Nakon što smo zagrebali ispod površine i od promotora iz Hangtime Agency i iz Vintage Industrial Bara doznali zašto ima toliko tribute koncerata u Zagrebu, došao je red na nastavak.

Za ovu temu uhvatili smo trojicu članova naših tribute/cover sastava:

Mario Tomašković – tribute bendovi: GnR tribute; ex Kein Engel ‘Rammstein Tribute’; autorski bendovi: gitarist u Katranu, gitarist u The Ralphu; gitarist u Subscaleu

Muziku podržava

Dario Bulatović – cover bend: vokal i gitarist u Wicked Garden; autorski bendovi: gitarist u Sufosiji, vokal i gitarist u Violateu

Ivan Smud – tribute bend: vokal u Strength ‘Pantera Tribute’, ex: vokal u New Level

Odluke za osnivanjem tribute/cover benda

Kein Engel u Vintage Industrial Baru

Mario, koji je do nedavno svirao bass u uspješnom Kein Engel ‘Rammstein Tribute’ bendu, i koji je sada uz autorske sastave pažnju usmjerio i na Guns N’ Roses tribute bend koji je tek u povojima, ističe kako je svakome od njih bio san i izazov svirati bendove koje slušaju cijeli život. Iako kaže kako na kraju dana nije toliko bitno je li u pitanju autorski ili tuđi materijal, smatra da je bitno da ljudi prepoznaju s kolikom ljubavi to radiš. “Jako je teško na našem tržištu plasirati bilo što da odjekne jako koliko bi trebalo. Iako imamo fenomenalne autore i glazbenike u zemlji. Žalosno je što stvari ne stoje drugačije”, govori Mario.

S druge strane, Dariju je ideja za osnivanjem Wicked Gardena, cover benda koji svira razne obrade od Alice In Chains, preko Metallice i Pearl Jam do The Offspringa, došla sasvim slučajno prije šest godina. Uz Vedrana Cecelju (Inciter) i Mateja Hoyta (ex-Violate) odlučio je tada organizirati akustičan koncert u Muzeju za umjetnost i obrt za Noć Muzeja i odsvirati 10-ak svima dobro poznatih mainstream rock hitova iz ’90-ih s obzirom da mu je to najdraža glazbena era. “Osnovali smo cover bend zbog ljubavi prema ’90-ima i respektu koji imamo prema tim izvođačima”, kaže Dario.

Tu je i Ivan Smud iz našeg uspješnog Pantera tributea s Remize nazvanog Strength, koji puni ne samo zagrebačke klubove, nego i one u inozemstvu s obzirom da se bend trenutno nalazi na turneji po Njemačkoj koja prolazi jako dobro. Ivan navodi kako svaki adolescent koji počinje svirati krene iz ljubavi prema nekom bendu, dok kao iznimke navodi djecu koja su krenula u glazbene škole i KUD-ove. U trenutku pronalaska istomišljenika ti isti pojedinci odluče osnovati u početku bezimene grupe koje sviraju obrade najdražih bendova. Kaže kako upravo kroz taj proces uče svirati, usavršavaju se, a kroz prve nastupe i uče što im treba od opreme. Autorstvo kao takvo po Ivanu dolazi kasnije te smatra da je to komplicirana stvar na više razina: “Treba pojesti mnogo žganaca prije nego što se svirači i pjevači mogu odlijepiti od autorstva svojih glazbenih uzora. I koliko je god neizvjesnost autorstva zanimljiva, uvijek je lijepo vratiti se u okrilje sigurnosti omiljenog benda. Lijepo je otići svuda, ali Remiza je Remiza”, zaključio je Ivan.

Tribute/cover bendovi puno više zarađuju

Wicked Garden u Hard Placeu

Naravno, zanimljivo je čuti usporedbe glazbenika po pitanju same zarade, kako s vlastitim autorskim bendovima tako i s tribute sastavima. Svi se slažu da je razlika velika te da je činjenica da puno više zarađuju s cover/tribute bendovima nego s autorskim sastavima. Prema Mariju, ta razlika ne ovisi o kvaliteti glazbe koju sviraju autorski i tribute bendovi, već o količini publike koja bude privučena, što nije problem uzevši u obzir da je s tribute sastavima u pitanju glazba koja se vrti posljednjih 10, 20, 30 ili više godina i prema Mariju se uhvatila bolje nego svi stariji ili noviji autorski bendovi iz Hrvatske. “Kada bilo koji autorski bend bude imao kilometraže i punio klubove na način kako to recimo radi jedan Linkin Park tribute bend na kojem bude 1200 ljudi, opravdana će biti svaka cijena koju taj autorski bend postavi, a do tada neka skupljaju iskustvo i rade ono što privlači publiku. Nažalost moram biti toliko grub na riječima”, zaključio je Mario.

