Treći dolazak ‘purpurne’ britanske hard rock institucije u Zagreb prilika je da podsjetimo kako je prvo gostovanje grupe Deep Purple u velikoj dvorani Doma sportova 1975. otvorilo vrata rock atrakcijama (Rolling Stones, Jethro Tull, Frank Zappa, Santana, Paul McCartney & Wings…) koje su poslije njih nastupile na istom mjestu i označile početak manje-više neprekinute prakse dovođenja vodećih imena svjetske rock scene pred zagrebačku publiku.
Drugi su put u istoj dvorani gostovali 1990. godine. Zato Deep Purple zaslužuju posebno mjesto u sjećanju domaćih posjetitelja rock and roll koncerata uopće, a poklonika koji će ih ponovno vidjeti poslije 28 godina posebno.
Deep Purple osnovani su 1968. u Hertfordu, Engleska, u postavi: Ritchie Blackmorey (gitara), Jon Lord (klavijature), Ian Paice (bubnjevi), Nick Simper (bas) i Rod Evans (vokal). Ona je snimila nastupni album “Shades of Deep Purple” (1968.) s kojega je lansiran prvi hit grupe, pjesma Joea Southa “Hush”. Drugi album “Book of Taliesyn” polučio je sljedeću uspješnicu, obradu skladbe Neila Diamonda “Kentucky Woman”, a na trećemu “Deep Purple” (1969.) Simplera i Evansa zamijenili su Roger Glover i Ian Gillan LP “Concerto for Group and Orchestra (1970.) bio je daljnji pokušaj tada ‘progresivne’ fuzije klasične glazbe i rocka. Slušatelji ga, međutim, nisu dobro primili, pa se instrumentalistički fokus s orguljaša Lorda pomakao na gitarista Blackmorea čiji su riffovi, u kombinaciji s moćnim Gillanovim vokalom, zaslužni za klasičan hard/heavy zvuk Deep Purplea.
Najavila su ga milijunska naklada albuma “Deep Purple in Rock” (1970.) i singla “Black Night” koji je popratio sljedeći, “Strange Kind of Woman” s LP-a “Fireball” (1971.). Godina 1972. pokazala se još uspješnijom: pjesma “Smoke on the Water” s Top Ten albuma “Machine Head”, inspirirana požarom u kasinu u švicarskom gradu Montreuxu tijekom koncerta Franka Zappe, do danas je ostala zaštitnim znakom grupe.
Njezin status koncertne i diskografske superatrakcije rock scene prve polovice 70-ih narušavale su, međutim, sve naglašenije nesuglasice između Blackmorea i ostatka sastava, posebno Gillana. Posljednji album u postavi po kojoj Deep Purple najradije ostaju u sjećanju bio je “Who De We Think We Are” (1973.) s hitom “Woman From Tokyo”. Na “Burn” i “Stormbringer” (oba 1974.) nastupaju novi pjevač, David Coverdale, i novi basist, Glenn Hughes, a LP “Come Taste the Band” (1975.) snimljen je i bez Blackmorea kojega zamjenjuje Tommy Bolin. Intenzivne promjene očigledno su uzele danak i Deep Purple 1976. prestaju s radom.
Osam godina poslije Blackmore, Gillan, Glover, Lord i Paice vraćaju se na scenu platinastim albumom “Perfect Strangers” te zajedno snimaju “The House of Blue Lights” (1987.), ali Gillan ponovno odlazi 1989., a Blackmore 1990. usred promocionalne turneje te godine objavljenog “Slaves and Masters”. Njegovo mjesto privremeno je zauzeo Joe Satriani.
Naznaka postave koja 6. prosinca 2003. dolazi u Zagreb počinje se uočavati 1992. kad Gillan ponovno ulazi u staro društvo na albumu The Battle Rages On”. Godine 1994. pristupa mu gitarist Steve Morse (ex Dixie Dregs, The Steve Morse Band, Kansas), a 2001. umornog Jona Lorda zamjenjuje klavijaturist Don Airey (ex Rainbow, Ozzy Osbourne, Whitesnake…) koji svira na posljednjem albumu “Bananas”. Tijekom 90-ih objavljeni su i CD-i “Purpendicular) 1996.), “Abandon” (1998.) i “Live at the Royal Festival Hall” (2000.), te četverostruki box set “Shades: 1968-1998”.
Kao predgrupa Deep Purple, nastupit će poznati zagrebački rockeri Hard Time.
