Nakon intervjua s Jagatićem, Dragašom i Marjanovićem, četvrti je sugovornik u sklopu projekta “Razgovori” – Vid Barić. Vid Barić urednik je kulture na Tportalu, a osim što piše za medije, Barić se istaknuo svojim knjigama “Fiumanski, opet lažeš” u kojoj progovara iz lica tabloidskog novinara i “Vrabac protiv dabrova i ostale novinarske priče”.
Prije profesionalnog pisanja, Barić se aktivno bavio sportom, odnosno snowboardingom, u kojem je bio izrazito uspješan. Svoju je profesionalnu snowboarding opremu objesio o klin, a danas energiju usmjerava na pisanje i fotografiju. Naime, autor je izložbe “Mladi, divlji, neispavani” koja sadrži fotografije s trap tuluma i festivala u razdoblju od 2015. do 2020. godine.
O izložbi, Liviju Fiumanskom kao glavnom liku njegovog djela, pop punku, trapu i autorskim pravima, Vid Barić progovorio je sunčanog subotnjeg jutra preko Zoom intervjua.
Glavni lik vaše knjige „Fiumanski, opet lažeš“ novinar je koji se ne uklapa u današnji svijet novinarstva i portal za koji piše. Do koje mjere je Livio Fiumanski zapravo autobiografski lik? Koja je poveznica između njega i Vas kao novinara?
U velikoj je mjeri autobiografski lik. Novinarstvom sam se počeo baviti na tabloidu i odatle je došla cijela inspiracija za lik Livija Fiumanskog, za njegov svijet, njegove težnje i njegove probleme. Knjiga je praktički utemeljena na vlastitom iskustvu.
Livio Fiumanski je, ipak, malo drugačija osoba od mene. On malo češće govori ono što misli, ne suzdržava se, malo je pushy, više se zauzima za sebe. Ja sam otprilike sve obrnuto od toga.
Vaša životna priča poprilično je specifična, pa ste se tako iz profesionalnog sporta bacili u profesionalno novinarstvo. Kad se dogodila ta tranzicija, kako i zašto?
Dugo sam bio u profesionalnom sportu, desetak godina, do svoje 25. godine i kada sam prestao snowboardati na solidnoj razini, htio sam pronaći nešto drugo što će me na isti način zainteresirati i gurati me da napredujem. Razmišljao sam o tome i shvatio da to jedino može biti pisanje, koje me zanimalo još i dok sam bordao. Nakon toga sam razmišljao što ću ja sada i gdje se mogu zaposliti, a da pišem, jer ja doista u tom trenutku nisam znao što, osim toga, uopće znam raditi. Na koncu sam se prijavio na neki natječaj Jutarnjeg lista za novinare i tako sam završio u toj redakciji i u novinarstvu.
Zarađivanje od umjetnosti još bi se danas moglo zvati tabu temom, no činjenica je da u tim krugovima može dobro zarađivati. Smatrate li da bi se ljudi umjetnošću trebali baviti isključivo iz vlastitog užitka, pa tek tad razmišljati o novcu ili ipak zagovarate stav da nema ničega spornoga u konzumeriziranju umjetnosti? Može li se, po Vama, umjetnost uopće na bilo koji način adekvatno naplatiti?
Smatram da profesionalizacija nečije umjetnosti često dovodi do podilaženja publici i kompromisa kojekakvih i svega ostaloga što ide u smjeru kupi-prodaj. Sigurno da postoje slučajevi u kojima netko može prodati svoju autentičnu umjetnost bez kompromisa, no čini mi se da je ta situacija za većinu umjetnika – koji žele egzistirati na tržištu – ipak nedostižna. Što se tiče mog pisanja, meni je i dalje najzanimljivija varijanta da ja imam svoj svakodnevni posao i onda mogu pisati što želim i kako želim. Ne pišem zato da zaradim neki novac, nego zato što nešto moram reći. U slučaju Fiumanskog, htio sam nešto reći o medijima. Čini mi se da je bolje kada je umjetnički rad nešto što se radi slobodno, kada je čovjek riješio pitanje egzistencije nekim drugim poslom. To mi se
nekako čini slobodnijim.
