Trentemoller: “Ideja je da moja glazba bude bendovska priča”

Danski genijalac, multiinstrumentalist i producent elektronske glazbe Anders Trentemoller posljednjih 20 godina vješto prenosi publici svoj prelijepi, emotivni, ali i mračni izričaj.

Iako ga sada nažalost nećemo imati priliku ponovno gledati u Hrvatskoj, Trentemoller će najbliže nama nastupiti 13. veljače, u ljubljanskom Kinu Šiška, u sklopu ogromne turneje sastavljene od čak 50 nastupa.Bitno je naglasiti kako se ne radi o DJ setu, već o njegovom nastupu s peteročlanim bendom s kojim nastupa posljednjih šest godina i s kojim će sada predstaviti novi album “Fixion“.Dvije i pol godine nakon zagrebačkog nastupa i posljednjeg intervjua, telefonski smo se čuli s Andersom i popričali o aktualnostima koje su obilježili proteklu godinu, ali i planovima za ovu u koju smo nedavno uplovili.Očigledno je koliko je audiovizualni aspekt za tebe bitan na live nastupima. Možeš li reći koliko će sve biti drugačije i posebnije uživo, sada kada imaš novi album “Fixion”?
Da, ovoga puta sam radio s umjetnikom koji je također radio na coveru albuma i na tri spota na tri singla s albuma “Fixion”. Njegovo ime je Andreas Emenius. Kroz njegov dizajn pozornice zapravo se reflektira vibra i osjećaj s novoga albuma. Na neki način je teško objasniti jer to morate sami vidjeti. Ali ima veze s rasvjetom i izgrađenim strukturama na pozornici koje su usklađene s glazbom. Nema video projekcija, sve je stavljeno u vezu s našim majstorom za rasvjetu i tim strukturama koje imaju više zadaća.Jako mi je važno da kada dođemo na pozornicu u čovjeku izazovemo nešto drugačiji osjećaj, iako je u pitanju ista pozornica na kojoj si do sada već imao priliku vidjeti mnošto drugih izvođača. I naravno, da ljudi shvate da je u pitanju petero ljudi koji nastupaju na pozornici. Važno mi je da nije sve isključivo bazirano na vizualnom, već da mi i uživo izvodimo te iste pjesme.Naravno da mora postojati prostor, da se osjeti to ‘live’ iskustvo. Ali jako se veselim predstaviti taj novi ‘set-up’. Sviramo i dosta novih pjesama, mislim da ih je otprilike deset, uz naravno taj novi dizajn pozornice. Baš ću se danas pridružiti momcima koji rade na samom strukturiranju, tako da je zaista zanimljivo svjedočiti tom cijelom procesu njegova nastanka.Spomenuo si peteročlani bend, s kojim si sada na velikoj turneji. Koja je glavna ideja i misija iza ovog novog projekta?
Ideja je bila jednostavna. Da dobijem priliku nastupiti uživo i tako predstaviti svoje pjesme, a to je jedino moguće uz bend, jer na albumu sviram više instrumenata, što dakako nije moguće da izvedem i uživo. Zbog toga mi je trebao bend kako bih mogao svirati ovakav tip glazbe. A i sada je već prošlo šest godina koliko sviramo zajedno. S druge strane, na snimkama s albuma volim imati kontrolu i sam odsvirati većinu dijelova, dok je za live izvedbu jako lijepo imati ove ljude koji će izvoditi moju glazbu.Naravno i njihove reakcije su mi važne i ideje o tome kako nešto odsvirati. Ne želim da bude kao da im ja diktiram da nešto moraju napraviti baš tako kako je na albumu jer zna postati dosadno kada vidiš bendove koji i uživo rade identične verzije kao na albumu. Zbog toga želim da i bend ponekad preuzme kormilo i uloži nešto svoje. Upravo zato ponekad promijenimo pjesme kako ne bi bilo 100 posto identično kako je na albumu.Taj cijeli proces iznošenja pjesme s albuma u ‘live’ stanje također uzima puno vremena, jer znamo uvježbavati i po nekoliko mjeseci, nekoliko sati svakoga dana, kako bismo došli do idealnog načina kako te pjesme predstaviti i uživo. Zato se veselim raditi to još i više u budućnosti. Krenuli smo s manjim turnejama, 8 nastupa u Europi i tri nastupa u Americi, baš u trenutku kada je album izašao. Veselim se nastavku, mislim da sada u komadu imamo čak 50 nastupa, što je za nas ujedno i poprilično velika turneja.

