Švedski post-rockeri Final Days Society krajem travnja kreću na europsku turneju u kojoj će posjetiti i Hrvatsku, točnije Rijeku i Zabok.
Bend je nastao 2006. godine, a članovi su prije toga bili u mnogim bendovima različitih žanrovskih usmjerenja. 
Poželjeli su raditi glazbu koja je potpuno različita od svega što su dotad radili, pa su tako malo po malo istraživali i počeli stvarati glazbu koja je težila post-rock žanru. Tijekom vremena, njihov zvuk se rafinirao i to se najbolje osjeća na prošlogodišnjem albumu “Icebreaker” koji je zaradio vrlo pohvalne kritike.
Sam si rekao da ste svirali po bendovima različitih žanrova. Što misliš, koliko je to bitno za stvaranje potpuno nove glazbe?
Mislim da je poprilično bitno, posebno za Final Days Society. Kod nas stvari idu tako da jedan član ima jednu ideju ili riff, a potom svi radimo na tome. Iskustvo svakog člana daje posebne premaze našim pjesmama, tako da se to lijepo osjeti u našoj glazbi jer to nisu skladbe jednog člana, već cijelog benda. Tako nešto malo tko može ponovno rekreirati, barem ne tako da zvuči potpuno isto.
Nakon samo dvije godine, uspjeli ste izdati debi album “Noise Passes Silence Remains”. Osam godina poslije, kako gledaš na taj album?
Nemamo nikakvih zamjerki na prvi album. Dali smo sve od sebe i on je ispao odlično. Ovako, s odmakom od osam godina, mogu reći da “Noise Passes Silence Remains” nikad nije trebao postati post-rock album jer mi tada nismo ništa znali o tome kako skladati post-rock. Cijeli proces snimanja se odvijao tako da nismo uopće razmišljali kako će sve završiti, već smo se prepustili da nas nosi inspiracija u smjeru onoga što volimo. Probali smo isfurati da smo post-indie bend, ali svi kritičari su nas svrstali u kategoriju post-rocka, pa nam nije to uspjelo.
Prošle godine ste izdali treći album “Icebreaker”. Je li se štogod promijenilo u procesu snimanja?
O da, i to poprilično! “Noise Passes Silence Remains” smo snimali tradicionalno dva tjedna u studiju, “Ours is Not a Caravan of Despair” smo snimili samo bubnjeve u studiju, dok smo ostalo sami napravili, dok smo za “Icebreaker” odlučili sve napraviti potpuno sami. 2006. je još uvijek bilo sasvim normalno platiti studio ekipi za prostor i dobru opremu koju posjeduju. S vremenom smo naučili mnoge tehnike snimanja, kupili smo svoju opremu, pa sve radimo sami. Danas stvarno svatko može samostalno snimiti odličan zvuk, ako zna što radi.
Zašto vam je toliko bitno da ste za “Icebreaker” napravili sve potpuno sami?
Možda zato što smo totalni ‘control freak’ tipovi. Kao što sam malo prije rekao, danas svatko može snimiti i producirati vlastiti album. Ako znamo kako, zašto to onda doista i ne bi napravili sami. Marcus je odličan producent i recording engineer, pa smo ga iskoristili. Mi smo naravno dodavali razne ideje da to bude što je bolje moguće. Mastering smo radili u drugom studiju jer je ipak jako bitno da i osoba sa strane napravi što je potrebno. Sve je ispalo i bolje od očekivanog.
Uskoro krećete na turneju po središnjoj Europi. Koliko su danas važne turneje i koncerti?
Budući da nikad nismo išli na prevelike turneje, ne mogu reći da su one od presudne važnosti. Za nas je uvijek najvažnija bila kreativnost. Super je što nam se sada otvorila prilika za turneju, pa se nadam da će budućnost donijeti još mnogo sličnih stvari, ponajprije mnogo više koncerata izvan Švedske.
Svirali ste s nekim od prvaka post-rock žanra poput God is an Astronaut. Imaš li kakvu anegdotu vezanu za njih?
Zapravo i ne, jer smo se malo družili. Oni su dobri dečki, dobra ekipa. Koncert je bio jako dobar, stvarno su odličan bend.
Po prvi put stižete u Hrvatsku. Što znaš o našoj državi?
Znam da mnogi Šveđani vole doći kod vas na more. Mnogi su mi rekli da je Hrvatska prekrasna zemlja. Nažalost, ne znam niti jedan vaš bend, ali se nadam da ću saznati ovih par dana što ću boraviti kod vas.
Zanimljivo je da ćete posjetiti Rijeku i Zabok, a zaobilazite naš glavni grad gdje se događa većina glazbenih događanja. Kako je došlo do toga?
Takve stvari se znaju događati jer booking agent ugovara turneju, pa sve ovisi o volji organizatora s kojima dogovara nastupe. Tako je sada ispalo da nećemo svirati u Zagrebu, ali vjerujem da će mi se Hrvatska svidjeti i da ćemo imati priliku ponoviti neku turneju kod vas, pa možda onda i malo ozbiljnije pročešljamo klubove kod vas.
Van Švedske, koji ti je najdraži grad koji si posjetio?
U bendu svatko ima svoje favorite, ali mislim da bi se vrlo lako mogli dogovoriti da bi to bio Berlin. Berlin ima idealan spoj povijesti i moderne kulture. Ima gomilu klubova u kojem se održavaju razni koncerti.
A u Švedskoj?
Uf, to je još teže pitanje, ali ako bih baš morao birati, to bi bio Gothenburg. Mnogo odlične glazbe je stiglo iz tog grada, a i naš Pierre živi tamo.
Mišljenja sam da iz Švedske dolazi mnogo odličnih bendova. Kako to izgleda iz tvoje perspektive, je li to istina?
Vjerujem da je to istina, stvarno mnogo dobre glazbe dolazi iz Švedske. Ono što je bitno istaknuti, ona je vrlo raznovrsna, ali se ipak nekako ističu mnogi indie bendovi koji su napravili i znatne karijere van granica Švedske.
Koje švedske bendove bi nam preporučio?
Mislim da je najlakše poredati bendove za koje znam da ih članovi Final Days Society vole: Strip Music, Kent, Bob Hund, Refused, Last days of April, Broder Daniel i Jeniferever. Ima ih stvarno mnogo, ali ovdje ću se zaustaviti.
Što možemo očekivati na koncertima u Rijeci i Zaboku?
“Wall of Sound and Heartache!”
Kakvi su planovi za dalje?
Nakon ove turneje, počet ćemo pisati pjesme za novi album. Nadam se da ćemo album izdati sljedeće godine, pa nakon toga se nadam i novoj turneji. Obećali smo si međusobno da ćemo i dalje raditi zajedno, tako da se nadam da ćemo kao bend potrajati još barem desetak godina.
