Ovog tjedna održava se Impulse, riječki klupski boutique festival koji promovira glazbu i urbanu kulturu sa sloganom “Music is everywhere”. Osim samih koncerata, na Impulseu se svake godine organiziraju i razna druga događanja vezena uz glazbu. Među njima su i glazbene tribina na kojima stručnjaci iz raznih područja ove industrije dijele svoja mišljenja i iskustva.
Ove su godine na repertoaru dvije takve tribine, jedna naziva “Kako to” na kojoj među ostalima govori i headliner festivala Vojko V, a druga, “Akreditacija” održala se jučer. Tema je bila glazbeno novinarstvo s fokusom na glazbenu kritiku, a panelisti su bili Siniša Miklaužić, recenzent na muzika.hr, glazbeni kritičar i novinar tjednika Nacional Dubravko Jagatić, glazbeni novinar na Radio Tvornici Mislav Miličević i urednik na HDS-ovom portalu Glazba.hr Bojan Muščet dok je panel moderirao Mladen Stipanović, urednik i voditelj radio emisije Alternator na Radio Rijeci.
INmusic festival ne voli kritiku
Moderator Mladen Stipanović krenuo je s uvodnim pitanjem o tome koliko uloga glazbenog kritičara danas uopće znači, s obzirom na količinu informacija i dostupne glazbe. Svi panelisti su se složili oko toga da je teško da će netko danas propasti radi loše kritike, iako nije da nisu imali negativnih iskustava nakon što bi nečiji album loše ocijenili. No, negativna recenzija same glazbe, prema iskustvima koje su ispričali, nije im uzrokovala tolike probleme, koliko negativna recenzija glazbenih evenata, za što je poseban primjer bio INmusic festival, koji se ove godine, kako je organizator Zoran Marić naveo, radi nedostatka financija koje bi pokrile jedan takav festival, neće održati.
Iako je bilo istaknuto da je logično da će organizatori događaja biti naklonjeniji novinarima koji pišu pozitivne recenzije, ipak se kao problem navelo to što organizatori konstruktivne kritike često shvaćaju kao osobni napad. Zoran Marić, rečeno je na panelu, će tako biti jako blagonaklon prema onima koji pišu kako je na INmusicu bilo sjajno, no ako se istakne da nešto nije bilo dobro, završiš mu na “crnoj listi”. Takav pristup, istaknuli su novinari na panelu, može samo naštetiti svima uključenima. Kako je rekao jedan od panelista, cilj novinarstva bi trebala biti istina, pa sam novinar ne bi trebao pisati same hvale za neki događaj ako mu uoči mane (iako se i to događa).
Ljudi se vraćaju jer nemaju gdje drugo otići za taj novac
Iako Zoran Marić nije naveden kao jedini, poslužio je kao ekstreman primjer organizatora koji se jednostavno ne može pomiriti s kritikama bilo koje vrste, do te mjere da onima za koje zna da neće napisati samo najbolje za INmusic, akreditaciju neće ni dati. Jedan panelist se i našalio da mu je sumnjiv svatko tko ju od Marića uopće dobije. No poanta je bila da se kritika organizacije ne smije shvaćati kao napad na osobu. Kao pozitivan primjer je bila navedena Primavera, koja je lani dobila kritiku radi manjka ‘pointova’ s vodom, a što je onda odmah sljedeći dan popravljeno većim brojem ‘pointova’ i šankova.
Dodano je i da je “suludo” da netko tko radi festival za preko 20 tisuća ljudi nije spreman slušati konstruktivnu kritiku dok ‘uzima novac’ tolikom broju ljudi. Pogotovo jer se ti ljudi vraćaju. Tome je tako jer znaju da nemaju nigdje drugdje otići za taj novac, čega je organizator svjestan, a dopušta si greške jer gotovo da nema konkurencije. Tako je zaključen taj dio rasprave, prije nego što je nakon nekog vremena opet povučena tema istog festivala i razloga zašto se on ove godine neće održati.
Razlog zbog kojeg Grad Zagreb ne financira festival u dovoljnoj mjeri panelisti nisu naveli, jer ga nitko ni ne može znati, no složili su se da INmusic može biti bolji. Kao jedan problem naveli su i to da Zagreb ne živi s tim festivalom, kao što je slučaj u Novom Sadu s EXIT-om, s obzirom na veličinu događaja, da nema dovoljno plakata, organiziranog prijevoza, putokaza i drugih stvari koje bi olakšale posjetu. Tome su dodali da je problem što festival nije dovoljno promoviran i da ljudi uglavnom dolaze jer za manje novca mogu doći na koncert nekog od velikih izvođača koje je on dovodio. Da, za prilično malo novca u Zagrebu se moglo otići na nastup nekih od najvećih bendova u svijetu, no to se na kraju pokazalo neodrživim.
Neprihvaćanje kritike štetno je za sve
Što u, recimo, Zoranu Mariću izaziva takvu reakciju je razumljivo, jer naravno, nitko nije cijepljen protiv emocija koje negativne kritike izazivaju, no kako je bilo i istaknuto, radi se o biznisu u kojem je nešto takvo neizbježno, a pristup koji će netko imati prema kritici ipak je nešto što se može izabrati i nešto što na kraju krajeva može imati velik utjecaj na sam opstanak nečijeg biznisa. Reakcije poput protunapada i stavljanja na nekakve ‘crne liste’ nešto je što samo može naštetiti i organizatoru i novinaru te na kraju i samoj publici.
Osim što bi novinar narušio vlastiti kredibilitet pišući neistinu (ili izbjegavajući negativne strane događaja), posjetitelji (koji će eventualno pročitati tu kritiku i sami vidjeti da se radi o pristranom tekstu s obzirom na vlastito iskustvo) će biti zakinuti za istinite informacije. Zamislite da date novac za festival za koji ste pročitali da je vrhunski, a doživite potpuno razočaranje kada na njega i dođete, jer recimo (ovo se ne odnosi na INmusic) nema dovoljno vode, redovi ispred šanka su nemogući, nemate gdje na WC, ozvučenje je loše i slično.
I s treće strane, ako sam organizator ne prihvaća loše, ali konstruktivne kritike, kako očekivati od istog da će pokušati poboljšati išta u vezi organizacije, što bi i njemu samom uvelike olakšalo posao te mu na kraju donijelo i veći profit.
