Vlada Divljan: “Dobri vokali zaštitni su znak Ljetnog kina”

Krajem prosinca izašao je EP Vlade Divljana i Ljetnog kina pod nazivom “Četiri godišnja doba” što je bio povod za novi razgovor frontmenom kultnih Idola.

U suradnji sa svojim starim prijateljem Maxom Juričićem i njegovim Ljetnim kinom, Vlada je napravio četiri pjesme, a sam EP najavila je pjesma “Najlepša”. Zgrebačka publika imat će prilike poslušati Divljana i Ljetno kino u Tvornici kulture 20. travnja gdje će ujedno biti i predstavljanje novog videospota “Vodim te na more”.Vaš EP s bendom Ljetno kino došao je nakon diskografske pauze između 2003. i 2012. godine. Kako je došlo do EP-a?
Do EP-a je došlo spontano, zapravo istinski spontano. Iako se Max i ja znamo dugo i puno smo toga prošli zajedno i dosta svirali skupa, pogotovo u grupi Le Cinema, nikada nismo snimali nešto u studiju. Krajem 2010. bio sam s Darkom Rundekom i Ljetnim kinom gost na studentskom festivalu Kufer u Puli. Jako mi se dopalo kako moje pjesme zvuče u Maxovim aranžmanima, jer ta pomalo neobična kombinacija instrumenata (ukulele, klarinet, stand-up bubanj) ostavlja puno (frekventnog) prostora za vokale, a dobri vokali zaštitni su znak Ljetnog kina.

Radi li se o tome da vi i Max imate isti ukus u glazbi ili je to stvar i dugogodišnjeg poznanstva?
I jedno i drugo. Naravno da je važno da netko s kim radite ima ukus sličan, ili barem kompatibilan, s vašim, ali je isto tako, ako ne i više, važno da se dobro slažete, da volite provoditi vrijeme s tom osobom, jednom riječju, da se razumijete i bez mnogo utrošenih riječi.Album više paše ljetu, a izašao je krajem prosinca…
Prvi singl, “Najlepša”, objavljen je u lipnju prošle godine, no trebalo je vremena da ‘zaživi’, a sam moment izlaska CD-a, po mom uvjerenju i nije previše bitan, važno je da je izašao i u materijalnom obliku, budući da to polako postaje rijetkost. Na kraju, imamo mi i zimsku, kao i jesenju pjesmu na njemu (smijeh).

Radite li više sami na promociji albuma, ili taj dio odrađuje vaša diskografska kuća?
Naravno da nam Aquarius Records pomaže, rekao bih sve više, ali dosta toga radimo i sami. No cijeli projekt urađen je potpuno samostalno, bez ikakvih sponzora, što bi se reklo ‘With a little help from our friends‘. Najviše nam je pomogao jedan Maxov i moj zajednički prijatelj, no kako on nije iz svijeta muzike i ne želi nikakav publicitet, neka ostane poznat kao ‘treći čovjek’. Naravno, mnogo nam je pomogao i Radislav Jovanov Gonzo, koji je režirao sva tri spota, a u proširenoj verziji benda svira i udaraljke s nama, kao i Igor Mirković i ljudi iz Dim filma.

Je li bilo pjesama koje su otpale prilikom rada na EP-u, s obzirom da se na njemu nalaze samo četiri pjesme?
Da, ali jednostavno nije bilo vremena da više od toga snimimo, budući ja živim u Beču, Buki na Braču, a ostatak benda u Zagrebu, no to ne znači da nećemo snimiti još neku pjesmu.

Na albumu ima dosta instrumenata koji stvaraju nekako akustičnu sliku. Tu su klarinet, kontrabas, ukulele… kako je došlo do odabira baš tih instrumenata?
To je pitanje za Maxa Juričića, on je napravio taj pomalo neobičan i meni u prvom momentu čudan odabir instrumenata, no, kao što rekoh, čim smo zasvirali, moje čuđenje pretvorilo se u želju da radimo skupa. On je i napravio aranžmane za sve četiri pjesme. Inače, klarinet svira Vlade Matulić, a stand-up bubanj Filip Buki Petković, obojica iz Postira na Braču, obojica su i odlični pjevači. Također, proširena ili Big Band verzija Ljetnog kina u sebi krije i basista Marina Pelajića, Juru Novoselića na harmonici, Staneta na čelu, Surku kao beatboxa i Gonza na udaraljkama. Sve su to izvanredni muzičari i isto tako dobri ljudi, tako da je pravo uživanje raditi s njima.

Stječe se dojam, s obzirom na instrumente da biste mogli funkcionirat kao ulični bend, jer vrlo lako u takvoj formaciji možete svirati na ulici. Je li se kada dogodilo jedno takvo iskustvo?
To i je bila jedna od ideja, napraviti bend koji može svirati na ulici, ali isto tako i na stadionu. Do sada nismo svirali na ulici, barem ne sa mnom, ako izuzmemo festival Cest is d’Best. Inače, meni to iskustvo sviranja na ulici nije strano, kao tinejdžer sam znao izaći s akustičnom gitarom na ulicu.

Singlovi su bili ti koji su otkrili što donosi EP, a najavni singl bio je “Najlepša”. Kakve su bile reakcije publike?
Jako dobre, ali ne pretjerano ‘burne’, trebalo je vremena da se pjesma ‘primi’. Zanimljivo je da nas je prvo prihvatila publika u Makedoniji (koliko čujem) i u Srbiji, a i kritike su bile još bolje. No tek je drugi singl “Samo jednu ljubav imam”, rekao bih, istinski zaigrao, a to se odrazilo i na ”Najlepšu”. Upravo izbacujemo treći video, za pjesmu “Vodim te na more”, a spot najvećim dijelom čine kadrovi iz filma “Balavica” Igora Mirkovića koji se ovih dana promovira na Danima hrvatskog filma, a za koji sam ja radio muziku.

