Nakon što je potkraj prošle godine izašao na naslovnici britanskog Terrorizera, japanski metal trio Gallhammer započeo je svoj ‘pohod’ na svijet. Priča o benda počinje 2003. godine, demovrpcom limitiranom na 30 primjeraka, koju su tri djevojke s pseudonimima Vivian Slaughter, Mika Penetrator i Risa Reaper podijelile posjetiteljima na svom prvom nastupu na “Koiwa Death Fest Vol. 2”.
Japanska underground scena bila je oduševljena. Nakon još dva demo albuma, “Gallhammer” i “Endless Nauseous Days”, potkraj 2004. godine uslijedio je prvi album “Gloomy Lights“, izdan za Hello From The Gutter Records. 
Pozornost koju su djevojke privukle na sebe bila je dovoljna da im Peaceville Records ponudi ugovor. Njihov drugi album “The Dawn of…“, objavljen u siječnju 2006., sadržavao je i bonus DVD sa snimkom šest koncerata, a dobio je najviše ocjene u renomiranim časopisima Kerrang! i Metal Hammer.
Aktualni album “Ill Innocence” bio je popraćen velikom britanskom turnejom i nastupom na Inferno Festu, a kako je Gallhammer još uvijek prilično nepoznat našoj publici, basistica Vivian Slaughter malo nam ga je približila.
Pozdrav Vivian! Gallhammer je prilično nepoznat u Hrvatskoj. Možeš li predstaviti svoj bend i reći nešto o počecima?
Pozdrav i tebi. Gallhammer je, rekla bih, najpoznatiji u Britaniji, i to zahvaljujući Peaceville Recordsu i naslovnici Terrorizera. U Japanu smo od samih početaka dio underground scene.
No to je u biti uobičajena priča – Japanci postižu uspjeh u Europi, a europski izvođači u Japanu. Prave sam ljude pokušavala naći godinu dana, da bih konačno upoznala Miku i Risu i okupila bend u veljači 2003. godine, a prvi smo nastup održale već sljedeći mjesec. Uvijek naglašavam da niti jedna od nas tada uopće nije znala svirati, prije smo sve bile isključivo vokali.
Kako bi okarakterizirala vaš zvuk? Sigurno je samo jedno – Gallhammer je nešto unikatno.
Da, da, to svi kažu (smijeh). Često nas karakteriziraju kao black metal bend. Naš zvuk je sirov, ali ipak ne bih rekla da je to BM, možda prije njegov spoj s crust punkom. Naš je zvuk izrazito spor i težak, dakle ima i nešto dodirnih točaka s doom metalom.
Oduvijek sam poštovala britanski Amebix i s njihovim sam radom upoznala ostale djevojke. Amebix majica je otada Mikin zaštitni znak, kao što se vidi na svim našim fotografijama. Općenito, stalno napominjemo koliki je utjecao na nas izvršio Amebix, baš kao i Hellhammer. Kada se sve to spoji, samo je jedna riječ dovoljna za opis našega zvuka – nesklad.
Bend je isključivo ženski, što je pomalo netipično u metalu. Kako je došlo do toga?
Potraga za pravim ljudima bila je duga, a kako nisam pronašla ono što sam tražila, preostalo mi je samo jedno. Nazvala sam Miku i Risu, djevojke koje su mi se činile OK, i rekla im da osnujemo bend i krećemo od nule, jer nismo znale ni držati instrumente. I tako smo stvorile unikatnu pojavu na japanskoj sceni.
Otkud naziv benda?
Pa, mislim da sam odluku o tome donijela u trenutku pomračenja uma (smijeh). Slušala sam prastaru Hellhammerovu demosnimku na kaseti, a uz to sam bila pijana i svađala se s dečkom.
Glavom su mi prolazili besmisleni pojmovi, tražila sam nešto što bi podsjećalo na Hellhammer i zvučalo bolesno. Odjednom mi je palo na pamet – Gallhammer! Ostatak benda se složio. Mislim da ime dobro opisuje našu glazbu (gall – eng. žuč).
Vaš zadnji album, “Ill Innocence“, postigao je popriličan uspjeh. Što osobno misliš o albumu i koliko se on razlikuje od vaših starijih radova?
Obožavam taj album! Ne smatram ga savršenim, ali posebno mi je drag između ostaloga i stoga što sam nekoliko pjesama otpjevala na japanskom. Na neki način ovaj album zvuči kao nastavak prvog albuma “Gloomy Lights”, dok je drugi album “The Dawn of…” priča za sebe.
Inače, snimanje ovoga albuma protjecalo je vrlo teško zbog mojih psihičkih problema. Osjećala sam se slomljeno i većinu vremena nisam bila sposobna za snimanje pjesama. Sada kada preslušavam taj album, shvaćam koliko je to obilježilo naš zvuk. U svaku sam pjesmu unijela sve svoje osjećaje i zbilja sam ponosna na konačni rezultat.
Koliko ste zadovoljne dosadašnjim uspjehom?
Hmmm… Uopće ne bih rekla da smo uspješne. Strani mediji nas prikazuju takvima. Mislim da bi nam bilo bolje da se odselimo (smijeh). K vragu, u Japanu smo toliko uspješne da nam malo nedostaje da postanemo beskućnice!
Što ste radile u 2008. godini?
U ožujku smo bile na odličnoj britanskoj turneji. Održale smo sedam koncerata i, koliko sam vidjela, publika nas je dobro prihvatila. U Britaniji smo se udomaćile, jer smo krajem 2007. godine ondje održale tri koncerta u sklopu turneje po zapadnoj Europi. Svirale smo i na Inferno Festu. Mislim da je to bilo dovoljno za ovu godinu – sada uzimamo kratki predah i počinjemo raditi na novim stvarima.
Neka me nitko ne drži za riječ, ali novi bi album mogao ugledati svjetlo dana iduće godine. Nadam se da ćemo nakon toga turnejom pokriti i zemlje koje su nam zasada nedostižne, možda i Hrvatsku! I naravno, svaki mjesec u Tokiju održimo i do četiri koncerta.
Vivian, hvala ti na predstavljanju…
Hvala tebi na prilici da se predstavimo hrvatskoj publici i nadam se da ćemo i ovdje steći fanove!
