Vava: “S ‘Cinemascope Blues’ završio sam trilogiju u bilježenju vlastitog stanja”

Vlado Simcich – Vava, glazbenik i bivši član benda Laufer, izdao je novi album “Cinemascope Blues“.

Album je izašao na vinilu u ograničenom broju primjeraka. Tim povodom
sam s Vavom popričao početkom siječnja u Dallasovom dućanu u Zagrebu, gdje je održana promocija albuma.

Na pressici su se okupili brojni novinari, prijatelji i njegovi kolege iz glazbene industrije, uključujući Borisa Hrepića (ex-Daleka obala), Ivana Dečaka iz Vatre, Bradu iz Psihomodo popa i Radoslava Jovanova Gonza. Nakon što je okupljene počastio medovačom i biskom, te nakon što je na gramofonu zavrtio svoj novi vinil a prostorom se proširio zvuk nove ploče, Vava je sjeo nasuprot mene.Kako u CD dućanu nismo pronašli prikladan stol na koji bih ja mogao odložiti svoj diktafon, blok s pitanjima i, naravno, medovaču, improvizirao sam te dovukao između nas kutiju s vinilnim pločama da posluži kao stol. Vava, veliki kolekcionar vinila, odmah se dohvatio listanja: prva ploča koju je izvukao bio je Black Sabbathov album “Paranoid”. Zabrinut je zbog Iommijevog zdravlja, jer je već kupio ulaznicu za Sabbathe u Beču. Zajednički komentiramo visoku cijenu Queenovog vinila “Night at the Opera”. Uskoro u rukama drži album “Smile” The Beach Boysa, te se ne može odlučiti je li mu draži on ili njihov “Pet Sounds”. Bacivši pogled na Lauferov “The Best Off” zajebantski zaključuje da mu taj ‘i nije baš nešto’.

Novi album “Cinemascope Blues” je izašao. Je li na njemu, kao što piše u press releaseu, “Vava zabilježio vlastita stanja kroz instrumentalni izričaj”? Kako je nastajao?
Da, ovo je posljednji album u trilogiji u kojoj su dosad izašli albumi “Poljubac je izdaja” i “Soundtrack“. Oni su moj rukopis u bilježenju vlastitog stanja. Drago mi je da sam završio emocionalnu obavezu prema sebi i da sam kompletirao ovu trilogiju. Ploča direktno počinje s temom “Here Comes The Last Waltz” i završava s “Goodbye”, tako da tu nema povratka natrag. Tu je zaključen emocionalni opus. Mislim da na tu temu, u instrumentalističkom izričajnom smislu, više nemam ništa kazati. Neki će reći i napokon.

Vješt si u slide gitari, a početak novog albuma jako me podsjeća na soundtrack filma “Paris-Texas” Rya Coodera, koji je također obilježen slideom. Je li Cooder utjecao na tebe i koga bi još mogao izdvojiti?
Siguran sam da je Cooder utjecao na mene, jer je meni baš taj soundtrack “Paris-Texas” jako upečatljiv. Film je odličan, ali muzika iz tog filma zaista je impresivna. Kad sam je prvi put čuo uopće nisam znao da je to slide-gitara. Slideom sam počeo, i to doslovno, eksperimentirati na prvom albumu Laufera (može se čuti na dvije stvari, “Dio tebe” i u uvodu na “Svijet za nas”), gdje sam pretjerivao, čini mi se.

Nakon godina i godina sviruckanja s tim staklom na prstu shvatio sam da ga je manje neugodno slušati ako reduciraš i ekonomiziraš količinu tonova po jedinici vremena. Inače, meni su najutjecajniji slide gitaristi Lowell George iz Little Feata i Duane Allman, koji su u svirci bili strašno nepredvidljivi.

Kakav slide koristiš, metalni ili stakleni?
Isključivo stakleni, jer od njega dobivam mnogo topliji zvuk od metalnog i mnogo ga lakše kontroliram. Mnogo sam svirao i s metalnim i staklenim, i nakon kraćeg razmišljanja uzeo sam stakleni. Metalni je jako bučan.

