Vincent Moon: “Društvo koje promišlja život kroz ekran je bolesno društvo”

2929

Pred vama je razgovor sa čovjekom opsjednutim svojim medijem – filmom, ali smatra ga svojim kopiletom; nečim čega se ne može odreći, ali ga negira.

Vincent Moon usko vezuje film uz glazbu, ali nikako u uobičajenom smislu stvaranja glazbenih videospotova ili klasičnih dokumentaraca, već niza malih, kako to voli nazivati, portreta umjetnika na jedan pomalo mračan i nesumnjivo sirov način. Ako ga istražite, shvatit će se da se njegov rad krije iza imena poput Mogwai, REM, Sufjan Stevens, My Brightest Diamond i The National, ali o radu s njima, začudo, ne voli i ne želi pričati.

Moon, introvert i ekscentrik, na tren razgovorljiv, na tren bahat i hladan, umjetnik je koji koristi kameru i film kao svoje oruđe i medij, ali istovremeno osuđuje kulturu spektakla i kulturu ‘ekrana’, odnosno kulturu sučelja kojoj se obraća upravo onim kanalima kojima je opsjednuta, ali bez ikakve poruke iza svojih uradaka. Filmovi bizarnog, ali svakako zanimljivog Moona ovih dana prikazivat će se na DORF Festivalu i nikako ih ne smijete propustiti kako biste vidjeli ovaj jedinstveni i definitivno fascinantan pristup glazbi… i filmu.Vincente, kako si? Što se zanimljivo trenutačno događa u tvom profesionalnom životu?
Putujem već dvije godine duž svijeta u potrazi za zvukovima. Vrlo je uzbudljivo biti na cesti stalno, upoznavati ljude i pronalaziti novu glazbu posvuda. Da… dobro je. Evo, i pokrećem svoju ‘etiketu’ na Internetu, ostavljajući pomalo iza sebe blogoteku, iako će neki od mojih filmova i dalje nalaziti svoje mjesto ondje.Zašto se tvoj rad temelji na indie glazbenicima?
Pa, iskreno, više ne jer mi indie ionako ništa ne znači.

Reci nam, od cijelog niza glazbenika s kojima si radio (a popis je ogroman), tko ti je o njih ostao u najboljem sjećanju?
Vjerojatno Tom Ze, Nana Vasconcelos ili Elza Soares, svi odreda Brazilci, koji su kao glazbenici genijalci. Nisu takvi samo kao glazbenici, već i na profesionalnoj razini zbog čega sam od njih u nevjerojatno malim vremenskim periodima puno toga naučio.

Razvio si svoje umjetničke aspiracije i ambicije od svog ranijeg ‘poziva’, onog fotografa, što je sasvim uobičajena praksa za redatelje filmova. Što bi mogao reći o ta dva medija s očitim sličnostima i zajedničkim korijenima? Koje su prednosti jednog nad drugim, posebice filma, uzmemo li u obzir da se on temelji na pokretnoj fotografiji?
Film je kompleksniji kao medij koji zahtijeva rad sa zvukom, što me oduvijek uzbuđivalo, a taj se osjećaj samo pojačava s vremenom. Ali, ne vidim se kao filmski redatelj, zapravo, uopće ne smatram da imam veze s tim. Rekao bih da sam organizator zvuka, slika i događaja, a ništa zapravo pritom ne režiram. Eto, najozbiljnije…

Kažeš da nisi redatelj, a s druge strane radiš kao redatelj za Warp Films… Oprosti, ali ne razumijem te nimalo.
Ne smatram se uopće redateljem i odbijam sam taj naziv jer ono što ja radim jest uzimanje kamere u ruke da bih upoznao ljude, a potom organizirao određene tijekove stvarnosti, napravio male modifikacije svakodnevice i eksperimente u hibridnim medijima.

Muziku podržava

Doista ništa ne ‘režiram’, većinom jer nemam pojma kako se to radi i zato mislim da sam loš redatelj. Volim improvizaciju. Snimanje filmova je u principu izgovor za putovanja i otkrivanje svijeta. Općenito, živimo u društvu koje vjeruje u upotrebu riječi za prikazivanje radnji, slika, zvukova, sa čime se ne slažem.

Kad bih te pitao da mi režiraš spot, novac i dogovori oko njega ne bi bili tema razgovora?
Da, jednostavno bih odbio jer osim što ne radim za novce, ja ne režiram spotove.

…a da ti samo uletim i pitam za besplatno snimanje?
Naravno! Jedini je uvjet da mi se svidiš jer je to moj jedini preduvjet u onom što radim – radim s ljudima koji mi se sviđaju i to je onda jedan jednostavan čin razmjene.

Mnogi redatelji u glazbenoj industriji prepoznatljivi su po nizu specifičnih motiva i postupaka u radu. Što bi ti rekao da je tvoj autorski potpis?
Improvizacija.

Postoje li redatelji čiji su te radovi inspirirali ili oni sami kao individualci?
Ne, doista nisam taj tip osobe. Žao mi je i ne želim zvučati pretenciozno, ali doista nimalo ne volim videospotove.

U redu. Pošten odgovor, iako pomalo neobičan. Reci nam, stoga, koji su glazbenici s kojima nisi, a želiš svakako surađivati?
Doista ih je puno, ali definitivno Fairuz, Iva Bittova, Chavela Vargas, Toto la Momposina, Reiko Kudo, Mahmoud Ahmed, Colin Stetson ili Luzmila Carpio jer su svi tako jedinstveni umjetnici, ali i ljudi sa čvrstom vizijom i predanošću svom radu. Ono što bi se moglo reći da želim iz suradnje s njima jest postati kvalitetnija osoba.

