Viktorija Novosel: “Na glazbenoj sceni se svatko bori na svoj način”

Dok šećemo hrvatskim glavnim gradom, nailazimo na mnoge zanimljive zvukove.

Kolporter koji viče pokušava nam prodati najnovije izdanje dnevnih
novina, tramvaj koji skreće škripom tračnica daje nam do znanja da
njegov manevar neće proći auditivno nezapažen, a Grički top glasnim nas
pucnjem obavještava da je tek dvanaest sati.

Zajedno s bezbrojnim drugim zvukovima oni tvore soundtrack gradske vreve, a mi ih ponekad pokušamo prikriti. Stavljamo slušalice u uši i prepuštamo se omiljenoj pjesmi sa mp3 playera, ili stavljamo mobitel na uho i započinjemo razgovor s nekom dragom osobom. Ustvari, želimo biti negdje drugdje, u nekom svijetu gdje ritam nije ubrzan poput onog gradskog a glasovi nisu tako strani poput onih od ljudi s kojima se mimoilazimo, uz koje idemo i s kojima se sudaramo.Ipak, ponekad nas zaustavi nekakav lijep zvuk, te se zaustavimo pred ljudima koji dan za danom, na javnim mjestima s gitarom sviraju i pjevaju. Naravno da im uvijek netko dođe da ih čuje, makar i kradom. Skinemo slušalice ili isključimo mobitel i posegnemo u džep. Jedna od uličnih sviračica koju smo mogli tako čuti i vidjeti bila je i Viktorija Novosel, mlada pjevačica koja je pobijedila na Supertalentu i trenutačno snima album prvijenac. Oduševila je tročlani žiri i mnogobrojnu publiku, ulicu je zamijenila glazbenim studijem a za Muzika.hr je izdvojila trideset minuta i progovorila o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o ulici, studiju i, naravno, glazbi. Život ulične pjevačice je danas iza nje, a na ulicu će se možda vratiti jedino ‘iz štosa’. Život pjevačice je onaj kojeg živi, a to se lagano iščitava i iz ovog intervjua. Kaži nekoliko riječi o sebi za početak.
Dolazim iz Sv. Ivana Zeline, živim u Zagrebu već petu godinu za redom. Studiram komparativnu književnost i završila sam glazbenu školu paralelno s gimnazijom i klarinetom. Gitaru sam ‘čopila’ samouko.

Otkad se baviš glazbom?
To mi je užasno teško pitanje, jer pjevam otkad sam s tatom gradila jedan dio kuće (smijeh). To se malo aktiviralo kad sam se prijavila na Turbo Limach Show u osnovnoj. Kad je ta emisija trajala, uključila sam se u jednu plesno-pjevačku skupinu. Tamo sam bila nekoliko godina, ali su ljudi sa strane sugerirali klasično glazbeno obrazovanje. Negdje u prvom srednje sam otišla na cestu, i tako se to razvijalo.

Prije Supertalenta bila si poznata kao ulična sviračica. Koje su ti bile omiljene lokacije za sviranje u Zagrebu?
Oktogon je najbolji na svijetu jer ima fantastičnu akustiku. Ali ja sam prvo sjela u neboder, tako da mi je uvijek ostao nekako najbliži. Za Oktogon se stvarno trebalo boriti, te se znalo dolaziti u pet-šest sati da bi se zauzela pozicija. Marićev prolaz je isto odličan, i kad je baš stiska onda Miškecov (smijeh).

Jesi li kad svirala po niskim zimskim temperaturama?
Jesam (smijeh). Čak je znalo biti jedanaest sati navečer, nakon učenja i ispitnih rokova. Stvarno sam se znala nasmrzavati.

