Poznatog riječkog gitarista, ex-Laufera, Vladu Simičića Vavu uhvatili smo nakon što se vratio iz berbe grožđa koja je prošla uspješno. Jednako uspješno je kod glazbene kritike prošao i Vavin posljednji projekt, “Soundtrack“, pa smo o njemu i još koječemu ugodno porazgovarali.
Odakle je došla ideja za album poput “Soundtrack“?
Zapravo nisam imao neki razrađen koncept u smislu da sam htio snimiti instrumentalni album, nego je sve to ispalo nekako spontano. Tek nakon što sam snimio tri-četiri stvari vidio samo kako se stvari razvijaju i da bi se možda usudio snimiti jedan instrumentalni album. 
Znam da nisam gitarist koji ima bog zna kakvu tehniku koju bi mogao isfuravati kao nekakav gitaristički prorok, nego mogu malo muljati. U međuvremenu mi se razvila i ideja o noveli pa sam na takav način htio spojiti te dvije forme, jer snimiti film nije baš lako, financijski gledano prije svega.
Je li priča o putovanjima Riječanina Fausta Serdoza u noveli potpuno izmišljena?
Da, ona je čista fikcija iako sam se trudio da ostavi dojam kao da je istinita.
Volite li vi putovati? Zašto su baš mjesta s albuma dobila svoje pjesme?
Te destinacije su zapravo moje velike želje za posjetiti jednog dana, ali nikada nisam bio u mogućnosti da prečesto putujem. S vremenom svaki čovjek, pa tako i ja, postane stravično inertan. Ovdje se onda radi o nekoj vrsti kompenzacije.
Mislite li se ubuduće baviti filmskom glazbom? Iako “Soundtrack” nije rađen za film, album dosta dobro funkcionira u toj formi i drži se njenih pravila.
Uz novelu se to može malo vizualizirati. Mislim da baviti se planski filmskom glazbom u Hrvatskoj nema previše smisla. Snima se jako malo filmova, a i ja ne vidim u hrvatskom filmu baš nikoga tko bi senzibilitetom bio sličan meni. Ti filmovi su uglavnom traumatični i za gledatelja i za one koji sudjeluju u njemu. Teme su im uglavnom jednolične.
Kad bi dobio scenarij koji bi me stvarno zaintrigirao, rado bi se prihvatio stvaranja glazbe za taj film.
“Soundtrack” je dobio uglavnom jako dobre kritike. Svi hvale njegovo osobnost i nekomercijalnost. Je li pomalo mazohističan potez izdavati jedan takav album u Hrvatskoj?
Mislim da je bavljenje muzikom u Hrvatskoj od početka rizik. Ako se baviš nekakvom indie muzikom, a ja sebe vidim u nekakvom alternativnom stilu, znaš odmah na čemu si. Meni je potpuno jasno da Hrvatska nije teritorij gdje bi ja mogao prodavati jedan ovakav materijal. Ali s druge strane, tko zna da li igdje postoji tržište za ovako nešto.
Drago mi je da se ploča dopala većini kritičara, ali malo me brinulo kako su svi isticali da je super zato što je tako nekomercijalna. Nisam očekivao da će se album prodavati u tko zna kojem broju pa smo objavili tristo komada za one koji stvarno to vole.
Potpuno se slažem da je u Hrvatskoj izdavat CD uopće već uzaludno, a ovako nešto je mega-uzaludno. Ali morao sam isfurati novelu van, a nisam mogao to drugačije napraviti nego u ovom kompletnom paketu s razglednicama koje mogu dočarati putovanje.
Imate li već u planu neke sljedeće projekte?
Stvaram relativno stihijski, pa mi je malo teško sad o tome pričati. Ako dobijem inspiraciju uzmem gitaru pa malo pročačkam. Nedavno sam proveo dva dana u krevetu zbog nekih zdravstvenih problema, pa sam nakon što sam se oporavio na temelju tog iskustva napravio stvar.
Takve nekakve obične stvari me obično inspiriraju. Prilično sam samokritičan, pa neke ideje tako snimim, preslušam, pa kad zaključim da je to smiješno jednostavno ih prebrišem.