U principu onda je najbitnije da publika bude svjesna kako dolaziš s peteročlanim bendom te da ne budu u zabludi da se radi o nekakvom DJ setu. Međutim, zanima me što ti osobno misliš o svim tim žanrovima povezanim s EDM-om?
Da, moram priznati da nisam nikada bio za slušanje tog EDM-a jer mi se zaista nikada nije sviđao. Zapravo ne razmišljam o tome pretjerano, samo želim izvoditi te pjesme s albuma koje po meni najbolje zvuče. A najbolji način za to je uz bend. Zato se ne zamaram toliko žanrovima, već nastojim biti otvoren i slijediti srce kada stvaram glazbu.

Ne postavljam si granice prije nego što krenem raditi na albumu. Nikada si ne kažem “Ovo sada mora biti post-punk album” ili “Idući album mora biti folk” ili “Sljedeći mora biti techno album”. Dopuštam glazbi da me povede gdje god želi i nastojim to slijediti. Ne razmišljam previše o nepotrebnim stvarima.

Dakle slijediš svoje osjećaje…
Da, upravo to. Možda zvuči kao klišej, ali je nešto što mi je jako bitno činiti. Da radim isključivo ono što ljudi očekuju od mene i da radim ono što bi bilo najbolje za moju karijeru, to za mene ne bi funkcioniralo. Glazba je moja najveća strast i zbog toga ne želim raditi ništa drugo osim onoga što mislim da se čini kao pravi izbor za mene.

Da malo popričamo i o novom albumu. Na njemu si osim s Marie Fisker, radio i s vokalisticama i glazbenicama Lisbet Fritze i Jehnny Beth. Zbog čega si odabrao upravo njih?
Da, Marie na ovom albumu pjeva na četiri pjesme, a također i na po jednoj pjesmi s prethodna dva albuma. Jako mi se sviđa njezin glas, a također mislim da zvuči fantastično i uživo. Volio bih da pjeva na još više mojih pjesama. A onda je došla i Jehnny, ona je inače pjevačica u bendu Savages, čiji sam veliki fan. Imao sam sreće i što sam miksao njihov novi album, tako da se ovo sve činilo ispravno, jer smo također jako dobri prijatelji i dosta intenzivno smo radili na miksanju albuma. Pričali smo kako bi bilo zabavno da jednoga dana napravimo nešto zajedno, onda sam počeo pisati pjesme za taj novi album i činilo se ispravno imati nju na ovom albumu na dvije pjesme.

Jedan od razloga je i taj što mi je njezin glas bio na umu u trenutku dok sam pisao neke od novih pjesama, pa se činilo smisleno. A što se tiče Lisbet, ona je zapravo moja djevojka (smijeh), a inače je već svirala gitaru u mojem bendu. Tako da ona zapravo nije vokalistica, već je gitaristica. Kada sam došao do te pjesme za koju sam isplanirao da bude zadnja na albumu, počela je pjevušiti dok sam joj svirao tu stvar i napisao melodiju. Nakon toga smo došli na ideju da gostuje na toj pjesmi, pa je završilo tako da ju je otpjevala. Bilo mi je zabavno raditi s njom, jer inače nemamo običaj zajedno raditi na pisanju glazbe, više smo kolege koji sviraju zajedno.

Pročitala sam da se ovaj album opisuje kao logični nasljednik albuma “Lost” iz 2013. Kakva je zapravo povezanost između ta dva albuma? Smatraš li da su naslovi prilično sugestivni ili između njih postoji neka druga poveznica?
Mislim da je sa svakim novim albumom dolazilo do usavršavanja i razvitka. Međutim, kad god krenem raditi na novom materijalu, nastojim početi s praznom stranicom i ne želim se previše zamarati s onim što sam radio prije. Ali naravno za mene svako novo izdanje predstavlja novi, prirodni korak.

