Godine i godine su prolazile, a Valungari su se i dalje koprcali među demo bendovima. Tada su udarili šakom o stol i krenuli u veliki pohod. Prvo je pao HGF, potom se dogodio i prvijenac “Šljuk“, uskoro će biti pokorena i Velika rock eksplozija…
Gdje im je kraj, upitali smo putem e-maila Marina i Kovu… Kao i na
albumu, tako su i na tipkovnici vrlo zabavni, pa evo njihovih
odgovora…
Karijeru ste započeli još davno, prije petnaestak godina. Što vam je tada bilo u glavi, a što danas?
Marin: Prije petnaest godina smo bili srednjoškolci, bez velikih briga, glazba nam je bila zabava, kako sviranje tako i odlasci na koncerte i sl. Imali smo puno vremena i zbilja smo ga uglavnom trošili na glazbu, danas petnaest godina kasnije – žene, djeca, kuća, posao, računi… A mi i dalje sviramo da se zabavimo i opustimo iz čistog užitka i da taj užitak podijelimo s publikom.
Kova: Da, prije 15 godina su to bile kante, gitare bez žica i nekakve čobanske frulice, ali naravno odmah smo snimili kasetu i napravili omot i sve, taj prvi uradak se zvao “NEART”. U glavi nam je tada bilo puno lošeg vina i divljanja po parkovima, vlakovima i šumama, a danas nam u glavi zvone samo pare i silna želja da postanemo popularni! (smijeh)
U to vrijeme, krajem ’90-ih., ste izdali niz demo izdanja… Zašto se to nije nekako pretvorilo u nešto više, u neki pravi album?
Marin: Od početka našeg rada nas prati isti problem, u alternativnim krugovima nas smatraju za pop bend a za ‘meinstrimaše’ smo previše alternativni. To nam je oduvijek bila velika kočnica u radu, da smo se uspjeli smjestiti negdje, već bi vjerojatno odavno bio neki album.
Mi se niti sada nismo ništa promijenili, i dalje imamo slične probleme, ali smo u odnosu na onda sazrjeli i kao ljudi i kao muzičari i polako uspijevamo izraditi svoje mjesto na sceni, ali i dalje bez kompromisa.
Kova: Nedavno smo kreirali i vrstu naše glazbe – nesvrstani, a kako Marin i kaže, to ćemo i ostati. Ali dobro, nije samo to bio problem za dolazak do albuma, bilo je tu i nemara, zaokupljenosti kreiranjem životnog staništa, neimaština sredstava, školovanja i sl.
Prošle godine kao da ste se iznova rodili… Koji je bio ključni moment da se izdignete iz demo scene?
Marin: Nakon petnaest godina rada jednostavno smo odlučili napraviti nešto.
Kova: Sazvali smo sastanak užeg rukovodećeg odbora prije dvije godine i krenuli to izbaciti kako treba i pošteno, kao i uvijek. To je naš moto: pošteni rad i ljubav prema onome što radiš.
Koliko je u tome pomogao HGF, a koliko Siniša Bizović?
Marin: Jednostavno nam je poslije te naše odluke krenulo, sve se otvorilo i HGF i Bizović su postali dio naše priče i pomogli pri objavljivanju albuma i bijegu iz dugogodišnjeg ‘bivstvovanja’ na hrvatskoj demo sceni.
Kova: Bez Siniše bilo bi puno teže, on je jednostavno bio iskra koja je upalila to naše gorivo i mašina je krenula, malo cvili remenje ali ide.
Početkom godine izdali ste prvijenac “Šljuk“. Kako ste zadovoljni s reakcijom kritike i publike?
Marin: I ovaj dio priče potvrđuje naš status na sceni, kritike su od hvalospjeva do toga da smo dno dna. Ali mi smo na to već navikli jer već ranije smo se susretali s kritikama da za isti naš uradak kažu da je ‘nešto najbolje na prostoru bivše Juge od Buldožera’ do toga da smo ‘najgori bend na svijetu’.
A što se publike tiče, tu su reakcije nepodijeljene – oni s kojima smo na istoj valnoj duljini vole nas i uživaju na koncertima a oni drugi nas niti ne komentiraju.
