Na www.cbc.ca pokrenula se rasprava o održivosti klubova koji njeguju živu muziku. Naime, svi mi volimo izaći van u petak i subotu navečer, kad ne moramo sutradan rano ujutro ustati i raditi od 7,8,9 do 3 ili 4 ili do 5,6,7 popodne.
Problem je što klubovi moraju živjeti od nečeg i ostalih 5 dana u tjednu. U videu se govori o situaciji u Kanadi, u kojoj, sudeći prema informacijama, kultura posjećivanja žive muzike doživljava nešto teže razdoblje. 
Kasni počeci koncerata od sebe tjeraju publiku, koja sutradan mora biti radno i obiteljski funkcionalna i po mogućnosti, dobro naspavana.
Situacija iz Kanade se može prebaciti na Hrvatsku. I ovdje možemo postaviti pitanje: “Zašto koncerti ne počinju ranije?”. Prije tri i pol godine sam postavio pitanje zašto se koncerti barem ne drže raspisane satnice, i zakuhala se burna rasprava.
Situacija je jednostavna: iz perspektive vlasnika kluba, što se zvijezda večeri dulje iščekuje, večer dulje traje, što večer dulje traje, više će se cuge popiti da se skrati čekanje. Više cuge na šanku – veći promet. Iz perspektive izvođača situacija izgleda malo drugačije: izvođač bi počeo na vrijeme, ali – ako se na šanku napravi dovoljan promet, veća je šansa da bude plaćen za svoju svirku, za gorivo vozila u kojem je donio opremu, za režije u prostoriji (možda i najam prostorije) u kojoj obavlja probe, itd. itd. U općem sustavu neplaćanja i prešutnog odobravanja istog, izvođač je gotovo prisiljen slijediti tu logiku.
Možda je i bolje da je slijedi, nego da od svog honorara dobiva mjenice. Znamo kako na ovim prostorima završava ekipa s mjenicama, uostalom The Beatlesi su to davno opisali “You never give mi your money, you only give me your funny paper, and in the middle of negotiations, you break down”.
Tako to funkcionira do neke granice. Nastupi preko radnog tjedna, na kojima se dugo čeka izvođač, na kojima se dugo čeka da se ‘napravi promet’, mogu okupiti samo one ljude koji se ne moraju buditi sutradan rano ujutro, a to su eventualno studenti, češće apsolventi, nezaposleni, zaposleni s fleksibilnim radnim vremenom, bogataška djeca, penzioneri – drugim riječima prilično uzak profil ljudi, i još važnije, ako isključimo bogatašku djecu i njihove roditelje – uglavnom to su ljudi slabije platežne moći. E sad, ako je gazdama lokala isplativo živjeti od apsolvenata koji, osim za ulaznicu, mogu kupiti još jedno piće i ‘mrviti’ ga ostatak večeri – onda dobro.
Ljudi koji imaju novac koje im treba ‘oteti’ su oni koji rade i koji moraju sutradan ujutro ustati rano i biti friški na poslu i bilo bi poslovno mudro da se termini klupskih koncerata pomaknu prema njihovim mogućnostima, što će reći ne pretjerano kasno, najkasnije da koncert počne u 21h, tako da koncert završi dok još gradski prijevoz funkcionira (da se posjetitelji mogu vratiti kućama), da eventualno ne moraju plaćati noćnu tarifu taksistima i da se eventualno čuvanje djece lakše može urediti.
Lakše se organizirati ako znamo da će koncert početi u, recimo, 20h, završava oko 22h, do 23 sata su roditelji kod kuće, s ‘tetom čuvalicom’ se lakše dogovore jer su vremenski okviri jasniji.
Na taj način ne dolazi se samo do više publike, nego i termini od ponedjeljka do četvrtka postaju atraktivniji za svirku, jer se povećava šansa da dođe veći broj ljudi ‘s novcima’. To opet generira dodatne mogućnosti: raniji koncert – više ljudi – veća šansa za promet na šanku, ali isto tako stvaraju se mogućnosti za kupovinu ‘merchandisinga’, CD-a dotičnog izvođača, ili majice ili plakata ili nečeg drugog, što će mu biti draga uspomena na lijep izlazak – i svi su na dobitku.
S obzirom da država tretira rock i izvedene forme na način kako tretira, možda je pravo vrijeme da se vlasnici klubova, agenti, izvođači, publika i ostali poštovatelji rock kulture proaktivno pobrinu za sebe, da se iznađe dobar dogovor koji bi mogao dovoditi više ljudi i tako krkanima i ostaloj primitivnoj bagri izbiti i zadnji argument iz ruke: “Vi ste rockeri na državnoj sisi, samo trošite novce od mojih poreza za svoje koncerte na kojima dođe jedva 200 ljudi”.