Jesi li se sprijateljila s ostalim uličnim sviračima kroz svoje ‘ulično-sviralačke’ dane?
Da, da. Mi smo se, većinom, povezali i svi se znamo. Mislim, poznanstva se moraju stvoriti da bi se dogovorili termini u prolazima. Ali to su najčešće ljudi koji su već dugi niz godina tamo. Govorimo o desecima godina. I oni s vremenom malo psihički propadaju. Ja jesam rekla da bih se voljela vratiti na cestu jer je to jedno zaista genijalno iskustvo, ali čovjek s vremenom mora prestati baviti se time jer jednostavno prošvika.

Za faks si se financirala samo uličnim sviranjem?
Sjedala mi je stipendija za faks od 800 kuna. S vremenom se ustalilo da mogu preko dana zaraditi za hranu, cigarete i kavu (smijeh).

Koliko si najviše znala dobiti?
Pa uglavnom je to znalo biti sto ili dvjesto kuna, ali nije to bilo toliko često (smijeh).

Koje ti je bilo najugodnije iskustvo iz tih dana?
Bilo je zaista prekrasnih iskustava. Ali, primjerice, bila je jedna žena koja mi je za jednu Urbanovu pjesmu koju sam svirala, kazala da se na nju prije ne znam koliko godina zaljubila. To mi je zaista bilo genijalno. Bilo je ljudi koji se rasplaču… bilo je stvarno genijalnih iskustava.

Izjavila si da ćeš se za ljetnih dana vjerojatno samo ‘iz štosa’ vratiti na ulicu?
Stvarno mislim da će me to vući. Meni je u prolazu potrebno održavati tu nekakvu konstantu, jer ako ne sviram dulje od mjesec dana, baš mi je teško vratiti se. Čak i kad sam imala nešto para, voljela sam sjesti na ulicu. Bojim se kako će to sada izgledati. Prije sam bila anonimus, a sad će biti užasno teško postići taj neposredni doživljaj. Moram priznati da me to stvarno malo brine.

Kraljevi ulice sviraju i dalje na ulici i poslije Eurosonga.
Oni su meni uvijek bili malo drugačiji po tom pitanju. Uvijek su bili na Trgu, njih pet tamo… i ljudi su ih znali na taj način. Ja sam voljela biti negdje u zakutku i iznenađivati ljude (smijeh). Mislim, probala sam ja svirati mrvicu i nakon Supertalenta, ali više su mi ljudi čestitali nego što su doživljavali pjesmu.

Planiraš li nekakav koncert?
Nekidan je bila najava suradnje s Menartom u Sax!-u i promocija singla. Zbog mog albuma koji se sprema, priča se da bi krajem travnja trebao biti promotivni koncert u Sax!-u, pa ćemo vidjeti.

Izjavila si da će na novom albumu biti obrade Rundeka, Josipe Lisac, i ostalog što još ne možeš precizirati. Možeš li sada precizirati?
Ne. Neki dan sam baš bila na kavi s curama iz Meritas, tako da imam odlične savjetodavce, ali je užasno teško izabrati pjesme i na kraju je sve ipak na meni. Odlična stvar je da je meni Menart dao odriješene ruke, ali ja se ne mogu sjetiti kako sam ja došla do onih pjesama na Supertalentu. Ne znam ni kako ću doći do odabira novih pjesama sada.

Ipak, na albumu od deset pjesama ne mogu obraditi četiri Josipe Lisac. Rundek mi je preporučen, kvalitetan mi je i volim ga, možda bih mogla dati novu dimenziju njegovim pjesmama… ali stvarno se ne bih htjela pačati previše u Rundeka i Josipu jer me strah.

Ostale pjesme će biti vjerojatno stare pjesme koje su malo zaboravljene, ljudi ih znaju ali ih ja izvlačim iz prašine i obrađujem ih na svoj način. Uglavnom će biti domaće pjesme. Voljela bih obraditi sevdah, tako da mi je jako teško odlučiti se. Album će biti kvalitetan, ali ne želim da se to registrira kao nešto apsolutno što ja želim. Ni za dvadeset godina ako nešto snimim to ne će biti apsolutno. Ipak, nadam se da će se nešto naći.