Kova: Meni je samo žao što neki kritičari niti ne poslušaju materijal ili to naprave u minutu-dvije i donesu ‘ozbiljne’ neobjektivne odluke i to još objave, a neki za to još dobiju i honorar, nažalost. Kod publike je drugo: zabavljaju se i plaču zajedno s nama!
Na albumu su pretežito ska-punk-rock zajebancije. Je li vama prvo u planu zabaviti publiku ili ipak želite jednog dana biti nešto ozbiljniji rock bend?
Marin: Ozbiljni smo u svemu što radimo i uvijek nam je bitno kada radimo stvari da nama bude dobro, ustvari, nemamo nekih pravila, bitno nam je da se zabavimo, a to naša publika osjeti i zabavlja se s nama, a mi smo jako ozbiljni u toj našoj ‘zajebanciji’.
Kova: Ne bih rekao da je to zajebancija, “Šljuk” je do bola ozbiljan album, s nešto veselijom glazbenom kulisom!
Uzori i utjecaji se mogu jasno iščitati, rano Hladno pivo, Zadruga, Vatrogasci, Gustafi… Znam da mnogi bendovi ne vole usporedbe s drugima, ali… Slažete li se s ovim popisom bendova i koje biste još bendove istaknuli kao smjernice vlastitog zvuka?
Marin: Uglavnom se ti neki bendovi spominju kada se priča o Valungarima – s nekima se možemo složiti, a s nekima ne. Većinom smo odrastali na Azri, novom valu, ri-rocku, panku. Ali što se našeg sviranja tiče, uvijek smo gledali da se ne držimo nečega kao pijan plota, kad bismo i radili neku obradu nismo je nikada samo presvirali, uvijek smo nastojali dodati pjesmi malo valungarskog začina.
Kova: Mi smo i počinjali svirati u vremenu nastajanja spomenutih bendova, doduše oni su bili malo stariji, ozbiljniji i prije su krenuli ‘pravim’ putem, a ono što je utjecalo na njih, utjecalo je i na nas, nisu oni izmislili ništa novo, samo je trebalo preslušati ploče naših roditelja i krenuti, upaliti pojačala i 1, 2, 3, 4…
Jasno se vidi da su mnoge pjesme dobile inspiraciju na pijankama s nekoliko promila u krvi… Kako teče vaš slijed pisanja pjesama?
Marin: Nema nekog specijalnog pravila, tekstove uvijek piše Kova i često ima neku ideju za glazbu, onda to nas dvojica sastavimo u pjesmu, pa dođe basist Marko i kaže tu ovo ne valja, tu idemo ovako, tu ćemo promijeniti ovo… i na kraju dođemo do naše nove pjesme.
Kova: Inspiracije su češće poslije pijanki ili kada se nema za pijanku… Inače, pjesme dolaze same; usred noći, u pola seksualnog čina, na tramvajskoj stanici ili na WC-u. Ili pak Kizo (gitarist) napravi temu, malo se popije, pa se rime same slažu… Ali to su pjesme koje još nisu snimljene i tek dolaze.
Koja pjesma ima najsmješniju ‘životnu priču nastanka’?
Marin: Početkom 2000-ih. smo Kova i ja išli na probe sami nekih pola godine i napravili novih pjesama za cijeli jedan album, bile su to obrade narodnih pjesama iz cijele Hrvatske i jedna makedonska. Kada smo to prezentirali Marku, sve je palo u vodu, mjeseci našeg mukotrpnog rada i tada smo se svi grohotom nasmijali, ovih dana smo neke od tih pjesama izvadili iz ladice valungarskih zaborava i uvrstili ih u naš repertoar.
Kova: Ipak se isplatilo, na ovogodišnjem Nebo festivalu uz novitet, naše bekvokaluše Vladarice, zablistale su stare pjesme u novom mlađahnom ruhu, a meni je najsmješnija priča o “Seraču”, bilo je hladno zimsko jutro žurim u firmu jer me gadno stislo, dočepam se WC-a i osjetim: još topla je daska od prošlog serača, palim cigaru da otjeram smrad…
Otkud ideja da na naslovnicu stavite gladnog i bijesnog Marina s ogoljenom kosti pršuta i zastavom u pozadini? Što ta slika govori?