Nova ploča je, unutra piše, “posvećena njenom Veličanstvu Amy Winehouse”?
Njezina me smrt na čudan način jako pogodila. Ovo nisam htio koristiti u nikakve PR svrhe, ovo je moja osobna posveta njoj jer je bila velika umjetnica koja me, kad sam poslušao ploču “Back In Black”, preobratila. Tada sam shvatio da još uvijek postoje velike blues pjevačice tipa Janis Joplin i Billie Holliday.

Čija te smrt još pogodila?
Lennonova smrt me strašno ‘zdimila’. Mislio sam da će me Cobainova smrt jako pogoditi, ali ipak nije. Ali smrt Milana Mladenovića me je satrala.

Album je sniman na četverokanalnom analognom trakašu. Od Jean Michel Jarrea do Lennya Kravitza, mnogi su mi glazbenici u intervjuima priznali strast prema analogiji i toplijem, prirodnijem zvuku vinila. Što ti misliš o tome?
Analogija sadržava odličnu dinamiku. Ne zahtijeva velike masteringe, kao digitalija. Kad se snimaš digitalno sve je ‘nabildano’. Ja imam taj trakaš i on radi na vrlo jednostavan način: samo trebaš stisnuti play i record i snima se. Jedina je fora da na analognim snimačima nema nasnimavanja. Sva četiri kanala snimljena su iz jednog ‘takea’, nikada nema nikakvog prepravljanja. Nije bilo rezanja i dodavanja, kako se inače radi u digitaliji. Jedino je miks napravljen u digitalnim uvjetima. Ja sam veliki ljubitelj vinila preko 35 godina, i danas jedino vinil i kupujem.

Koliko ploča imaš?
Pa i ne tako puno kad se uzme u obzir da ih skupljam 35 godina. Imam 1200 komada, što i nije nešto jer znam ljude koji imaju po 13 tisuća komada pa se ja pokrijem ušima.

Promotivna turneja počinje uskoro i zvat će se “Absolutely Uncool & Charmless”. Što publika može očekivati?
“Absolutely Uncool & Charmless” sam ja (smijeh). Većinom nastupam sam svirajući akustičnu slide gitaru, a pratnja su mi snimke s trake. U uvjetima gdje je to moguće htio bih raditi kvadrofonske koncerte. Po takvim koncertima su poznati Floydi i Mike Oldfield: imaš četiri odvojena zvučnika i kanala. Dva zvučnika naprijed i dva u pozadini. Publika bi trebala biti smještena u sredinu. U našim uvjetima zamišljati takve stvari prilično je idealistički. U Splitu u Quasimodu mi je to uspjelo, bilo je to jedno dosta bizarno iskustvo ali ljudi su došli, slušali i iznenadili se kad im je bubnuo zvuk iza glave! To je bilo iznenađenje. Svirke će trajati između 45 i 60 minuta, jer mislim da ljudi nemaju ni kondicije ni vremena za slušanje ambijentalne glazbe. Između izvedbi pjesama imam videoprojekcije popraćene glazbom.

Prošle godine nastupio si 30. svibnja u Hard Placeu. Je li to zaista bio tvoj prvi samostalni nastup u Zagrebu? Zašto si čekao do tada?
Da, to je bio prvi nastup. Razlog tome je manje zanimanje za ovakvu vrstu glazbe. A i ja nisam posebno zanimljiv medijima, nisam prisutan, nisam zanimljiv imidžom, što su nužne stvari za probijanje do šireg kruga slušatelja. Zainteresiranih za mene u Zagrebu ima dvjestotinjak, i to je to.

Na tom koncertu tvoju je novelu čitao Alen Liverić, prvi pjevač Laufera. Kako se od Liverića došlo do Damira Urbana?
Ja sam u principu u Laufer došao iza svih, ali priču znam od Liverića. Liverić je osnovao Laufer, ali onda je shvatio da ga više privlači gluma. Kad je na Akademiji shvatio da mu je to životni poziv, bendu je kazao zbogom. Tada je došlo do audicije za pjevača, te nije bilo sigurno hoće li Urban proći ili neće, što je zanimljivo. To je legenda koju znam.