Kazala si da ćeš obraditi ranu fazu Rundeka. Rani Haustor ili njegova rana solo karijera?
Prije rana solo karijera. Ali, uvijek kažem da ja ne znam ništa o glazbi. Ja uvijek ofrlje poslušam nekakav album, ali zagrizem za jednu pjesmu. Tako da ne znam točno na što bih se koncentrirala kod Rundeka. Stvarno nije bitno koja faza.

A Josipa Lisac? “Dnevnik jedne ljubavi” ili…?
Da, vjerojatno, to je ta faza. Ali vjerojatno će se inzistirati na ovoj pjesmi iz Supertalenta “Gdje Dunav ljubi nebo”.

Što je za tebe sevdah?
Na jednom dokumentarcu su ga prozvali ‘Bosnian Blues’ (smijeh). Meni je to jedna kultura koja me užasno privlači. Ali, da bi uistinu napravio sevdah kako spada, mislim da moraš odrasti u toj kulturi i biti odgajan na taj način. Ne u smislu jesti baklavu (smijeh), nego u smislu pjevanja i doživljavanja tih tekstova.

Ja sigurno ne bih napravila sevdah kako bi to napravio Imamović, koji to sa svojim triom radi genijalno. Ja bih ga napravila na svoj način. Možda ću biti potpuno iskritizirana, a možda bi moj sevdah bio osvježenje.

Kako si zadovoljna snimkom prvog singla i produkcijom?
Poslali su me u studio u Pulu na dva dana kod jednog producenta za kojeg svi kažu da je odličan, bla, bla… ali meni je to sve bilo u potpunosti novo, brzo, nisam bila u formi, tek sam se upoznavala sa studijskim terminima. Studio mi je bio hladan, i nisam bila zadovoljna s tim snimkama i nisam htjela da to izađe van. Tako smo ostavili live-verziju, i to je ok, ljudi me pamte po tom.

Ja ustvari nisam zadovoljna svojim nastupima na Supertalentu, malo sam zadovoljna s ovim zadnjim… ali uvijek sam bila samokritična. Ima dosta ljudi koji bi me zaustavili na ulici i pitali gdje mogu to nabaviti, tako da evo.

Kako si zadovoljna sa svojim sviranjem gitare?
Pa ne baš. Ja sam gitaru uvijek koristila kao prateće sredstvo uz glas. Baziram se na osnovnim akordima, ali bih zaista htjela poraditi na tome. Razmišljala sam o uzimanju instrukcija iz gitare.

Natali Dizdar je jedina pjevačica koja je nakon samog glazbenog natjecanja uspjela ostvariti glazbenu karijeru. Misliš li da ćeš i ti to uspjeti?
Ne znam. Sada pokušavam napraviti kompromis između glazbenog i poslovnog dijela, jer sam shvatila da, jebiga, na to se sve veže ugovor, i ovo i ono. Mislim da se svatko bori na svoj način, ali stvarno me strah jer mi je zaista stalo do svega ovoga. Ne bih htjela raditi sranja.

Užasno mi je drago da je Menart iza mene a ne netko drugi i mislim da imam zaista dobre ljude iza sebe. Mislim da sam si već stvorila dobre temelje, i da me ne mogu ubaciti u nekakve klišeje ili kanale koje ova scena zahtjeva. Ja sam užasno skeptična prema tim showovima, i mislim da mnogi od tih ljudi koji su izletjeli iz njih nisu uspjeli zato što su ih ukalupili. Meni je ovo odlična odskočna daska jer me nisu ukalupili.

