Ako bi se sastavljala ljestvica najcjenjenijih strukovnih (da ne kažemo cehovskih) nagrada u svijetu glazbe, ‘American Jazz Journalists Association Jazz Award‘ sigurno bi zauzimala sam vrh – i to ne samo u jazz-okvirima.
Udruženje američkih jazz-novinara s vremenom je svoju nagradu profiliralo kao iznimno značajno profesionalno priznanje, ponajprije zato što se pri njegovoj dodjeli u pravilu ima sluha ne samo za vedete i legende improvizirane glazbe, već i za mlađe glazbenike koji u svojoj afirmaciji utiru put novim vidicima žanra.
Potvrda tome je i friška vijest da su američki jazz-novinari najznačajniju nominaciju – onu za ‘glazbenika godine’ – u 2010. dodijelili Vijayu Iyeru, fascinantnom američkom pijanistu indijskih korijena, koji već godinama neupitno drži status svjetske perjanice avangardne improvizacije.
Iako se Iyerovi kreativnost i moć već godinama kontinuirano potvrđuju, te su sami po sebi već dovoljan razlog za ovako značajnu titulu, nedvojbeno je da mu je u njezinu osvajanju uvelike pomogao posljednji album, “Historicity”, kojeg su New York Times, LA Times, Chicago Tribune i Village Voice – da spomenemo samo neke – već proglasili jazz-albumom godine.
Uz čestitke ovom vrsnom pijanistu na zasluženoj nagradi, moramo vas, dragi čitatelji, podsjetiti na jednu neupitnu činjenicu na koju valja biti ponosan: Vijaya Iyera ste u Hrvatskoj mogli slušati i vidjeti dobrano prije negoli što su ga novinari u vlastitoj zemlji službeno proglasili najboljim. Tu privilegiju, sjetite se, imali ste 2009. – i to zahvaljujući N.O. Jazz festivalu, naravno: a kome drugome?!
Vijay Iyer se predstavio ovdašnjoj publici sasvim iznimnim koncertom druge večeri festivala, koji je tada proživljavao – pokazat će se – svoju posljednju inkarnaciju, nakon koje će mu birokrati Grada Zagreba i Ministarstva kulture fascinantnom kratkovidnošću i briljantnim nerazumijevanjem alternativne i urbane kulture uskratiti financijska sredstva.
Bilo bi stoga dobro kada bi netko Ministarstvu i Gradu, uz uljudne pozdrave, preporučeno poslao i ovaj članak – kao sasvim neovisan, međunarodni dokaz da su organizatori N.O. Jazz festivala, na čelu s Matom Škugorom, znali prepoznati vrhunske suvremene glazbenike i njihove vrijednosti čak i prije negoli glazbena javnost u matičnim zemljama tih glazbenika!
I ne samo to, gospodo: oni su takve glazbenike dovodili u naša dvorišta i na naše pozornice, kako bismo ih mi mogli čuti i vidjeti prije ostalih. Zahvaljujući tome, više od desetljeća nismo bili kulturna provincija kakva smo bolno navikli biti, prekrcana patetičnom i mumificiranom kič-kulturom – i to upravo zato jer smo konačno mogli birati između istinski avangardne umjetnosti i uvijek istog dosadne, konzervativne kulture, koja je u najboljem slučaju znala biti tek sasvim elitistička i beskrajno skupa.
Izbora, eto, više nemamo. A i što će nam on? Od biranja čovjek samo postane -izbirljiv, i više mu se ne može prodati bilo što. A to i stvara probleme, zar ne?