Marin: Šljuk (ogoljena kost od pršuta) smo imali kao zadani motiv za naslovnicu albuma, ideja je bila da uzmemo neku poznatu ljepoticu da drži kost u zubima, ali nismo imali financijskih sredstava da ostvarimo tako nešto, pa smo išli na nešto jeftiniju, ali ne manje atraktivnu varijantu. Nakon što smo napravili fotku, stvari u našoj dizajnerskoj kući ‘đed’ (đurđekovec euro dizajn) su se počele odvijati samo u našu korist i tako smo došli do ovog omota.
Kova: Ta slika prikazuje bijes gladnog puka upućenog pogledom prema gore-prema vlasti i sistemu!
Na albumu ste uspjeli spojiti pseudo-rock-narodnjake (“Smotaj joint”) s klavirskim šlagerima (“Kurva”) kojih se ne bi postidjeli niti naši ‘elitni’ baladeri. Hoćete li u budućnosti možda više krenuti tim vodama ili ćete ostati dosljedni svojem živahnom ritmu?
Marin: Mislim da u budućnosti nećemo razočarati i da će tu biti još svega nespojivoga.
Kova: Naslov sljedećeg projekta i singla je “VOL OR NE VOL”, te govori sve. Tipa: uzmi ili ostavi, voliš ili ne voliš, slušaj ili baci psima…
Osjećate li kakav pritisak, sada su i očekivanja veća kad više niste dio demo scene?
Marin: Na nama je uvijek bio velik pritisak tako da se već vrlo dobro nosimo s time.
Kova: Pod pritiskom se uvijek bolje radi! Da se mene pita snimao bih svaki dan!
Iako je tek prije pola godine izašao prvijenac, jeste li počeli razmišljati o novom albumu ili ćemo ponovno morati čekati godinama da čujemo nešto novo od vas?
Marin: Mašinerija danonoćno radi i nema više čekanja, Valungari imaju nove pjesme i samo čekaju u redu da budu snimljene i izbačene pred publiku i kritiku.
Kova: Na proljeće, kao i uvijek kod nas, idemo dalje sa snimljenim materijalom i novim outfitom, mijenjamo afganistanske marame i krvave majice u nešto još gore.
Uskoro slijedi novo izdanje Velike rock eksplozije. Jeste li popratili prošlu? Tko vam se najviše svidio?
Marin: Nisam bio prisutan na samom događaju, ali dobro poznajem rad bendova koji su nastupali, tako da sam siguran da su uspjeli opravdati ime manifestacije.
Kova: Ja bijah tamo i bilo mi je lijepo, a Grettu volim već duže vrijeme pa sam uživao.
Što očekujete od vlastitog nastupa u Boogaloou?
Marin: Već danima se pripremamo za taj nastup, detaljno i temeljito, izvest ćemo splet dobro poznatih valungarskih hitova s albuma te prezentirati pokoji novitet, uglavnom idemo na sigurno te očekujemo uspjeh.
Kova: Bit će mrtvih u Boogaloou 24.10. kad Valungari zaruže s dvije električne gitare i Vladaricama na back vokalima.
Neki od nas još nisu vratili oružje u MUP!
Uspijevate li pratiti i druge demo bendove? Koga biste istaknuli kao najinteresantnije?
Marin: Moram priznati da sam na tom području dosta zahrđao i da sam u velikom zaostatku, ali sljedeće godine ću se više potruditi.
Kova: Pratim to od srednje škole sistematski, a ponekad i profesionalno! Naravno, to je u zadnje dvije godine lako urediti, sve gdje vidite etiketu Spona to je to! Izabrao Siniša Bizović!
Kako vidite bend za desetak godina?
Marin: Uglavnom dobro.
Kova: Veći, jači i isplativ! Naravno da to iziskuje i veće pozornice i jače razglase s motivirajućim honorarima.
Planovi za budućnost, osim Velike rock eksplozije?
Marin: Za ovu godinu pregovaramo da napravimo zajednički koncert u Zagrebu s našim prijateljima Superhiksima iz Skopja, koji također ove godine slave 15 godina rada u sklopu našeg privatnog programa makedonsko-hrvatskog prijateljstva. U tom slučaju bismo sljedeću godinu započeli uzvratom u Skopju, a dalje, nova je godina i okrećemo novu stranicu i idemo dalje u istom tonu.
Kova: Nakon eksplozije biti će nas posvud, krhotine Valungara padat će još dugo i pogađat ravno u srce!
