Tomi Koivusaari (Amorphis): “Melankolija nije nužno negativan osjećaj”

1658

U zemlji tisuća jezera i još više tisuća prirodnih ljepota, krajem osamdesetih počelo se ispisivati jedno novo poglavlje, koje će, možda, u nekim budućim vremenima postati dio nacionalnog epa “Kalevale”.

Tada su metal bendovi, uglavnom ekstremnijeg usmjerenja, po uzoru na euro-američke ‘brutalce’, doslovce počeli nicati kao ‘trava poslije kiše’. Bilo ih je tu mnogo kratkog vijeka trajanja, no individualna kvaliteta, odanost i ljubav prema metalu, te nadasve talenat mladih finskih glazbenika, nije mogao proći samo tako, nezapaženo, pa ih je veliki broj (i) opstao. I s vremenom izbacio finski metal u orbitu, promoviravši ga, praktički, u još jedno nacionalno blago te lijepe skandinavske zemlje.

Većina tih glazbenika počinjala je dok je još bila u osnovnoškolskim klupama, a dobar dio ih je kroz više ili manje uspješne prve bendove, niti ne sluteći da će se to jednom dogoditi, započeo uspon na nacionalni, a nakon toga i na svjetski tron. Među tu ekipu spada i gitarist Tomi Koivusaari, koji je počeo svirati 1985. godine, sa 12 godina. Dvije godine kasnije osnovao je svoj prvi bend Violent Solution, iz kojeg je 1989. otišao i formirao Abhorrence, da bi mu se iduće, 1990. godine, putevi ponovno skrižali s bubnjarom Janom Rechbergerom, kolegom iz Violent Solution, ovoga puta u novoosnovanom Amorphisu. S Janom je iz Violent Solution stigao gitarist Esa Holopainen, Tomi je bio pjevač / gitarist, a četvrti originalni član basist Olli-Pekka Laine.

Kako je priličilo tadašnjim vremenima, Amorphis je startao kao death metal bend, i tu počinje jedna od najljepših metalnih priča zadnjih četvrt stoljeća. I to ne samo ‘finskih metalnih priča’, već i šire. Doduše, Amorphis u ostatku svijeta nema božanski status poput onog u Domovini, no da je jedan od najcjenjenijih imena metala današnjice, to nema nikakve dvojbe. Poglavito iz razloga jer se progresija u njegovoj glazbi osjeća praktički u svakom odsviranom i otpjevanom tonu.Dakako, kao i svi bendovi imao je uspona, tek nešto malo padova, no svih 25 godina gradio je karijeru kojoj je osnovna karakteristika bila kontinuirano istraživanje i pomicanje granica glazbe. Amorphisova bajka traje tako još i danas i ne nazire joj se kraj. Novi album “Under The Red Cloud” još je jedno u nizu specifičnih izdanja, isto, ali i drugačije od ranijih jedanaest, koje je već u prvim analizama dalo naslutiti da bi fanovi benda u njemu mogli imati novog ljubimca.Samozatajni Tomi cijelo je vrijeme u bendu važna poluga, no kao i ostatak ekipe, nikada se nije previše razbacivao velikim riječima. Kako se to obično kaže, on i oni ‘govore kroz svoju glazbu’. Zato je razgovor s njim, uz ostalo, bio prigoda da se prošlost, sadašnjost i budućnost Amorphisa sagleda mirno, potpuno staloženo i ‘prizemljeno’, s aspekta osobe koja je u cijelu priču možda i najdublje involvirana.

Zadnjih nekoliko godina jako puno radite. “Under The Red Cloud” je vaš već šesti album u deset godina, otkako je Tomi Joutsen postao pjevač. Svirali ste i jako puno koncerata, niste li već pomalo umorni?

I ne baš. To je naš posao, time se bavimo puno radno vrijeme, tako da smo 100% usredotočeni na glazbu i osjećamo se puno bolje kada cijelo vrijeme nešto radimo, nego da ležimo na kauču. Naravno, ponekad se umorite, pogotovo na turnejama, ali mislim da smo se potpuno navikli na taj osjećaj. Ja još uvijek uživam u stvaranju i sviranju glazbe, jednako kao i kad smo počeli kao bend.