Kao autor knjiga, iz svojeg iskustva možete govoriti o zaradi koja dolazi od umjetnosti. Može li se danas živjeti isključivo od pisanja knjiga i u slučaju da knjiga ne postane bestseller, već je prodaja prosječna?
U Hrvatskoj, ne. Ovo je jako malo tržište, koje je okljaštreno s dvadeset milijuna govornika na jedva tri i pol. Ja sam 1988. godište, što znači da sam se rodio u velikoj kulturi i zemlji, no danas je ona mala, a takvi su joj i kultura ili jezik. Tako da, čini mi se da se u Hrvatskoj ne može živjeti od umjetničkoga pisanja. Ako pogledamo najprodavanije hrvatske pisce, oni gotovo svi svakodnevno pišu za novine, ili već imaju neki drugi oblik posla. Naravno, to nije nikakva tragedija. Pisanje za novine izvrsna je vježba za prste, način za ostati u formi. Ima, doduše, nekih pojedinaca koji tvrde da žive samo od pisanja knjiga, kao što je, recimo, Milko Valent, ali nisam siguran kako mu to uspjeva. Čini mi se da u Hrvatskoj i na hrvatskom tržištu – dakle, ako nemaš prijevod na velike jezike, ako to nije neka knjiga koja se prodaje na petnaestak svjetskih tržišta – ne možeš živjeti isključivo od pisanja knjiga.
Autor ste izložbe “Mladi, divlji, neispavani” koja se sastoji od fotografija s trap partija na kojima ste bili do 2015. do 2020. Jeste li već u tom ranijem razdoblju primijetili da bi trap mogao postati vodeći žanr u Hrvatskoj? Koji je bio povod fotografiranja tih zabava?
Nisam mogao naslutiti takav razvoj situacije. Mislim da nitko nije mogao naslutiti da će taj žanr toliko rapidno narasti i da će ga danas u svoju glazbu podjednako miksati i folkeri, i rockeri, i punkeri. Mogao sam, ipak, naslutiti da će se stvoriti nekakav pokret iz toga i bilo mi je interesantno to bilježiti s kamerom, zbog toga što mi je estetika tih tuluma bila jako zanimljiva – način na koji se ljudi oblače, kako oni izgledaju i sama činjenica da se na tim tulumima znalo pogati, kao na nekom punk koncertu. Odlučio sam pratiti te zabave, biti neka vrst kroničara pokreta. Naravno, nisam tada razmišljao o izložbi: ja samo volim fotografirati, a trap mi se činio kao super kulisa za dokumentarnu, candid fotografiju koja me tada zanimala.
S obzirom na to da ste bili dio tih zabava, kako su one izgledale? Možete li svima koji nisu bili dio njih dočarati što se tamo zbivalo i kako je bilo? Možete li podijeliti neku konkretnu anegdotu s tih partija?
U početku su ti partiji izgledali dosta opskurno, nekako intimno. Bili su to tulumi za nekolicinu ekipe. Nije to bilo ništa slično onome što danas vidimo, kada na trap party u Tvornicu dođe 2000 ljudi. To su bili mali klubovi, često Podmornica u Katranu ili kućni partiji. Atmosfera je bila eksplozivna zato što su to bili partiji za koje su rijetki znali i nerijetko su bili organizirani za manje ili više zatvoren krug ljudi. Kako se to počelo otvarati, tako je i žanr počeo rasti. Ja sam ušao u tu ekipu preko svoje sestre koja je inače DJ i pušta afrobeats i trap te je tih godina radila trap partije po Zagrebu. Preko nje sam upoznao cijelu tu ekipu i taj sound, dok su svi ti ljudi, poput Buntaia, bili vrlo mladi. Neke ljude sam znao i od ranije, recimo DJ-a Tikacha koji je također iz Rijeke i oduvijek je imao važnu ulogu na domaćoj trap sceni. Hilje i Goca bili su tada ono što su i danas, talentirani muzičari i dobri reperi, ali tek u nekim svojim začecima. Cijela ekipa s vrha trapa u tom je razdoblju slagala svoje okvire u kojima će kasnije djelovati.