Dario smatra kako su organizatorima tribute bendovi san snova jer im je zagarantirana posjećenost, dok prosječnom fanu puno znači što za 50 kuna, a ne 500, može vidjeti nešto najbliže svom najdražem bendu. O autorskim sastavima Dario kaže: “Zbog zasićenosti i prevelikog broja nekvalitetnih bendova teško nalaze svoju publiku i ne mogu po tom pitanju konkurirati cover/tribute bendovima. Stoga je i organizatoru sigurnije raditi SAMO cover/tribute bendove” te nadodaje kako taj pristup šteti autorskoj sceni jer puno bendova nikada ne dobije priliku pokazati se u boljem prostoru, na većem stageu i pred većim brojem ljudi. “Ili im se ponudi kikiriki od honorara”, zaključio je Dario.

Ivan, koji i sam svira od 12 godine i koji je već sa 17 godina pobijedio s bendom New Level na HGF-u, s njima snimio album, prešao na tisuće kilometara te radi na još tri projekta, podosta je odrješit kada je u pitanju zarada pa oko autorskih bendova naglašava: “Kao da se dobivanjem nekakvog honorara za svirku uzima od dijela kolača namijenjenih autorskim bendovima. A autorskim bendovima se nekako pristupa kao svetim kravama čija su djela vrijednost neupitne kvalitete – skoro da ih treba zaštititi UNESCO. Pa nisu to Plitvice!”. S druge strane pozabavio se i odnosom autorskih i tribute bendova: “Ispada kao da autorski bendovi žive u nekakvim mističnim rezervatima i pojave se samo kada je vrijeme zasvirati u nekom klubu. Nisu u pitanju neki mistici, već su ti ljudi – MI!”. Oko vlastitog tribute benda poručuje: “S jednom svirkom smo dobili jednako novca kao u sedam godina sviranja s autorskim bendom. Pa što onda pametno reći?”

“Pa zar nije u redu da sa svirkom možeš pokriti barem cijenu palica?” – pita se Ivan te nadodaje kako to u autorskim bendovima uglavnom nije slučaj, dok je u tribute bendovima normalno. “Ne govorimo o milijunima. Da mi je samo do novca onda bih jednostavno prestao svirati i prodao svu opremu. Ne bih plaćao prostor za probe. Bavio bih se samo svojim poslom i imao bih više novca, ali ne bih bio sretan. Da mi je do milijuna, švercao bih oružje ili nešto slično – ipak sam s Remize”, našalio se Ivan.

“Nisu krivi cover/tribute bendovi već organizatori”

Strength u Vintage Industrial Baru

Mario ističe kako tribute bendovi ne ubijaju direktno autorsku glazba s obzirom da je glazba subjektivna stvar i u tome nema razlike: “Ako ti je nešto dobro je dobro, može biti odsvirano na kanti za smeće i snimljeno s mikrofonom za 15 kuna, a tebi pružati toliku ugodu dok slušaš da ćeš dati i 300 kuna za upad.” Mario ističe kako nitko nije u lošijoj poziciji zato što je nešto postalo viralno te smatra da glazba kao glazba nije dovoljna, već je potreban i dobar ‘entertainment’, odnosno popratni sadržaj od imidža preko nastupa i stava, te zaključuje kako ne postoji taj fan koji će vagati hoće li u tom slučaju ići na koncert ili ne.

Također se dotaknuo i problema hrvatske scene: “Kaskamo u vezi svega, tako i za glazbenim svijetom (svaka čast iznimkama). Mi uvijek gledamo neke uzore, mi ne postavljamo standarde, mi ih dostižemo i onda se čudimo kako nešto što je odsvirano 1000 puta prije, čak i u istom žanru, nitko ne želi doći gledati” te nadodaje: “Trebamo se probuditi i pomirisati kavu. Biti puno odvažniji i kreativniji i dati vremena svemu jer ništa nikada nije došlo preko noći. Ako si kvaliteta, kada tada ćeš isplivati. Svi autorski bendovi bi trebali gledati na tribute bendove kao motivaciju da postanu bolji, a ne samo pljuvati kako se sistem okrenuo naglavačke. Ali to nam je u krvi izgleda. Mi se volimo žaliti, uvijek je bilo lakše nego zasukati rukave.”

S druge strane, Dario, koji nam je i sam spomenuo mizerne ponude hrvatskih organizatora za gaže, ističe: “Ne štete cover/tribute bendovi sceni nego organizatori koji forsiraju ISKLJUČIVO takve bendove. Autorski bendovi su prisiljeni svirati u lošijim klubovima za nikakve novce, a muzičari žele i trebaju biti plaćeni” te poručuje svim organizatorima: “Nitko od nas ne svira za novce, a organizatori se postavljaju kao da bi trebali biti sretni što uopće imamo priliku svirati. Čast iznimkama, kojih itekako ima”. Uz sve naglašava kako očito nisu svjesni da dodatna oprema poput žica za gitaru i bass, kablova i palica također košta. Kao glavni problem ističe što publika danas nema novaca ići na koncerte na kojima ne znaju što će dobiti, čime se referira na autorske bendove. Po pitanju tribute i cover bendova priznaje kako u pitanju nije neko umijeće i kreativnost te da sam puno više cijeni kreativu i uložen trud autorskog benda. “Smatram da je 20 ili 30 kuna debelo ispod cijene za paket od 2-3 benda kako se danas radi u klubovima”, zaključuje Dario.