Kad ste više stigli napisati novi album, s obzirom da je “Circle” izašao prije malo više od dvije godine? (smijeh) Jeste možda nešto pisali tijekom turneja?
Ne, na turnejama baš i nismo. Svatko od nas doma tijekom cijele godine radi demo stvari, tako da nove pjesme uglavnom komponiramo kod kuće. Vrlo teško je koncentrirati se na komponiranje na turneji, jer bi nam uz takav dnevni ritam vrlo brzo mozak prestao funkcionirati (smijeh). U jednom smo trenutku u našoj prostoriji za vježbanje počeli isprobavati pjesme koje smo tada već imali. Gotovo svi u bendu skladamo pjesme, neki više, a neki manje, pa uvijek u početku postoji 20-ak pjesama, a tako je bilo i ovaj put. Jedan dio pjesama je otpalo već na probama, i to uglavnom zato što smo mislili bi mogle biti previše različite od onih drugih. Neke pjesme su odbačene tijekom pre-produkcije, pa smo tako snimili samo 13 pjesama za aktualni album, i sve će biti objavljene u različitim formatima, na albumu, kao bonus pjesme, B-strane singlova i slično.

Uočio sam u medijima nekoliko pohvala za novi album. Dojam je da je ovo jedan od vaših progresivnijih albuma.
Osjećaj je jako dobar kada se tako nešto čuje. Iskreno, mislim da je “Under The Red Cloud” jedan od naših najboljih albuma, stvarno sam sretan s njegovim pjesmama, produkcijom, zvuk je bolji nego ikada prije, jako je raznolik. Sjajno je bilo raditi s našim producentom Jensom Bogrenom, i to po prvi puta, zajedno s njim radili smo kao životinje. (smijeh) Veselimo se čuti što drugi ljudi misle o tome.

Muziku podržava

Svaki vaš album je drugačiji od ostalih. Po čemu bi “Under The Red Cloud” bio drukčiji od “Circle”, ili bilo kojeg prije njega?
Mislim da je raznolikiji, pjesme su jako dobre, morali smo se praktički ‘boriti’ koje ćemo ‘izbaciti’ s albuma, da budu za bonuse ili skroz otpadnu. Također mislim da je album više heavy nego što smo to radili godinama ranije. Znaš i sam da je vrlo teško i pokušati opisati vlastitu glazbu, pogotovo kada si tome, poput mene, previše blizu. Rekao bih da je novi album kombinacija modernog Amorphisa, s nekim utjecajima iz starije faze Amorphisa.

Autor tekstualnog dijela je opet Pekka Kainulainen?
Da, Pekka Kainulainen je autor tekstova. Sada je već to postalo potpuno uobičajeno, a ovoga puta smo mu dali ‘slobodne ruke’ da napiše priču o onome što je osjećao, jer smo toliko albuma napravili zajedno, tako da on točno zna što želimo i očekujemo. U prošlosti smo ponekad imali neke rasprave u stilu da on može više pisati ‘bezvremenske’ tekstove, da ne želimo da postoje neke ‘kavane’ ili ‘automobili’ u stihovima pjesama (smijeh). Njegov stil pisanja je jako poetičan, tako da mislim da se odlično uklapa u našu glazbu, kao što smo ranije to činili i mi sami. Pekka uvijek piše na finskom, a onda netko prevodi na engleski (ovaj put Ike Vil), a nakon toga se tekstovi još malo prilagode za aranžmane vokalnih linija. “Under The Red Cloud” u ovom slučaju znači da ste pod prijetnjom ili da bi se nešto loše moglo dogoditi. Mislim da u tekstovima ima puno Pekka Kainulainenovog iskustva iz njegovog života, a tema može biti jedan čovjek i njegovo putovanje po ovom svijetu, njegova uvjerenja, strahovi i razne životne faze. Način na koji piše i stvari koje opisuje su vrlo slične onima iz Kalevale, a priroda je itekako nazočna.

Naslovnicu je risao Jean-Emmanuel Valnoir Simoulin. Prevladava crvena boja i djeluje dosta mistično. Pretpostavljam da ima poveznice s tekstovima…

Da, naslovnica je izrađena po idejama benda i Valnoira. Predstavlja vrijeme u kojem sada živimo (kao i priča na albumu), pod crvenim oblakom, ili prijetnjom, možda … Sve ono što vidite na naslovnici je preuzeto iz tekstova, četiri mudraca, četiri različita godišnja doba, i one zmije u sredini, ne možete vidjeti (procijeniti) grli li ona jedna drugu ili se međusobno jedu. Četiri mjesečeve faze predstavljaju različita godišnja doba i vrijeme koje neprestano teče, koje stalno prolazi. Izuzetno smo sretni kako se naslovnica uklopila, to je sigurno nešto novo za nas, novi stil.

