U zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog 4. listopada stiže Orkestar Dukea Ellingtona koji i 40-ak godina nakon smrti svog osnivača još uvijek svira i prenosi Dukeovu glazbu diljem svijeta.
Jedan od najvećih glazbenika i kompozitora 20. stoljeća osnovao je svoj
orkestar još u 1920-ima., a danas, gotovo stotinu godina nakon toga,
interes za glazbu jedinstvenog skladatelja još ne jenjava.
Duke, majstor klavira i džezerskih nota, još uvijek progovara kroz svoju glazbu koja je imala nevjerojatan utjecaj, a o tome nam svjedoči i Tommy James, današnji vođa ove možda i najvažnije jazz skupine u povijesti.
Možete li nam reći nešto o utjecaju Dukeove glazbe na vaš život?
Prva Dukeova pjesma koju sam čuo bila je “It Don’t Mean a Thing” preko koje sam upoznao Dukea. Da nije bilo Dukea Ellingtona, vrlo bih vjerojatno svirao u nekom drugom žanru, folk glazbu ili nešto slično. Definitivno je imao utjecaj na to što ja danas jesam.
Biste li rekli da je Duke Ellington najveći kompozitor u povijesti jazza?
Ne volim tako egzaktno govoriti o tome jer toliko je u povijesti bilo odličnih kompozitora. Ipak, mislim da nitko u jazz kompoziciji nema takav utjecaj kao Duke. Od njega sve počinje i s njim sve završava.
Je li netko iz vašeg orkestra ikad zapravo svirao s Dukeom?
Gotovo nitko više nije ostao. Mislim da je posljednji naš basist, Hassan. On zapravo jest. Ja sam u bendu već 25 godina, a Duke je umro nekih 15 godina prije toga, tako da su momci danas svi pokojni. Bend je započeo oko 1920. pa bi bilo tko tko je uopće svirao s njim trebao danas imati oko 80 ili 90 godina.
Duke Ellington često je govorio da svira ‘američku glazbu’. No, isto tako, on je bio, a njegova glazba još uvijek jest, jedan od najvećih promotora jazza u svijetu. Biste li rekli da je on bio ponosan što je ta ‘američka glazba’ pronašla svoje mjesto diljem svijeta?
Dva su čovjeka upoznala jazz sa svijetom. To su Louis Armstrong i Duke Ellington, njih su dvojica donijela jazz svijetu. Ellingtonova je glazba univerzalna stvar, preskače preko političkih prepreka, boje, rase, religije i svih ostalih stvari koje razdvajaju ljude. Duke je zasigurno svojom glazbom približio ljude u svijetu.
Što mislite o duetima između Louisa Armstronga i Dukea Ellingtona?
Te su stvari neprocjenjive. Radi se o dvojici očeva jazza koji sviraju zajedno. Ne može biti bolje od toga. To je jednostavno moralo biti spektakularno!
Kojih bi nekoliko Dukeovih pjesama bile vama najdraže?
Joj! Nekoliko? Volim njegovu filmsku glazbu. Posebno glazbu koju je napisao za film “Anatomy of Murder”. Ma, volim sve! Volim neke njegove vrlo rane kompozicije koje su rijetki čuli. Volim i stvari koje je napravio sa Strayhornom (Billy Strayhorn, kompozitor koji je često skladao s Ellingtonom op.a.). Njih su si dvojica često međusobno pomagali. Mnoge kompozicije za koje ljudi misle da ih je napisao Duke, zaprvo su zajednički rad Dukea i Strayhorna, a primjerice Ellington nije napisao “Take the A Train”. To je napisao Strayhorn.
U siječnju je orkestar Glenna Millera svirao u istoj dvorani u Zagrebu u kojoj se vi spremate nastupiti. Što mislite, koji su razlozi zašto ljude još uvijek zanimaju ti koncerti, unatoč tomu što su Ellington i Miller preminuli prije više desetljeća?
Zašto ljudi žele slušati Beethovena? I on je davno umro. Jednostavno, sjajna je to glazba.
Što mislite o trenutačnoj jazz glazbi u svijetu? Mislite li da bi Duke bio zadovoljan?
Jazz evoluira, a mislim da bi i trebao. No nažalost, mislim da je jazz izgubio na individualnosti. Moramo se pobrinuti da se u jazzu očuvaju srce i duša, a mislim da ponekad to nedostaje. Ima i dobrih izvođača, ali danas ima previše pravila. A jazz nisu samo pravila. Ma, možda samo starim.