Ivan ističe kako tribute bendovi ne trebaju istu količinu promocije kao i autorski bendovi s obzirom da publika dobro zna o čemu se radi zbog čega i dolaze u klubove te nadodaje kako je na njima da te pjesme pokušaju izvesti što bliže originalu ili da pokušaju prenijeti duh tih pjesama ljudima koji su ispred nas. “I publika i mi pjevamo te pjesme iz istog razloga. Samo što smo mi odvojili vrijeme da ih ispoliramo na probama, došli izdaleka kombijem, donijeli 600-tinjak kila opreme. No ipak je ključno da ljudi znaju sve te pjesme.” S tezom da tribute bendovi ubijaju autorsku glazbu nikako se ne slaže te paralelu povlači sa slušaonicama koje bi po toj logici također mogle ubijati autorsku glazbu.

“Pa zar nije bolje da umjesto ‘Pantera slušaonice’ na binu dođe bend koji se, barem u našem slučaju, polomi živ da odsvira te pjesme onako kako te pjesme zaslužuju da budu odsvirane?” – pita se Ivan te uz sve nadodaje da autorski bendovi imaju dvije zadaće – napraviti pjesme i promovirati ih kako god znaju i umiju, a ako u tome uspiju bit će uspješni i ljudi će dati novce za ulaznicu. O cijenama ulaznica za kraj povlači i još jednu paralelu: “Ljudi plate stotine eura da odu slušati DJ-a koji pokrene svoje pjesme na laptopu i onda okreću potenciometre po DJ opremi koja nije spojena na razglas i motiviraju publiku s bine. Tako da raspravljati o dva eura gore – dolje stvarno nema nikakvog smisla.”

Tribute i autorski bendovi – nema potrebe za konkurencijom

Strength na MetalDays u Tolminu

Mario, koji svoje autorske bendove gura prema naprijed, jasno daje do znanja da je publika ta koja je dovela tribute bendove u klubove, čime potvrđuje nedavnu tvrdnju samih promotora. S obzirom da u posljednjih nekoliko godina ostajemo bez velikog broja glazbenih uzora, Mario smatra kako je logično da će svatko htjeti čuti nešto najbliže originalu. “Na kraju dana ne bi trebali gledati da je jedno drugome konkurencija jer po tome bi se svi trebali ostaviti autorskih bendova odavno. Ja osobno to gledam kao motivaciju jer ako moja glazba napuni klub na način na koji je napunila glazba mojih najvećih uzora bez obzira na izvođača, smatrat ću to uspjehom. Meni je to dovoljno”, zaključio je Mario.

Oko tragičnih slučajeva glazbenika nadovezuje se i Dario koji kaže da nam tribute bendovi trebaju jer mnogi od nas nikada nismo i nećemo vidjeti najdraže bendove uživo. Kao samo neke od primjera izdvojio je Chrisa Cornella, Chestera Benningtona, Davida Bowieja, Lemmyja… Tribute bendove doživljava kao dobru i jeftiniju varijantu najdražeg benda te je i sam bio na hrpi koncerata tribute bendova, kako sam kaže uglavnom iz nostalgičnih razloga. “Kao član cover benda koji svira pjesme 30-ak različitih izvođača, uvijek je gušt vidjeti kako tvoja izvedba nekog hita razveseli stotinjak ljudi i svi pjevaju kao da nema sutra”, zaključio je Dario.

Ivan, s druge strane, smatra kako ne postoji puno jakih autorskih bendova, mnogi su prestali svirati zbog iseljavanja u inozemstvo, dok neki autorski bendovi, po njegovom mišljenju, zvuče identično kao uzori, samo što su im pjesme osjetno lošije. “Zapravo, oni su više tribute nego mi jer im je autorstvo isprana kopija nekog poznatog benda”. Kao grešku kod autorskih bendova ističe loše ‘hendlanje’ promocije materijala i razmišljanje kako se trebaju baviti samo glazbom, dok u međuvremenu sviraju koncerte bez publike zbog istih propusta. Od ostalih nelogičnosti izdvaja i primjer bendova koji imaju englesko ime, a pjevaju na hrvatskom ili obrnuto, ili pjevanje na engleskom iako nikada nisu svirali van zemlje, zatim nenaštimanost, lošu opremu, dok kao najveći problem ističe neimanje pjesama. “Ne čujem niti novi “Master of Puppets” niti novu “A ti još plačeš”. A svi plaču… Tako da ne vidim puno tog ‘jakog autorstva’, pa mi je jasno da je bendovima teško napuniti klub i potaknuti publiku da izvade novčanik i kupe kartu za koncerte”, ističe Ivan te nadodaje kako nema ništa protiv tribute bendova, ako to što rade obavljaju dobro. “Uostalom kad ste zadnji put bili na koncertu od Pantere?” – zaključuje za sam kraj.

Muziku podržava