Vidio sam te jednom da nastupaš u majici na kojoj je pisalo ‘Ex-Laufer’. Postoje li te majice u prodaji, ili ih smiju nositi samo bivši članovi Laufera?
Otisnuo sam točno deset komada tih majica. Toliko je naime bivših članova prošlo kroz taj sastav. Ne, nema ih u prodaji. To je bila ironična šala na vlastiti račun, dakako, jer nikada se neću, čini mi se, riješit te naljepnice ex-Laufera. Da se razumijemo, većinu onoga što smo snimili zajedno kao bend ne bih mijenjao ili se odrekao, da ne bi ispalo kako mi je zbog nečega neugodno… naprotiv. Jednostavno, nakon toliko godina volio bih imati i vlastito mjesto u ukupnom poretku, neovisno o prethodnom životu s Lauferom.

Laufer su diskografski krenuli 1993. Grunge scena iz Seattlea krenula je krajem ’80-ih i početkom ’90-ih. Često se uspoređuje zvuk Laufera i grungea. Je li Laufer bio pod utjecajem grungea?
Kad sam u Lauferu zamijenio Veselita (Mudrinića, op.a.), oni su svirali funk, tako da sam ja već naslijedio pola zvuka. Meni se taj stil nikako nije dopadao. Dobrim sam dijelom kriv za onaj puno prljaviji zvuk. Ja sam veliki fan Pearl Jama i bio sam 1993. u Veroni na njihovom prvom koncertu u Europi. To mi je bilo simpatično, ali ne i ključno iskustvo u mom gitarističkom formiranju. Izašao sam iz lokalnog simplificiranog punk miljea, koji se opet snažno oslanjao na hard-rock postulate. Ali punk, za razliku od hard-rocka, nas je razriješio težine da moramo biti virtuozi. Taj tranzicijski zvuk između hard-rocka i punka doživljavam kao grunge.

U jednom intervjuu kazao si da ‘znaš da nisi gitarist koji ima bogzna kakvu tehniku koju bi mogao isfuravati kao nekakav gitaristički prorok’, a u jednom drugom priznaješ da ‘nisi baš neki gitarist’?
I dalje stojim iza toga.

Bi li na svjetskoj sceni mogao pronaći nekog svirača gitare koji ‘nije neki gitarist’, ali ima svoj potpis, poput tebe?
To bi bio Paul Kossoff iz grupe Free, benda kojeg sam kao mulac mnogo slušao. On ima tehniku koju sam možda na neki podsvjesni, nenamjerni način, usvojio. To je bazična, jednostavna bluesy svirka. Ali u Lauferu sam to izveo na mnogo prljaviji način, i to je bio bend u kojem sam imao apsolutnu slobodu i vjerojatno ne bih bio pristao ni na kakav kompromis. U autorskom smislu sam se sa Urbanom odlično upotpunjavao.

Urban je javno priznao da se drogirao i pio. Ako se smije pitati, kakva je bila situacija s tobom?
Ja sam ti užasno straight tip, joggiram svaki dan i jedan sam od najdosadnijih ljudi na cijelom svijetu. Mislim da sam kralj dosadnih ljudi. Nemam nikakvih kontroverzija oko toga i bojim se da to može svatko potvrditi tko je bio u mojoj blizini.

Producirao si Urbanov “No Mix/No Sex” live album. U intervjuu mi je Urban kazao da je to jedini album koji je snimljen od početka do kraja, te je takav bez ikakvih izmjena i objavljen?
To je potpuna istina i ja sam inzistirao na tome. On je mogao biti nekakav ‘live best of’, ali je to podrazumijevalo popravljanje gitare, vokala… Onda smo izdvojili najbolje pjesme od te dvije večeri, shvatili da imamo 11 fenomenalnih izvedbi i onda sam se s onim što imam igrao u studiju. Nisam nikog zvao u studio da mi dođe popraviti niti jedan instrument. Snimljeno je stvarno autentično, i on je inzistirao da ja to radim jer sam je jedan retro tip.

Svi meni najbolji live albumi stvarno su snimljeni live: “Made In Japan” Deep Purplea, “It’s Alive” The Ramonesa i “Before The Flood” Dylana i The Banda – ne znam postoji li bolja live ploča od te tri. Svojih petnaest najdražih live albuma, na vinilu, sam izvukao i preslušavao dva mjeseca prije nego sam ušao u studio i započeo rad na “No Mix/No Sex”.