Kažu da je najteža forma zapisa nekog aktivnog medija ona u jednom dahu, odnosno jednom pokušaju. Malo je glazbenika čiji se studijska snimka upiše na neki nosač zvuka u jednom komadu dakle, bez intervencija i prekida snimljenog materijala. Čak ni onim najvećima to nije praksa. Ekvivalent tome jest snimanje filmova u jednome kadru. Kod nas to najbolje možeš vidjeti na One Take Film Festivalu koji se održava u Zagrebu i donosi najbolje svjetske uratke snimljene u samo jednom kadru. Tvoja je praksa upravo takva i stoga vrlo zahtjevna. Nije li to teško, a ponekad i frustrirajuće jer ljudi ne znaju cijeniti taj trud i organizaciju izvan vizualnog okvira slike koja je snimljena?
U svakom je slučaju to izazov. Ja bih rekao zabavan izazov s kojim se volim poigravati. Opet, improvizirati… Uvijek sve ispadne drukčije. Uvijek. Naprosto zato što nisam robot.

Radio si prije nekoliko godina s Michaelom Stipeom, što je zbilja kolaboracija kakvu bi svaki nezavisni videoumjetnik, ako već ne želiš biti nazivan redateljem, htio ostvariti. Radilo se o suradnji u vidu snimanja materijala s turneje “This is Not a Show” koji su se u pojedinoj pjesmi mogli skinuti s Interneta i fragmente tih snimki obožavatelji su mogli montirati u svoj vlastiti film. Kako je došlo do te ideje i je li to neka nova videorevolucija koju je otpočeo internet kao dominantni medij?
Oprosti, to je stari posao kojeg se ne sjećam dobro. Ozbiljno.

Očito je da operiraš zvukom i slikom podjednako, dakle film ne postoji bez glazbe, ali jednako tako, organizacija zvukova u smislenu cjelinu koju konzumiramo zahtijeva sliku. Što jedno može reći, a drugo ne?
Glazba svakako govori manje od slike, zato je i volim više od filma. Štoviše, općenito ne volim film kao film.

Kažeš da ne voliš film i kinematografiju, ali kako onda opisuješ dokumentarni film “La Faute des Fleurs“?
Nije da ne volim film, ali jednostavno me ne zanima trenutačno. Potrošio sam godine života gledajući i upijajući filmove, ali danas zbilja ne odvajam vrijeme da bih nešto gledao. Čak se i snimajući filmove osjećam čudno jer postoji toliko boljih stvari koje možeš raditi.

La Faute des Fleurs” je poetični pristup Tomokawi Kazukiju, osoban pristup jednom od mojih heroja, istinskom pjesniku života čiji život nadilazi njegovu glazbu. Mislim da je to dugačak film i ne namjeravam više snimati takve filmove, već manje portrete različitih ljudi diljem svijeta. Međutim, volim taj film jer se radilo o jednom važnom iskustvu i za mene; iskustvu upoznavanja japanske kulture kroz jednog od njihovih najvećih pjesnika. To me promijenilo.

Prije nekoliko godina, nešto prije REM-a o kojem ne želiš pričati, radio si dokumentarac “A Skin, A Night” o The Nationalu, bendu koji je od indiea brzo prerastao u mainstream bend, što će posvjedočiti i hrvatska publika koja ih obožava. Možeš li reći po čemu se taj dokumentarac razlikuje od klasičnih glazbeno-dokumentarnih filmova?
Ne sjećam se dovoljno dobro da bih mogao o tome nešto reći. Jako je star taj film…

Imaš li inače sustav principa prema kojima voliš raditi s bendom kad snimaš ili pri samom snimanju odlučuješ kako će te glazba povesti?
Ne pripremam ništa u radu, već samo reagiram. Rekao bih da reagiram kao jednostavna molekula postavljena pred zvuk koja se miče i trese kako on djeluje na nju. Vrlo je jednostavno.

Naposljetku, možeš li nam nešto reći o filmu “Burning” o bendu Mogwai koji će se ovih dana prikazati na DORF-u?
Uvijek sam smatrao da je pogrešno snimanje nastupa uživo. Društvo koje promišlja život kroz ekran je bolesno društvo i uopće mi se stoga ne sviđaju recentni tehnološki eksperimenti koji se koriste u live nastupima, posebno zato što ih se čini odjednom dostupnima cijelome svijetu. Mislim, možda to zvuči banalno, ali ne susrećem previše ljudi koji propitkuju taj problem i uopće društvo spektakla.

Kada ja idem na koncerte zadnja stvar koju želim nositi sa sobom i staviti između ljudi na pozornici i sebe jest tehnologija. Možda je apsurdno, ali moje su oči bolje od kamere. I posebno je važno reći da nema dosadnije stvari od snimljene glazbe s pozornice, pokušavanje ‘pokrivanja’ cijelog događaja, popunjavanje slika s informacijama. To uopće nije filmski pristup, već televizijski.

Zato svaki put kad se radi o snimanju koncerta, iako često negodujem oko toga, pokušavam stvoriti drukčije iskustvo, poprilično čudno u odnosu na ono što smatramo kinematografijom u srži. Meni je to jedno organičko iskustvo, pokušati dobiti djelić te energije koja se dijeli tijekom nastupa, ali ne i stvaranja nekakve ‘istine’, već ponuditi subjektivni pogled na to.

Moje prvo takvo iskustvo bilo je s filmom “Outer Space” Petera Tscherkasskog i to mi je promijenilo život. Zato ti mali filmovi s pozornice (primjerice oni koje sam radio s REM, The National. Mogwai ili Health kao moj najdraži) pokušavaju raditi na toj problematici. Na kraju ipak nije ništa od toga bitno, bitno je izaći van iz kuće i ostaviti ekrane.

0 Shares
Muziku podržava