Za ovaj album sam želio da bude nešto osobniji jer nisam htio uvrstiti previše vokala. Marie, Jehnny i naravno Lisbet koja pjeva na jednoj pjesmi. Ali osim toga, u pravilu su samo dva glasa i bilo mi je bitno imati takvo nešto na ovom albumu.

Također tu su i reakcije publike, koje su na kraju krajeva ono što je i najvažnije. Koja je najbolja, a koja najgora stvar da ti se dogodila na tvojim koncertima uživo?
Da, definitivno najbolja stvar je kada ljudi uvijek prihvaćaju tvoju glazbu otvorenog uma. Ponekad kada sviramo neku od pjesama, ljudi u publici čak znaju i plakati. To predstavlja nešto posebno za mene i prolaze me trnci kada sam na pozornici i vidim takvo nešto. Također, same reakcije koje dobijemo i osjetimo od ljudi su također fantastične. A najgore što se može dogoditi su stvari tehničke prirode, kada se nešto sjebe. Primjerice ako mi klavijature jednostavno prestanu raditi.

Prije nekoliko godina jedna od mojih klavijatura se odjednom našla u plamenu (smijeh), sve se dimilo i zaista ne znam što se dogodilo. Naravno da mi je to bilo dosta stresno. Nakon toga sam morao improvizirati na jednom od preostalih sintisajzera. Ali riječ je o jednom od izazova, jer sam onda primoran raditi nešto što zapravo i nisam planirao. U jednu ruku, na kraju je ispalo i kao okej iskustvo, ali svejedno ne bih želio da se više ikada ponovi (smijeh).

Improvizacija je tu da spasi stvar (smijeh).
Da, svakako.

U jednom intervjuu sam pročitala da najviše voliš biti u izolaciji kada radiš na albumu. Doživljavaš li sebe osobno kao perfekcionistu ili možda čak i kao ‘control freaka’?
(smijeh), definitivno! To je također jedan od razloga zašto je ponekad teško kad završim s albumom, jer na njemu većinom sviram sve instrumente. Kada završim s pisanjem pjesama i radom na albumu, onda se nalazim s bendom po prvi put. Ponekad mi, naročito na početku, zna biti teško otpustiti tu kontrolu i dopustiti članovima benda da ‘uđu’ u glazbu. Jer ideja je da ovo bude bendovska priča, ne želim da ljudi misle prije naše svirke uživo da je to Trentemoller s pratećim sastavom, želim da postoji dojam cijelog benda.

Odustajanje od te 100 postotne kontrole i dopuštanje drugima da uplove u ovu priču mi je jako važno. Ali moram priznati da mi je u početku bilo malo teško jer sam sjedio sam u studiju godinu i pol, skoro dvije. Samo sam snimao i pisao, i imao sam kontrolu nad apsolutno svakim zvukom. Takvo djelovanje za mene se činilo prilično zdravim.

Također, imati priliku svirati uživo i vidjeti kakav dojam ta glazba ostavlja kada je izvodimo ‘live’, jer odjednom ona djeluje drugačije kada je izvodimo u takvoj okolini. Razlog tome je što se glazba mijenja i definitivno je ne izvodimo na isti način kao na albumima. Improviziramo, a pjesme također malo izmjenjujemo od nastupa do nastupa, usavršavajući njihovu izvedbu iznova i iznova. Tako da je zapravo i lijepo malo odustati od te kontrole (smijeh).

A što bend ima za reći na to sve?
U početku sam strog glazbeni učitelj (smijeh), moraš svirati ovo, moraš svirati ono. Međutim, nakon nekog vremena se zaista otvorim i slušam njihove prijedloge. Jer kada i njima postane zabavno svirati samnom, onda također mogu utjecati bolje na stvaranje tog svog prizvuka.

