Turbonegro je sigurno “rock band”, no malo tko bi se složio da se subverzivna nakupina čudaka iz Norveške (s engleskim pjevačem) može strpati pod jedan nazivnik, a i kad bi se mogao, on bi bio deathpunk. U smiješnim odorama i s dovoljno seksualnih aluzija da se Casanova zacrveni, momci se nakon 30 godina karijere mogu nazvati kultnim bendom u punk krugovima, koji su i sami žrtve bendovog podbadanja s aktualnim albumom “RockNRoll Machine”.
Prije njihovog nastupa na Superuho festivalu popričali smo s originalnim članom Runom Rebellionom koji nam je otkrio više o privatnom životu članova benda i odnosu s njihovim “više od fancluba” Turbojugendom.
O Turbonegru se danas priča kao kultnom bendu. Kako svladavate očekivanja zbog takve ostavštine?
Mislim da je jača strana benda to da smo radili što god smo htjeli bez obzira što su očekivali od nas. Stvari poput izdavanja novog albuma punog sintisajzera i referenci na osamdesete, jednostavno, stvaranjem glazbe koja bi nama bila zanimljiva.
Unatoč čestoj promjeni članova i glazbenih stilova, bend je uvijek imao jaku bazu fanova. Kako objašnjavate fenomen Turbojugenda?
Turbojugend je puno više od običnog fancluba, to je globalna asocijacija istovremeno najpametnijih i najglupljih ljudi. Ili kako je to britanski Kerrang objasnio u nedavnom članku, “Turbojugend je inkluzivni post-kapitalistički lijek za brutalni individualizam kasnog kapitalizma. Ništa manje!”
Kako je RockNRoll Machine završio kao neki tip rock opere zajedno s tim synth zvukovima?
Synth dijelovi došli su djelomično iz ambicije da rekreiramo velikane kasnih 70-ih i ranih 80-ih i njihove rock klasike koji su bili vrlo popularni kad smo bili djeca. Do toga je došlo djelomično zbog puštanja zvijeri Princa Haakon-Mariusa, našeg novog klavijaturista, da hara studijem. Totalno je pogodio vibru na koju smo ciljali.
Pošto ste prilično popularni u Norveškoj, dobivate li ikad superstar tretman ili vas prepoznavaju na ulici bez šminke?
Haha, ne prečesto, Norveška je ipak u epicentru socijalne demokracije koja ne ostavlja puno prostora za rock zvijezde, bojim se. Ali nedavno smo dobili svoju poštansku markicu, to je valjda nešto.
Devedesete su bile turbulentno vrijeme za bend, partijate li još uvijek kao onda? Imate li još uvijek problema sa skinheadsima ili tučnjavom za vrijeme koncerata?
Da još uvijek partijamo kao u devedesetima, bili bismo mrtvi. Ovih danas je sve mirno i opušteno, većina nas ima djecu i obitelj. Postoji vrijeme u životu za sve. Uživamo u bendu i privilegiji sviranja glazbe na turnejama više sad nego prije. U Norveškoj tipovi naših godina odlaze na vikend izlete u Englesku gledati nogometne utakmice s prijateljima, mi umjesto toga odemo svirati festival u Hrvatsku. Puno bolje!
Dobili ste podršku od Queens of the Stone Age i Metallice nakon čega je popularnost benda narasla. Biste li željeli napraviti isto za neki manji bend?
Pomaganje nadolazećim bendovima iz scene je uvijek bio dio punk/hardcore DIY etike i radili smo dosta toga tokom godina. Za Rocknroll Machine turneju u Europi prošle zime smo uzeli odličan bend iz Los Angelesa koji se zove Easy.
Što možemo očekivati na Superuhu? Više deathpunka ili glama?
Nismo ranije svirali u Hrvatskoj (opaska autora: Rune je napustio bend prije nastupa na festivalu Hartera u Rijeci, što nam je Happy-Tom slikovito opisao 2008. u intervjuu) pa ćemo sigurno pronaći mjesta i za neke klasike uz nove materijale. Mislim da će svi biti vrlo sretni i imati prljavi seks u šatorima nakon koncerta.
Imate li posebna očekivanja oko svirke na sunčanom ljetnom festivalu? Koža i traper bi mogli biti malo prevrući.
Definitivno vruće hlačice. Doduše, uvijek pokušavamo uključiti sve aspekte naših života u koncerte, pa se priča o policijskim uniformama…
