Treba li postojati mogućnost povrata novca za loše koncerte?

Jedanaestog kolovoza, australska pjevačica Sia jeodržala koncert u Tel-Avivu, i kako stvari stoje, nije baš uspjela u namjeri da sve zadovolji.

Kako javlja NME, određen broj okupljenih je podigao sudski zahtjev za povrat novca jer su nezadovoljni trajanjem koncerta i osjećali su se ‘nezadovoljno’, jer nisu imali ‘osjećaj osobnog kontakta’. Koncert je trajao 65 minuta, a Sia je provela stojeći u pozadini, lice joj se nije vidjelo, dok je pjevala, u prvom planu se s vremena na vrijeme vidio ples balerine, a također je postojalo platno za video-projekcije. Ne manje važno je da je cijena ulaznice bila 70 funti. Sijin menadžment forsira priču o uspješnom koncertu, a snimke preko YouTubea ne pokazuju previše od njenog nastupa, i naravno, one su samo snimke s YouTubea snimljene domaćom opremom. Sve to za 70 funti, pjevača jedva da vidim, da pjeva malo više od sat vremena i da to bude proglašen kao ‘uspjeh’? Hm…Svaki se umjetnik gradi na svojim djelima. Djela su reprezent njegove vizije i ideje. U ovom slučaju, Sia je mogla iznajmiti dvojnicu da stoji u daljem dijelu scene, s prekrivenom facom i pjeva. Teško je odrediti moment kada Sia prestaje biti pjevačica Sia, nego Sia postaje brend koji se daje u franšizu. To nije izum 21. stoljeća, to se već prakticiralo u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj kada su promućurni menadžeri potpisivali ugovore s djevojkama u nježnim godinama i od njih radili ‘brendove’. Više je cura koje su slično izgledale bile jedan ‘brend’ i samim time, na jedan je ‘brend’ mogao odraditi i 7 koncerata u jednu večer: šminka napravi čudo, a 7 primjereno našminkanih i slično odjevenih cura se strateški rasporedi po gažama. A pjevanje? Ma koje pjevanje, tu je playback.

Ali za 70 funti…

Za 70 funti možete kupiti ulaznicu za Paula McCartneya koji je duplo stariji od Sije i koji svira duplo dulje koncerte od Sije. Slično vrijedi za rock veterane kao što su Springsteen i Pearl Jam. Za 70 funti možete gledati zajednički koncertni program Toma Jonesa i Vana Morrisona koji traje 3 sata čiste igre i pola sata pauze, pri čemu Jones otpjeva “Elvis Presley Blues” i to tako da vidite i Elvisa i Mišu i “My Way” u Madison Square Gardenu kako se pjesma spaja s nebom.

Shvatili ste, tržišno gledano, Sijin koncertni program od 65 minuta za 70 funti je precijenjen, osim ako nema momenta da tijekom koncerta svakom posjetitelju Sia osobno ne uruči bar 35 funti, čokoladu i cvijeće.

Cijeli slučaj podsjeća na davno izgubljenu tužbu Davida Geffena protiv Neila Younga iz osamdeset i neke koji je ‘snimao albume koji uopće ne zvuče kao Neil Young i uopće se ne prodaju’. Young je dobio spor na ime umjetničke slobode, no kao i sve, tako i umjetnička sloboda ima svoje granice održivosti. Recimo, to je iskusio u više navrata Bob Dylan, čije su koncertne interpretacije svojeručno napisanih klasika bile i jesu predmet osporavanja. Pristaše kažu: “Umjetnička sloboda”, protivnici kažu: “‘Ajte vi dajte hrpu teško zarađenih novaca, dođite na koncert i onda ne možete prepoznati ‘Blowing in the Wind’!”

Bespućima Interneta kolaju bootleg snimke očito ne baš najbolje odsviranih i otpjevanih koncerata, a neke snimke od njih imaju naslov “Guess The Song”.

Prije desetak godina Tom Waits je dobio spor protiv automobilske firme Opel koja je koristila glas sličan njegovom u reklamnom jingleu. Ako je sud presudio u korist Waitsa, ne bi li bilo logično da se presudi u korist druge strane kad umjetnik izvede nešto njemu neprepoznatljivo? Je li onda Dylan imao sreće ili dobre advokate što ga za to još nitko nije uspješno tužio?

S druge strane, ako u slučaju Sije publika dobije spor, što možemo očekivati od koncerta da će ličiti – hoćemo li onda ubiti koncerte time što će oni postati bezlična replika postojećih izvedbi u strahu od sudskih tužbi da pjesme ne zvuče previše različito od originalne izvedbe?

Presedan je već napravljen: u Finskoj 2013. Chuck Berry je održao koncert koji je aktivirao okupljene da potraže zaštitu kod tamošnjeg udruženja za zaštitu potrošača. Odluka je glasila da organizator koncerta Chucka Berrya svima koji traže povrat novca mora uplatiti 50% iznosa za ulaznicu, “jer je koncert bio ispod razumno očekivanog standarda“.

U objašnjenju se također navodi da subjektivno mišljenje nije dovoljno, nego da mora postojati generalni stav da je koncert bio loš. Osobno sam zapamtio Berryev zagrebački koncert 2005. u kojem je u prvih pola sata odvirao cca 7-8 svojih pjesama, a u ostatku koncerta (drugih pola sata) vrijeme je proveo pimplajući po svojoj gitari (ne, to se nije moglo nazvati solažom) i pozivajući dječicu da plešu s njim na sceni. Stvar su spasili predizvođači, srpski Partibrejkersi, koji su ponudili iznimno inspiriranu svirku, tako da nakon koncerta ipak nisam bio skroz nezadovoljan.

Kao zaključak se nameće – dobra volja. I dogovor. Kao što izvođači ne vole kada publika upada na koncerte na temelju ulaznica ‘koje blago nalikuju originalima’, tako bi bilo fer da izvedbe umjetnika budu ako ne slične originalima, onda barem vjerodostojne.

Odnosno, ako je riječ o radikalnijoj umjetničkoj ekskurziji, bilo bi fer da umjetnik to primjereno priopći publici, i da se cijena ulaznice pri tome modificira. Isto tako, na koncertnim organizatorima je da u komunikaciji s predstavnicima izvođača dogovore ‘razumno očekivani standard‘: očekivano minimalno vrijeme trajanja koncerta, parametre glasnoće, vidljivost (uočljivost) glavnog izvođača, možda i stupanj tolerancije na falšanje/raštimanost, itd., itd…