Chrigel Glanzmann iz Eluveitie svira flautu na pjesmama “The Four Wise Ones”, “Death Of A King” i “Tree Of Ages”. Vaša ideja je bila da ove tri pjesme zvuče još više folky?
U biti, u početku je Santeri svirao te dijelove s flautama na klavijaturama, pa smo nakon toga Jens i mi pomislili da bi bilo super imati prave instrumente za njih, tako da je Jens predložio Chrigela. I, naravno, odmah smo se dogovorili. Chrigel je zaista napravio veliki posao u tim pjesmama.

Gosti su i Martin Lopez (Soen, ex-Opeth), on svira perkusije na “Death Of A King” i Aleah Standbridge (Trees Of Eternity), koja pjeva gostujuće vokale u pjesmama “The Four Wise Ones”, “Death Of A King” i “Sacrifice”. Esa je rekao da je svaki od njih u te pjesme unio svoj karakter i osobnost. Misliš li i ti isto?

Da, naravno, slažem se s Essom. Kada tražimo nekoga da nam bude gost na albumu, ne pokušavamo da pridonosi previše, ali želimo da ima svoj put, svoj smjer, jer na taj način možemo imati tu njegovu osobnost u našoj pjesmi. Željeli smo da naš stari prijatelj Martin svira perkusije jer smo znali da je sjajan glazbenik, i na bubnjevima i udaraljkama. Zajedno smo bili na američkoj turneji 2001. godine i dijelili autobus s Opeth, dok je još bio u bendu, tako da smo poznavali jedni druge. Htjeli smo u “Death of A King” imati neki elemente s udaraljkama da pjesma ima neku jaču ‘dreku’, a Martin je bio prvi na kojeg smo pomislili, pitali smo ga i nije bilo problema. Svoj dio odsvirao je u jednom danu. Također, prije snimanja smo planirali pitati Jennie-Ann Smith iz Avatariuma da nam bude ženski vokal na “White Night”, ali naši rasporedi su bili takvi da se, zapravo, nikada nismo sreli da se dogovorimo. Srećom, jedan dan je Aleah posjetila studio, sreli smo se, a kasnije smo je pitali hoće li nam pomoći. Svi su odradili odličan posao, hvala im na tome. To nije ono što ljudi obično misle, da želimo imati tek tako neke goste za album. To dolazi samo po sebi, ako osjećamo da želimo probati nešto drugo.

Za “Sacrifice” je snimljen i videospot…
Mi smo ostavili ljudima iz diskografske kuće i producentima da oni donesu odluke koje će pjesme biti singlovi, za koje će se snimati video spotovi i sve to skupa. Stvarno to ne možemo odlučiti. Mi još uvijek razmišljamo više o cijelom albumu nego o pojedinoj pjesmi, a odabrati samo jednu ili dvije pjesme, to je preteško, jer mislim da, u našem slučaju, nekoliko pjesama nije dovoljno da predstavljaju album kao cjelinu.

Ljetos ste na festivalima svirali album “Tales From The Thousand Lakes”? Misliš li, možda, da je to vaš najznačajniji album? Znam, teško je to pitanje (smijeh).
Mislim da je “Tales From The Thousand Lakes” za nas jako važan album, koji je zaslužan da se stvar s Amorphisom ‘zakotrljala’. Ne mislim da je to naš najbolji album, ali je svakako važan korak u našoj karijeri. Ne mogu reći ništa drugo. Uživali smo ga svirati na koncertima kojima smo obilježavali jubilej povodom njegova izlaska i nije nam čudno svirati cijeli album uživo, jer smo većinu tih pjesama ionako svirali tijekom godina. Najteže, barem mentalno, je svirati pjesme istim redoslijedom kakvim su na albumu, jer je normalno da je to potpuno drugačiji tijek kada razmišljate o pjesmarici za koncert, nego za album. Dakle, samo moramo biti pod dojmom tog albuma. Ali koncerti su bili odlični, vjerujemo da su našim obožavateljima također bili zanimljivi i da su s nama prošli jedno nostalgično putovanje, više ili manje. Nakon nekoliko festivala s takvim showom, gdje smo svirali cijeli “Tales From The Thousand Lakes”, započinjemo turneju s novim albumom.