U zadnje vrijeme kako u svijetu tako i u nas su aktualni brojni kratkoročni ili dugoročni reunioni. U i Rijeci se slično dogodilo s projektom “Antologija riječkog novog vala“. Što mislite zašto su stari bendovi još uvijek toliko popularni, kad se velik dio publike koji posjećuje njihove koncerte nije ni rodio u doba kad su se oni već raspali?
Pretpostavljam da u tome leži doza mitologije, a mi i inače volimo mitologiju, kao na primjer nacionalnu ili rock mitologiju. Kod nas dođu Deep Purple u ovoj verziji u kojoj danas postoje i bude im krcat koncert, a mislim da oni nemaju nekih realnih šansi rasprodati koncert u Engleskoj.
Ja sam imao priliku nastupati s Parafima nedavno kad su se oni ponovo okupili i čini mi se da je, pogotovo u Rijeci i Zagrebu, bilo dosta starijih ljudi koji su tu bili zbog, recimo, nostalgije, a oni drugi su došli vidjeti kako izgledaju i zvuče izvođači o kojima su čuli priče. Žele zapravo vidjeti u čemu je bio trik tih vremena, iako ta vremena je naravno nemoguće vratiti, ali mogu dobiti nekakvu njihovu kopiju.
Znali ste surađivati s kolegama i prijateljima u zadnje vrijeme, no nedostaje li vam vaš stalan bend?
Najviše mi zapravo to nedostaje, sviranje uživo s mojim bendom, jer moje je najbolje oružje kad se na bini opustim, odvrnem, pa mogu malo proskakutati. Napravio sam ovu ploču koja je zapravo potpuna suprotnost onog što jesam. U zadnje vrijeme nastupam uglavnom samostalno i nedostaje mi to sviranje u bendu.
Znači li to da ćete uskoro okupiti neki sastav?
Ako budem ponovo radio tako nešto, bit će to s mladim ljudima s kojima ću moći dijeliti sreću i zadovoljstvo rada u bendu, jer su to najbitnije stvari, a nije mi toliko bitno da netko bude savršen svirač.
Kako vidite budućnost hrvatskog rocka, kada vidimo da je s jedne strane jako malo novih bendova uspjelo steći neku veću popularnost, a sa druge pojava novih formata i interneta je raspršila konzumaciju glazbe?
Nisam siguran koliko pažnje mladim bendovima poklanjaju mediji i koliko prostora je njima ostavljeno da se nametnu. Ja sam na primjer veliki fan grupe Morso, ali nisam siguran hoće li oni ikad uspjeti proširiti svoje djelovanje izvan granica Rijeke.
Mislim da su stariji bendovi sebi stvorili temelje na kojima mogu kontinuirano raditi. To je ono što fali mlađim bendovima, taj kontinuirani rad koji možeš stalno dokazivati i svirati. Meni recimo fali grupa Ramirez, kojih zapravo nije bilo na sceni dvije-tri godine.
Što se tiče formata, ja konzumiran glazbu s neta, ali sam još uvijek jako privržen konzervativnom konzumiranju glazbe, pa tako još uvijek koliko god to mogu kupujem vinile. Trend među mladima je da se glazba preslušava jako brzo – album se presluša dva tri puta i već ti je novi na iPodu ili mp3 playeru.
Mislim da će diskografija sama po sebi opstati, samo će se morati puno brže prilagođavati vremenu i mijenjati. Također smatram da će uvijek postajati nekakav čvrsti nosač zvuka.
Dojam je da je, što se tiče rocka, u Rijeci uvijek malo bolja situacija nego drugdje. Rijeka je stvorila svojevrsni brand od svoje scene.
Mislim da u Rijeci postoji stalna želja za dokazivanjem u odnosu na vlastite kolege. S jedne strane riječka scena je vrlo živahna, ali s druge i vrlo alternativna i samodostatna.
Ta samodostatnost nas nekad dođe glave, jer ne kužimo što se događa vani. Ipak s vremena na vrijeme izađe neki stvarno kvalitetan bend. Mislim da tajna riječkog rocka leži u otvorenosti grada za sve stilove.