A što se tiče anegdota, ne znam koju bih sad izdvojio, ali možda je zanimljivo reći da je sama pozicija fotografa na tim tulumima bila načelno nepoželjna, tako da je izazov bio pridobiti te ljude, bilježiti sve to nekako – a opet ne smetati. Nitko ne želi fotografa na tulumu na kojemu se svašta događa. Zbog toga je trebalo steći i određeno povjerenje tih ljudi. Približavanje toj sceni i njezinim akterima bio je važan zadatak prije nego što sam uopće počeo fotografirati te tulume. A jednom kad si na tulumu s fotićem, najbolje bi bilo to usporediti s igrom lovca i lovine. Trebaš znati kako se namjestiti u toj gužvi, uloviti sve te prizore koji se zbivaju ispred tebe… Trebaš ih na neki način i predvidjeti, kako bi se stigao namjestiti u kut iz kojeg želiš dobiti određenu fotku. Obožavam taj tip spontanog režiranja uživo, a dok fotkam, u glavi slažem sekvence i već organiziram neke “setove” fotografija. Naravno, uzbudljivo je i to što kada fotkaš analogno, ne znaš kako ti ide sve dok ne razviješ te fotke. Važno je i da kao fotograf “ne svijetliš” u toj gužvi. Treba biti neprimjetan, kako bi se dobila što autentičnija fotografija. Moj fotić je vrlo mali, to je običan analogni Samsungov “idiot”, i nitko ga ne primjećuje sve do “fleša”. Mislim da je ključno za ovaj tip snimanja imati neinvazivnu kameru.
Koji je, po Vama, utjecaj medija na trap i ostale hip hop podžanrove? Smatrate li medije bitnima u promociji takvih žanrova?
Mediji su bitni za razvoj bilo kojeg žanra, ili prava, ili osobe, ili projekta. Smatram da je i u slučaju trapa to odigralo neku ulogu, mada trenutno imamo mlađe generacije koje nije pretjerano briga za konvencionalne medije, njima je dosta YouTube. Vjerojatno bi sve ove stvari došle ovdje gdje su i danas i bez posredstva mainstream medija, jer znam da su danas neki YouTube kanali jači od njih, ali vjerojatno su, za legitimitet tog žanra pred najširim auditorijem, novine i drugi konvencionalni mediji ipak i dalje važni. Osobno sam puno puta radio priče s traperima u mainstreamu dok trap još nije bio niti fusnota u domaćoj pop kulturi.
S druge strane, na svjetskoj je razini, pop punk i cijeli emo imidž postao izrazito popularan. Val se pop punka počeo širiti i našim prostorima Luzerima, Ružnim pačetom, npr. Pratite li naše pop punk artiste? Smatrate li da bi se pop punk mogao pretvoriti u jedan od najutjecajnijih žanrova ili mislite da se radi o prolaznoj fazi koja će završiti kroz godinu, dvije? Osim što je očito slušan, također je omražen, a to se može vidjeti u komentarima na Facebooku ispod objava o pop punk izvođačima kad je gotovo 90% komentara negativno, što vidite kao razlog nečem takvom?
Smatram da se u tom slučaju dogodilo isto ono što se već dogodilo s nekim žanrovima i čemu smo već svjedočili, a to je ciklički povratak sounda. Klinci koji su odrastali u ranim 2000. godinama i koji su slušali Blink182, Green Day, a kasnije My Chemical Romance i drugu Myspace muziku, sada imaju dvadeset i kusur godina, neki blizu trideset, i opet se okreću zvuku na kojem su odrasli i miješaju ga u zvukove koje su kasnije usvojili. Mene ne čudi povratak pop punka jer se takvi žanrovi i trendovi ciklički vraćaju svakih dvadeset do trideset godina. Hoće li pop punk postati najutjecajni žanr, kao što se dogodilo trapu? Nemam pojma. Trap je trenutno jači jer se može miješati s drugim žanrovima što je jedna odrednica koju pop punk možda i nema. No, on će svakako biti jak narednih nekoliko godina, sve dok ovi klinci koji su to nekad slušali ne proizvedu sve što žele u tom žanru, a tko zna čemu će nakon toga okrenuti.