Vaši fanovi vole različite albume. Neki kažu da im je najbolji “The Karelian Isthmus”, neki vole “Elegy”, “Tuonela” ima puno obožavatelja, novi albumi također. Deset fanova, deset albuma – favorita (smijeh)…
Pa da, tako to ide (smijeh). Kada razmišljam o našim albumima, osjećam kao da su moj dnevnik, prisjećam se različitih faza svog života iz tih razdoblja. Mislim da su svi ti različiti glazbeni periodi vrlo važni za nas, jer na tim putovanjima smo jednostavno morali prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Također, mislim da je super da naši fanovi imaju različite albume Amorphisa koji im se najviše sviđaju. Drugačije je to nego da smo stalno radili iste album, opet i opet. Kada smo osnovali bend bili smo stari oko 17 godina, tako da mislim da je normalno da želite probati različite stvari u glazbi tijekom 25 godina, da bi zadržali nadahnuće i za nas, ali i za fanove.

Amorphis je bend koji se razlikuje od ostalih. Nitko nije sličan Amorphisu, i Amorphis nije sličan nikome. Jeste li vi posebni ljudi? (smijeh)
Pa, takve je stvari zaista jako lijepo čuti, mislim da bi to moglo biti najbolje što bend može napraviti u svojoj karijeri. Mi smo ti kao ljudi potpuno normalni, obični, u nama nema ništa posebno. Samo imamo dobru magiju, dobar međusobni osjećaj da sviramo zajedno i volimo to što radimo.

Počeo si svirati sa 12 godina, sa 14, 1987. godine, osnovao si Violent Solution. Sjećaš li se tih dana?
Da, naravno. Zapravo sam ga formirao s Janom (Rechberger, bubnjar, op.a.), a kad sam napustio Violent Solution i osnovao Abhorrence, Esa je došao u bend da me zamijeni. Morali smo ‘iskopati’ te uspomene da bismo objavili knjigu o Amorphisu. Za sada samo na finskom jeziku, ali smo čuli da će, najmanje, uskoro biti prevedena na njemačku verziju.

Tvoj bend Abhorrence se ponovno okupio prije tri godine. Imaš li konkretnijih planova ili je to bilo ‘one-off’ okupljanje?
Svart Records je objavio naš demo i 7” EP, plus neke materijale s proba (“Completery Vulgar” kompilacija, op.a.), pa smo htjeli napraviti nekoliko koncerata u ime starih vremena. Mi u bendu smo još uvijek vrlo dobri prijatelji i viđamo se povremeno, tako da je stvarno zabavno. Imali smo neke ideje, možda raditi nešto zajedno, ako bi to zvučalo dobro, bez ikakvog pritiska. No, vidjet ćemo, trenutno smo svi previše zauzeti s našim glavnim poslovima.

Nema odmora za vas u Amorphisu. Nakon ljetnih festivala, počinje turneja. Svirate ćete i s Nightwish…
To je, u biti, ono što mi radimo – albumi i turneje, u beskonačnost … Ova turneja s Nightwish bit će u sklopu “Under The Red Cloud Tour”, sigurno, ali imamo set u trajanju od samo 45 minuta, tako da ćemo poslije na headlinersku turneju, vjerojatno početkom 2016. godine. No, bit će lijepo svirati u velikim dvoranama, u kakvima obično nastupa Nightwish. Oni su naši dobri prijatelji dugo vremena, pa sam siguran da će zajednička turneja biti dobra.

Turneje vam budu duge, o čemu razmišljaš, osim o glazbi? Čega se možda zaželiš?
Naravno, moja obitelj mi najviše nedostaje, i kada je svaki dan na turneji isti, ponekad mi nedostaje samo jedan dan da ne radim ništa ili da radim nešto što radim kad sam doma. Kao što je neki sport ili nešto tako. Smiješno je kako dođete do tog ispraznog načina razmišljanja na turneji, ali možda je to jedini način da preživite (smijeh).

Mnogi govore kako ste vi, Finci, melankolični ljudi…
Mislim da su Finci jako melankolični ljudi, da, jesu. Isto tako, mislim da sam većinu vremena i ja melankoličan, ali to nije nužno negativan osjećaj, nikako. Mislim da ljudi u Finskoj vole tu melankoliju. Naravno, kada to ne prijeđe u depresiju.

I za kraj, osim glazbe, što nam možeš preporučiti iz Finske?
Svakako preporučujem Helsinki u ljetnim mjesecima, a Laponiju u zimskim. Priroda, jezera, glazba … puno festivala u ljeto. Mislim da Finci zaista spavaju zimski san, u zimi, a kad počinje kratko ljeto, svi se bude. Volim Fince u ljeto (smijeh).

Muziku podržava