Je li ti Gibson Les Paul Custom električna gitara najdraža?
Jest, jer je jedina. Uvijek sam imao jednog istog Gibsona, već 25 godina. ’76 je godište. Ali uvijek sam htio imati Stratocastera.

Pa nije valjda da kroz 25 godina nisi uštedio za Fendera?
Ma tada mi se odjednom ukazala mogućnost da mogu imati Gibsona za tako malo novaca, tako da je to bio grijeh odbiti. Tada sam se navikao na taj zvuk. A Gibson je, za razliku od Fendera, ‘mekan poput putra’. I mastan je. I onda mi se više nije dalo prebacivati na tanji i tvrđi Fender. A sad više ne postoji potreba da kupujem gitare i vješam ih po zidovima.

Koju akustičnu gitaru koristiš?
Gitaru Garrison, što je jedan kanadski proizvođač. Također sam je kupio polovnu, a meni je pritom strašno bitno bilo da mi amplificirana ima dobar zvuk – onda ja s pedalama mogu raditi još dodatna čuda.

Koje vrste žica i kakve debljine koristiš za Gibsona i za akustičnu gitaru?
Na Gibson volim staviti 11-48 ili 11-52 Rotosound žice. Za akustičnu već godinama koristim debele i tvrde 12-ice ili 52 Elixir žice.

Na naslovnici novog albuma je pojačalo. Kakvo ti pojačalo koristiš?
To pojačalo koje je na naslovnici je moj jedini Vox AC-30 iz 1968. koji imam. Obožavam to pojačalo i nikad nisam koristio niti jedno drugo nakon što sam ga nabavio. Kupio sam ga od svog najboljeg frenda, krajem ’80-ih. prošlog stoljeća, a kako me onda cijelo desetljeće prala grižnja savjesti što sam ga pokupio od njega, kada se ženio za poklon sam pronašao na Krku jednu fantastičnu glavu 50-vatnog Voxa. Nije uopće bio nesretan što nije dobio kuhinjski mikser, moram ti to reći.

Naslovnica tvog albuma “Poljubac je izdaja” nevjerojatno podsjeća na naslovnicu albuma “The Queen Is Dead” The Smithsa?
Ne, ne podsjeća, jer to je čista parafraza, da ne kažem mažnjavanje. Jer ja, kao i svaki normalan čovjek, volim The Smithse (smijeh). To je meni na neki način bila igra jer sam veliki diskofil i mnogo je ploča prošlo kroz moje ruke. Nekim estetikama sam potpuno opčinjen da bih ih želio oživjeti. Ovdje sam išao što bliže originalu The Smithsa, sa zelenim efektom i ružičastim slovima.

Koji je tvoj zaštitni gitaristički znak?
Mislim da sam na električnoj, prekomjerno (smijeh), koristio wah-wah, po čemu sam, barem za sebe, bio prepoznatljiv. Tada nije bilo vrijeme wah-waha, imao sam tu jednu pedalu, i taj ‘drive’ sam dobivao od pojačala i zato sam bio užasno glasan.

Wah-wah pedala ubraja se u grupu takozvanih gitarističkih ‘toys for making noise’. Što još iz te grupe koristiš?
Dok sviram ovu ambijentalnu varijantu zaista sam se okitio s tim raznim efektima – volim raditi trikove. Volim da, primjerice, nešto zazvuči kao klavijatura, a da to zapravo nije klavijatura, već gitara zgnječena efektima. Naravno, kao i svaki normalan gitarist iz generacije rođene šezdesetih obožavam fuzzeve, tj. distorzije koje tjeraju krv iz ušiju.

Kako će se razvijati Vavina karijera nakon ove ambijentalne trilogije?
Tko to zna? Sad stvarno više nemam jasnu viziju i ideju kamo u budućnosti. Doma još uvijek čačkam i snimuckam grube demose koje kasnije eventualno evoluiraju i u pjesme, ali nisam siguran u kojem će smjeru sve to otići. Ali to mi je i najveći izazov. Svakako nisam napustio ideju žilavog rock’n’roll benda.