se zvuk snima i distribuira, a sve nas u ovim krajevima i dalje trese ona elementarna tranzicija, posljedice promjene tzv. društvenog uređenja, i uspostavljanja galopirajućeg kapitalizma, prvobitne akumulacije na balkanski način. Ponekad mi se učini da su protekli ratovi, uz ostale užase koje su donijeli, mnogo učinili na općoj “džiberizaciji” društva, ako znate što hoću reći – došla je nova elita i sa sobom donijela svoj ukus. A što se mene samog tiče, posljednjih desetak godina sam napravio gomilu neke instrumentalne, kako kažu primijenjene muzike, i dio toga ću početkom sljedeće godine objaviti na duplom CD-u, koji će se zvati Muzika za ekran i binu. Također, s Nevladinom organizacijom radim na novim pjesmama, a uskoro izlazi i prvi album novog beogradskog benda Svi na pod. Na tom albumu je i pjesma ”Zvuk ulice” koju sam napisao za njih i inspiriran njima, na kraju smo je zajedno i snimili i mislim da ćemo je u Gavelli i izvesti. Bojana i Petar iz Svi na pod će mi biti gosti na koncertu u Gaveli, a ja ću njima uzvratiti istom mjerom već 26. studenog kada ću im biti gost na koncertu u zagrebačkoj Močvari. Osim toga, u Gaveli će biti nekoliko gostiju iz Zagreba, ali to je za sada iznenađenje.
Osim što nema Gileta, koja je bitna razlika između Old Stars Banda i Nevladine organizacije?
Pa za početak, u imenu. Naziv “Old Stars Bend” je bio pomalo samoironičan. Nakon što je Gile otišao, zvuk nam se donekle promijenio, Saša Šandorov je prisutniji sa svojim klavirom, a i perkusionist Boris Bunjac je, sa električnih prešao na prave udaraljke, i uz njih počeo svirati i drugu klavijaturu na koncertima. Ime Nevladina organizacija mi se dopalo kao ideja, to je predložio Dragan Kremer, glazbeni novinar. Donekle odgovara i situaciji u bendu, jer su svi članovi od ranije afirmirani muzičari koji imaju i svoje paralelne muzičke karijere. Pokojni doajen rock kritike Branko Vukojević je u šali predlagao ime “Wild Government” (Vlada Divljan trapavo preveden na engleski), tako da ti štosevi datiraju iz prošlosti.
Zadnji put kad ste bili u Zagrebu, svirali ste na gitari tipa Squier. Što najviše volite u zvuku te gitare?
Kupio sam još jednu Squier gitaru, ovog puta kinesku, koju mi je Zdenko Kolar u Beogradu odabrao i koju sam platio – evo, ponosno izjavljujem – 95 eura i odlična je gitara. Počeo sam s Gibson Les Paulom, prešao na Rickenbacker, da bih se sredinom osamdesetih zainteresirao za Fender Stratocastere.
A sam Squier sam kupio na preporuku čuvenog newyorškog underground gitarista, Robert Quinea, najpoznatijeg po suradnji s Lou Reedom i Richardom Hellom (a bogme i s Tom Waitsom, op.a.), koga sam 1984. slučajno sreo u New Yorku. Umjesto da kupim skupocjeni Fender Stratocaster iz šezdesetih, što sam planirao, on mi je savjetovao da kupim Squier Stratocaster, koje su u to vrijeme radili isključivo u Japanu i bili dobrih desetak puta jeftiniji. Poslušao sam ga i nisam pogriješio.
