Vjerujem da se svi sjećate prve sezone hit serije True Detective. Prljava, francuskim jezikom prošarana savezna država Louisiana poslužila je kao savršena scena za mračnu i prljavu maštu autora Nica Pizzolatta, književnika i autora čiji radovi podsjećaju na filmske ekranizacije besmrtnog majstora korumpirane Amerike – Jamesa Ellroya. No, za razliku od nabrijanog, nasljeđem kriminala opsjednutog pisca, Pizzolatto je svoj rad lišio širokog konteksta i koncentrirao se na ono zbog čega smo i zavoljeli thriller, iliti ako ćemo po naški, napeticu. Atmosfera, zaplet i nepoznanica. Tri osnovna sastojka televizijske uspješnice ovog tipa kao da su se savršeno pospojila u licima Woodyja Harlesona i Matthewa McConaugheyja. Pravi detektivi propalog američkog sna, čije su nadljudske mentalne sposobnosti zapele u malenom i zabačenom kraju močvarne Louisiane. Bilo je tu i okultnih, skrivenih elemenata. Misteriozna Carcossa, sotonističko znakovlje i promišljeno, gotovo ritualno ubojstvo.
I dan-danas se sjetim te mitske prve sezone. Sjetim se i druge, no samo u trenucima očaja kada s nekim tražim analogiju za “uprskati stvar”. Vince Vaughn, Rachel McAdams i Colin Farrell obećavali su svojim pojavama barem dostojan nastavak franšize u nešto manje depresivnoj Kaliforniji, no priča o političkoj korupciji uz dašak perverzne mistike razvratnih bogataša nije dala niti “e” od efekta koji smo zapamtili i urezali u pamćenje samo godinu dana ranije. Ako ništa drugo, barem soundtrack bio dobar, a We Are Dark Angels koji su imali prste u istome stižu 30.01. u Vintage. Ništa bolje se nisam osjećao niti krajem prošle nam 2018. kada su počeli stizati prvi foršpani za novu, treću sezonu serije. Odabir Mahershala Alija za naslovnog, trećeg po redu “pravog detektiva” dao je naslutiti kako očigledni promašaj druge sezone mora biti barem djelomično ispravljen, a pomalo neobični pick Stephena Dorffa za Alijeva partnera, na prvu se činio kao riskantan. Ipak se radi o relativno standardnom licu već sada zastarjelih akcija.
True Detective, pokušaj treći
Bez obzira na dečke koji obećavaju zabavu u osam činova u podjednako zabačenoj Alabami, moja očekivanja prije premijere bila su mala ili nikakva. Uostalom, nije da imamo što pametnije raditi ponedjeljkom uvečer, pa nije bilo teško dati treću priliku skupo produciranoj napetici. Ipak je to HBO. Ipak je to HBO koji mora opasno razmišljati o konkurenciji (Netflix). Ipak je to HBO koji je u svojem bogatom portfelju isproducirao čudesa poput Žice, Sopranosa, Rima, Oz-a, Deadwooda i mnogih drugih. Pametnome dosta.
Iako sljedeći paragrafi teksta neće uključivati detalje radnje nove, treće sezone serije koju možete ispratiti putem A1 Xplore TV-a, koji uz 33 televizijska kanala i 6000 naslova nudi HBO On Demand, preporučujem vam da prvo pogledate epizode. Možda si nećete upropastiti priču, no najbolje bi bilo da se zavalite u naslonjač, pogledate True Detective i tek kasnije pogledate tekst.