Ispratio sam, naravno, ovog Ružnog Pačeta, kao i Gocu s njegovim prvim solo albumom, a popratio sam i Luzere. Meni je to zanimljivo utoliko što sam i sam slušao Blink, Green Day i slične bendove kad sam bio klinac, a zanimljivo mi je i sve iz popkulture što se referira na to prvo desetljeće 2000-ih. No, nije mi to neki sound koji ću si pustiti doma. Što se tiče hejterskih komentara, smatram da to dolazi od ljudi koji su odrasli na nečem drugom, pa sada ne mogu shvatiti taj povratak pop punka. Možda su to neki ljudi koji ne mogu obraditi činjenice i koji nisu svjesni da se svi žanrovi vraćaju ciklički, ili da danas živimo u svijetu koji se, u svim poljima, često i uglavnom referira na prošla vremena i ono što je u njima nastajalo. Drugi razlog za hejt je što u ovoj zemlji ima puno besposlenih ljudi koji ništa ne rade, a skloni su ocjenjivati ono što netko drugi radi i objavljuje pod svojim imenom.
Jedna od trenutno najaktualnijih tema definitivno je i Eurosong. Kako gledate na to glazbeno natjecanje? Smatrate li uopće više ima smisla? Hrvatska se ni ove godine nije uspjela plasirati u finale, no što je po Vama tajna pobjede, ili barem finala, na Eurosongu?
Eurosong mi ove godine nije bio zanimljiv. Pobjednička pjesma nije bila ništa posebno. Naravno, zna se zašto je pobijedila i to treba podržati. Naša pjesma mi je bila izuzetno nezanimljiva, plastična, već sam je čuo tisuću puta na svim jezicima svijeta. Prošle godine mi je Albina bila puno bolja. Mislim da je to bila prava eurovizijska catchy stvar. Uglavnom, Eurovizija je bila dosadnjikava, zaboravio sam na sve što se tamo odvijalo za dva dana. Inače, nisam neki superfan Eurosonga, kao što postoje ljudi koji to posvećeno gledaju. Ja to promatram jednim okom, iz nekog interesa i zato što sve moram promatrati jednim okom, jer se trudim biti novinar opće prakse, pa me tako mora zanimati i taj nesretni Eurosong. Konstraktu treba pohvaliti, to je bljesak normalne spike u moru eurovizijskog kiča i već stoput viđenih narativa. Meni je teško reći kakva bi pjesma trebala ići na Eurosong jer se ne bavim glazbenom produkcijom i nisam baš duboko u tome. Ali, mislim da odabrana pjesma, kakva god bila, definitivno ne bi trebala podsjećati na pjesme Taylor Swift koje smo slušali godinama ranije.
Osim što pišete novinarske tekstove, pišete i knjige. Jeste li se ikad susreli s krađom tekstova ili fraza iz svojih knjiga? Brinete li uopće o tome?
Danas gdje god da se okreneš, netko nekoga krade. To je nekakav zeitgeist. U tom kontekstu, naravno da su i moji tekstovi bili prenošeni bez upita, bez linka, ali uopće se ne opterećujem time. Internet je vrlo neobično mjesto, teško je tamo zaštiti svoj autorski rad na način da možeš biti potpuno siguran da ga nitko neće koristiti ili ako hoće, da ćeš ti od toga nešto zaraditi. To je kompleksna tema, pogotovo u digitalnom svijetu, ali ja sam se prepustio tome na način da o tome – ne razmišljam. Smatram da bi me to samo opterećivalo.
Serijal intervjua s vodećim domaćim glazbenim novinarima “Razgovori” osmislio je osnivač muzika.hr Edo Plovanić uz financijsku potporu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP.