Okuplja li se i dalje oko vas starija generacija koja je slušala Idole ili ima tu i mlađe publike?
Rekao bih, i jedna i druga, s tim da je sve više mladih, što nas naravno raduje. To pomalo zavisi i od odabira dvorane u kojoj sviramo, starija publika sve više voli mjesta sa stolicama (smijeh).

Gonzo je radio spotove za vaše pjesme. Je li on bio logičan odabir ili vam se svidio njegov rad?
Pa i jedno i drugo. Max i Gonzo su stari prijatelji, a prije nego što smo počeli raditi nisam ga osobno poznavao, ali sam znao i volio njegove spotove. Rekao bih da je Gonzo, bez svake sumnje, napravio najviše dobrih spotova u tzv. ‘regionu’. No ne smijemo zaboraviti ni njegovu suprugu Anitu, koja je izvrsna montažerka, a znamo koliko dobra montaža znači za video.

U MSU ste krajem studenog 2012. održali kreativne art pop world radionice. O čemu se konkretno radilo?
To je ono što se vani zove songwriting workshop. Ideja je potekla od Branka Kostelnika i nadam se da će zaživjeti i u dolazećoj sezoni. Bilo mi je to vrlo zanimljivo, a nadam se i publici. Mala poteškoća je bila odrediti što bih trebao tom prilikom pričati. Bilo je ljudi koji su bili zainteresirani za tzv. mehanizam pravljenja pjesama, neke ‘tehničke’ probleme, koje instrumente odabrati, kako složiti tekst, itd. Dosta ljudi je opet htjelo čuti anegdote sa snimanja pjesama i slično, pa sam to pokušao pomiriti. Koliko sam uspio u tome, ne znam, treba pitati one koji su to slušali, no ohrabrilo me to što je vrlo malo ljudi napustilo dvoranu tijekom samog događanja.

U MSU se trenutno održava MIMO, Medijski inventar muzičkih originala, program na kojem nastupaju mladi glazbenici. Kako gledate na takvo spajanje glazbe i muzeja, približavanje te dvije kulture jedne drugoj?
Ja sam se u vrijeme kada se to događalo šalio da sam napokon u muzeju gdje mi je i mjesto, jer se lako mogu zamisliti kao neki eksponat u staklu ili kavezu (smijeh). To je sad, moglo bi se reći, i iskorak iz subkulture u ‘službenu’ kulturu, što god to značilo. Nikad se nisam zamarao time je li to što radim umjetnost ili kultura, ili subkultura, ili što već, no mislim da su Kostelnik i ekipa na dobrom putu.

S obzirom da ste dio novoga vala, kako je bilo kretati kao mladi umjetnik tada, i je li lakše danas kada usporedite ta dva vremena?
Teško je usporediti to na pravi način, ali istovremeno je bilo i teže i lakše. Bilo je teže objaviti singl i ploču jer se to moralo materijalno proizvesti, a to je bilo skupo. Teško je bilo doći u priliku da nešto snimiš u pravom studiju, a onda je Enzo Lesić otvorio prvi privatni studio u Beogradu početkom osamdesetih i zahvaljujući tome smo snimili “Paket aranžman”. U to doba su postojala samo dva TV kanala, prvi i drugi, i do njih je bilo jako teško doprijeti, ali kad bi te jednom prihvatili, vidjela bi te cijela ex-Jugoslavija. Danas opet ima, rekao bih, i previše kojekakvih medija, i radio stanica, i televizijskih stanica, i lakše je do njih doprijeti, ali opet sve više je prisutan tzv. korporativni duh u medijima, koji jasno određuje što se smije puštati i o čemu se može pjevati, odnosno pričati. Na kraju, ispadne da je uvijek podjednako teško, iz ovog ili onog razloga.

Može se reći da se ostavština Idola manifestira i danas. Koji su glazbenici utjecali na vas tada, a možda utječu na vas i sad? Ima li možda novih glazbenika koji utječu na vaš rad?
Rekao bih i jedno i drugo. Stvari koje čuješ kao dijete sigurno ostanu uvijek s tobom. Imao sam sreću da odrastam uz The Beatlese. Kad sam imao devet godina Jugoton je objavio njihov prvi kompilacijski album, ”Oldies but Goldies”, i tada sam ‘zaražen tim virusom’, koji me ne pušta ni dan danas. Slušao sam puno i Stonese, Zeppeline, Black Sabbath, ali i Cata Stevensa i naročito Paula Simona. S druge strane, slušao sam i radio, koji je sve do sedamdesetih bio prilično konzervativan, ali se puštala dobra muzika, uključujući i izvornu narodnu muziku iz svih krajeva bivše Jugoslavije. No, ja sam i danas jako otvoren za utjecaje, mislim da mnogo toga možemo naučiti od mladih muzičara, baš kao i oni od nas.

Osim EP-a, hoće li biti još novog materijala s Ljetnim kinom?
Vidjet ćemo, ne bih previše prognozirao, no ne vjerujem da ćemo ostati samo na ovome. Album nas za sada ne zanima previše, više singl i EP formati.

Koji su vaši daljnji planovi u sklopu promocije EP-a i nastupa?
Pa prvi nastup nam je u Zagrebu, a onda ima raznih ponuda. Zasad je sigurna svirka 7. lipnja u Beogradu, 30. srpnja je Dubrovnik, a 28. kolovoza je Špancirfest u Varaždinu. Trebaju se dogoditi i Split, Makarska, možda Pula, Motovun, a na jesen i Sarajevo i Skopje, no vidjet ćemo, kao što kaže stara poslovica ‘Prvo skoči pa onda reci hop’.