“Mnogi misle da sam ja promijenio zvuk benda. Ali nisam. Stvari su u njihovim glavama već bile promijenjene kada smo se upoznali”, kazao je producent Bob Rock o ‘Black’ albumu Metallice, objavljenom 12. kolovoza 1991. godine.
Kraj prethodnog desetljeća Metallica je dočekala kao vladajući thrash metal bend, ali umjesto da spava na lovorikama, za svoj su peti album isplanirali značajno drugačiji smjer. On ih je, pak, doveo do mainstream uspjeha o kojem mnogi bendovi mogu samo sanjati, a eponimni album, od milja zvan “The Black Album”, postavio kao mjerilo svih budućih heavy metal izdanja.
Snimanje albuma započelo je u jesen 1990. s Bobom Rockom u producentskom stolcu. Nije da Metallica do te suradnje nije imala nekoliko velikih hitova, no angažiranje Rocka na neki je način značilo da si je bend svjesno i ciljano zacrtao put mainstreama; bez obzira što novi album još nije bio ni objavljen.
“Mnogi će govoriti da zbog Boba zvučimo kao Bon Jovi” – proročanski je pričao James Hetfield – “ali ono što ljudi ne shvaćaju da se s nama nitko ne zajebava. Bob točno odgovara onome što smo zamislili i smjeru kojem smo krenuli’. Kirk Hammett dodao je da su htjeli publici ponuditi nešto novo: “Mrzim bendove koji se klone izazova i rizika. Ima bendova koji tri ili četiri puta objave identičan album, a mi nismo željeli upasti u tu zamku.”
Kad je album napokon ugledao svjetlo dana, kao prvi singl odabran je “Enter Sandman”. Iako je odmah bilo vidljivo da Metallica nije izgubila ništa od svoje prepoznatljivosti, neke su se stvari ipak promijenile: zvuk je bio ispoliraniji i moćniji, pjesme su zvučale životnije, ali bile su kraće i raznovrsnije. Produkcijski gledano, pristup je bio znatno dinamičniji, instrumenti su dobili dovoljno prostora ‘da dišu’ što je najvidljivije u međuodnosu gitare i basa koji je kod Metallice sve dotad bio nekako ‘zagušen’.
Mnogi su primijetili i način na koji je Lars Ulrich svirao bubnjeve: “Meni se čini da je pratio Jamesovu gitaru slično kao što je Keith Moon pratio Petea Townshenda”, analizira Rock. Nisu samo bas Jasona Newsteda i Ulrichovi bubnjevi dobili novu dimenziju; Rock je ohrabrio bend da počnu istraživati i eksperimentirati s različitim zvukovima (sitar, čelo…) što je na koncu dovelo do znatno melodičnijeg materijala. Ne treba podsjećati koliki je hit bila “Nothing Else Matters” u kojoj je Hetfield propjevao na način na koji se malo tko nadao. I on sam nekoliko je puta rekao da mu je procjena po pitanju “Nothing Else Matters” bila pogrešna: “Mislio sam da će to biti zadnja stvar koju bi itko ikad htio čuti od nas.”
Glazbeni zaokret odrazio se i na samu naslovnicu. Zbog jednostavnog, gotovo jednoličnog crnog omota morali ste slušati pjesme, nije se moglo dogoditi da vam naslovnica odvuče pažnju. Što se čegrtuše u donjem desnom uglu tiče, ona je preuzeta s američke povijesne zastave Gadsden. Nju je tijekom Američkog rata za neovisnost dizajnirao general Christopher Gadsden i krasila je brod prvog zapovjednika američke ratne mornarice, Eseka Hopkinsa. U pjesmi “Don’t Tread on Me” možete čuti kratku referencu na zastavu i njezino geslo, ali više od svega zmija je u ovom slučaju simbol nezavisnosti i želje da se – bez obzira na rezultat – pođe svojim putem.
Evolucija se ipak nije dopala svima: “Ima fanova koji misle da je album sranje” – objašnjavao je Hammet – “neki nam kažu da više nismo ‘teškaši’ kakvi smo bili, nismo dovoljno ‘heavy’. A ja ih pitam žele li reći da “Sad But True” nije ‘heavy’? “Holier Than Thou” isto nije ‘heavy’? Kako uopće definirati pojam ‘heavy’?”
“Klinci me pitaju zašto nismo napravili nešto kao “Kill ‘Em Again”? Volim taj album, ali glazba nudi puno više od toga. Te će pjesme uvijek biti na našoj playlisti. Ako se zamarate hoće li se nekome svidjeti novi album i zato krenete pisati pjesme kakve se od vas očekuju – zapravo pišete za nekog drugog, ne više za sebe”, dodaje Hetfield.
Kada je album završio svoj pohod po ljestvicama, ništa više nije bilo isto. Stigli su novi fanovi, a s više od 15 platinastih priznanja, “The Black Album” postao je najprodavaniji album Metallice. Zauvijek je promijenio i njihov status: nekadašnji ljuti outsideri postali su velik, značajan i utjecajan bend čitave pop kulture. Iako će reći da su to samo brojke, Ulrich ipak priznaje da ne može sakriti ponos što je član benda koji je jedan glazbeni underground stil doveo do mainstreama:
“Znam da smo najbolji i da smo sve to postigli sami. Postoji zadovoljstvo što smo odigrali igru na svoj način i cjelokupnoj industriji – koja očekuje igranje po njihovim pravilima – pokazali srednji prst.”