Kako si došla na ideju prijavljivanja na Supertalent?
Svirala sam u prolazu i došla je producentica Supertalenta koja mi je ponudila da odem na predaudiciju. Ona me nagovarala, nagovarala i nagovarala. Tako sam otišla na predaudiciju gdje sam mogla odustati. Tamo su u žiriju bili profesionalni glazbenici, i bilo mi je super čuti njihovo mišljenje. Kad je to sve super ispalo, zvala me jedna žena iz tog žirija i kazala mi da sam kvalitetna i da bi mi to mogla biti zaista dobra prilika. Tako da sam, nakon svega, ipak otišla na audiciju.

Što misliš o Rafi?
Iskreno, slabo ga se sjećam. On je imao tu nekakvu slatku energiju na koju su ljudi pali, i mislim da je dobio tu nekakvu mlađu populaciju. Isfuravao se kao da nije mainstream, iako ja mislim da on je bio mainstream (smijeh).

A Saša, Tin i Kedžo?
Pa, oduvijek sam imala lagani otpor prema boy-bendovima (smijeh). Ja ne padam na jeftino dvoglasje i troglasje, iako ljudi padaju. Čula sam da je Tin propao, Kedžo mi nije nešto pretjerano drag, a Saša ono što radi, radi kvalitetno. Mislim da treba cijeniti nešto što netko radi, a da to nije zadnje smeće. Svatko se bori na svoj način.

Tko su ti uzori na domaćoj i stranoj sceni?
Zaista nemam uzore. Ne želim zvučati kao nitko od njih, samo imam ljude koje cijenim. Primjerice, Milu iz Hladnog piva, jer znam kako se oni odnose prema glazbi, to nije moj đir, ali ima jedan glazbeni dio Hladnog piva koji zaista cijenim. Način na koji se oni postavljaju prema glazbi i prema javnosti. Tek sam sad shvatila da je to zaista posao, i zato im stvarno skidam kapu.

Meritasice zaista cijenim jer se one održavaju ovdje već niz godina. Došle su iz Njemačke i ovdje su si morale napraviti prostor, a nikad se nisu prodale. Stvarno vjeruju u to što rade. Jelena Radan je meni užasno bliska po senzibilitetu, a fado koji izvodi mi je prekrasan.

Od stranih ima mnogo, od Chavele Vargas, Estrelle Morente do Yasmin Levy, pa sve do Arcade Fire ili Grindermana za koje sam čula da sad dolaze. Iako meni više odgovaraju The Bad Seedsi, ovi su mi malo hardcore (smijeh). Ja sam i Cavea svirala u prolazu, a totalno padam na Casha!

Nakon ovog albuma obrada, izjavila si da ćeš snimiti album autorskih pjesmi?
Da, to je nešto što je u planu. Sad tražim stan u kojem ću moći stvarati, i imam potrebu izraziti se na autorski način. Tek sam neki dan shvatila koliko bi bilo teško izaći na scenu i prvi put ponuditi autorsku stvar! Mislim da je to nešto toliko teško da se ne može ni zamisliti. Ja nudim obrade i mislim da je to teško. Ne znam, voljela bih se baciti u to. Imam nekog materijala koji je jako, jako nedorađen. Pa ćemo vidjeti.

Imala si jednu gitaru koja se skoro raspala zato što ju je udario auto?
To je bilo za vrijeme ispitnih rokova prije dvije godine. Bila sam u NSB-u, i baš sam išla jesti u SC, ali prije toga sam morala zaraditi za hranu. I baš sam zaradila za hranu, cigarete i kavu, završila sam s ručkom u SC-u, prelazila Savsku i zviznuo me auto! Gitara je odletjela, odlijepila se ploča, ali nije bilo ništa strašno, zalijepila sam je i mogla se svirati.

Jednom sam je ostavila u garderobi na faksu i ukrali su mi je. Nevjerojatno, ali nakon nekoliko mjeseci sam je našla u KSFF-u, ti debili su je ukrali i mislili da je ja za sedam mjeseci neću prepoznati! Oni su je polijepili s nekakvim ljepilom s kojim se lijepe pločice! Skoro sam plakala zbog toga što su napravili s njom, stvarno je svašta prošla.