Iz tog razloga s istim ljudima sviram sada već šest ili sedam godina, jer se jako dobro poznajemo i imamo povjerenja u te zvukove koje zajedno stvaramo. Zbog toga sam sretan što sam izabrao tako dobru ekipu jer mi se sviđa što rade. Osim toga, oni također rade i na svojoj vlastitoj glazbi. Za mene je jako bitno da imamo taj bendovski osjećaj, koji je također jako važan zbog turneja.

Po svemu što si rekao čini se da je atmosfera u bendu zaista odlična…
Da, stvarno je.

A što ima novoga na glazbenoj sceni u Danskoj? Ima li nečega vrijednog spomena ili nečega što je u posljednje vrijeme postalo dosta popularno?
Da, da, kao i kod većine drugih zemalja, r’n’b scena je jako velika ovdje. Sve podsjeća na r’n’b, volim ga, ali čini mi se malo dosadno što gotovo svaki bend jednako zvuči. Čudno je, jer sada ipak imamo internet i bezbroj mogućnosti za kreirati zaista svakakvu glazbu i isprobavati razne glazbene stilove. Većina nove glazbe koja dolazi iz Danske zvuči gotovo identično, što je po meni dosadno.

S druge strane, još uvijek ima dobrih bendova. Primjerice, bend Marching Church, u kojemu je glavni vokal iz danskog punk rock benda Iceage. Zaista su fantastični i odlično im ide. Tu je i bend Choir Of Young Believers, također su jako dobri. Marching Church je osim toga također dosta poznat i van granica Danske. Lijepo je za vidjeti takve bendove koji izlaze iz nametnutih okvira i imaju nešto u svojoj glazbi s čime se može poistovjetiti mnoštvo drugih ljudi, a ne samo onih iz Danske.

Što se dogodilo s tvojim pseudonimima Businessman i Run Jeremy? Jesu li aktivni ili su i dalje na čekanju?
(smijeh) definitivno nisu aktivni, mislim da nisu bili aktivni otprilike 15 godina. To je bilo nešto prolazno za ‘bootlege’ koje sam radio prije dosta godina. Bilo je zabavno, ali nije nešto što bih ponovno radio jer smatram da više ne trebam te pseudonime kako bih stvarao glazbu jer sada ljudi ipak znaju da Trentemoller nije samo elektronika, nije samo indie ili bilo što drugo.

Ne osjećam potrebu za sviranjem pod nekim drugim imenom u slučaju da krenem s nekim novim zvukom. Nadam se da i dalje postoji ta spoznaja kod ljudi da sam i dalje ja osobno iza te glazbe. Smatram da zbog takvih stvari ne bih trebao mijenjati ime (smijeh).

I za kraj, kakva je za tebe bila 2016. godina na osobnoj razini, ali i u profesionalnom pogledu? I što očekuješ od ove godine?
Osobno, 2016. mi je bila fantastična jer je “Fiction” izašao, a s njim sam si dao zaista puno truda. Također, odradili smo šest nastupa u Europi i tri u SAD-u, baš kad je album izašao u rujnu. Svi nastupi su bili rasprodani. Za mene je bio fantastičan osjećaj izaći s tim pjesmama pred publiku i po prvi puta ih predstaviti. Ali 2016. je također bila i dosta nezgodna, nakon što smo saznali da je Trump izabran za predsjednika. Mislim da to nije ispalo baš dobro za svijet.

Također, izgubili smo puno fantastičnih glazbenika, Davida Bowiea, Leonarda Cohena, Princea… Zbog toga je 2016. bila dosta ‘hardcore’ godina, dakle možda ne baš najbolja godina, ali zato se veselim novim stvarima koje ću doživjeti u 2017. I naravno ovoj ogromnoj turneji jer je najdulja turneja na kojoj smo ikad bili. Odradit ćemo 50 nastupa zaredom, tako da će biti prilično masivna za nas (smijeh).

Bit će sigurno prilično intenzivna…
Da, sigurno. Također, jako se veselim i koncertu u Sloveniju gdje ćemo također svirati. Jako sam optimističan po pitanju ove godine.