O radnji epizode ne bih govorio van onoga što možete vidjeti u prvih deset minuta prve epizode. 1980. je godina. Zabačena Alabama, brat i sestra biciklom odlaze kod prijatelja pomaziti njihova novog ljubimca. Trebali bi se vratiti doma do 17:30, no, pogađate, nikada se ne vrate. Slučaj preuzimaju naši gore spomenuti pravi detektivi i stvar vrlo brzo postaje u najmanju ruku zamršena. Uz činjenicu da vrlo brzo postane jasno kako maleno mjesto skriva nekoga ili nešto, tu je i jedan svojevrsni meta-zaplet. Detektiv Wayne Hays (Ali) odradio je nekoliko etapa Vietnama prije ovog slučaja, no fora je u tome što mi ne pratimo slučaj kao promatrači iz te godine. Nama o njima priča Hays, deset godina kasnije. Razlog zašto on opet priča za njega očigledno traumatično iskustvo je pojava nekih novih dokaznih materijala koji, ako se pokažu točnim, oslobađaju prvotno osuđenog krivca, onog koji je nadrljao zbog nestanka djece 1980. godine. Da stvar bude bolja, jedan krak radnje odvija se u 2015. godini, kada već umirovljeni i iscrpljeni Hays (sva tri narativa utjelovljuje već sada genijalni Ali) priča svoja iskustva o slučaju “Purcell” za TV dokumentarac koji se snima upravo na temu nestanka brata i sestre. Šlag na tortu – Hays je od osamdesetih do danas zaradio – Alzheimera.
Percepcijom protiv činjenica
Što se radnje tiče, to bi bilo to od mene. Što se Haysa tiče… o tome već možemo razgovarati. Treća sezona True Detective nas tjera da preispitujemo i ono što vidimo. Ako je Hays već devedesete godine razvio Alzheimera, kako možemo sa sigurnošću znati da priča koju prezentira istražiteljima koji su nanovo otvorili slučaj, uopće drži vodu? Isto tako, jasno je vidljivo kako čitavi narativ, točnije određena pitanja reportera iz “sadašnjosti” u Haysu izazivaju nelagodu i negaciju, što nam jasno daje do znanja da se u prošlosti dogodilo nešto stravično, nešto o čemu Hays ne želi govoriti. Kada još uzmemo u obzir da su nestali klinci djeca disfunkcionalne obitelji u kojoj na dubljoj razini nešto ne štima, kada uzmemo u obzir kako se serija opet vratila simbolici i okultnome, jasno je kako nas čeka repriza prve sezone, i to na najbolji mogući način.
Kult pravoga detektiva
Jasno je kako se kult pravoga detektiva rodio s genijalnim Matthewom McConaugheyem i njegovim utjelovljenjem problematičnog Rusta Cohla. Filozof-pesimist, koji svojom pojavom daje mističnoj i mračnoj simbolici prve sezone stvarno, ljudsko lice. Uostalom, pogledajte samo njegov monolog o prolaznosti vremena.
Što se tiče Farella, on je kao lik više bio patnik, utjelovljenje boli. Njegov tragični svršetak kao da nam je htio reći da je spasenje tako blizu, a tako daleko. S treće pak strane, Mahershala Ali je lice istog nam lika, pravog detektiva. O njemu za sad znamo jako malo, no specifičnost njegova zdravstvena stanja nam možda govori kako će i sam završiti. Zaboravljen. Možda zaboravljen kao i slučaj koji, kako nam prve dvije epizode nalažu, nikada do kraja nije bio razriješen.
Što očekivati u nastavku?
Pred nama je još 6 epizoda, iliti šest tjedana teoretiziranja do velikog finala. Zbog same izvedbe, ovo je sve samo ne još jedna obična serija. Zbog kompleksnog narativa iz tri perspektive unutar tri vremenska razdoblja, True Detective je svakako sve samo ne još jedan u nizu thrillera koje ćemo zaboraviti pritiskom na daljinski upravljač. Možda se ne radi o revoluciji televizije, kako je to posve nenajavljeno učinio Black Mirror sa svojom interaktivnom epizodom Bandersnatch, ali se svakako radi o savršenom početku godine za sve ljubitelje zabave pred malim ekranima. Sad barem imamo o čemu pričati s kolegama i kolegicama na poslu.
