Toma je postao poznat i prije premijere. Film Toma naravno, o pjevaču Tomi Zdravkoviću ionako većina zna barem malo ili dovoljno, neki možda i previše. Novi film Dragana Bjelogrlića, uz producentsku ispomoć poznatog pjevača Željka Joksimovića je podigao puno prašine prije nego što je ušao u redovitu distribuciju. Naime, nepoznati netko je u Srbiji počeo ilegalno distribiuirati snimku filma, što je rezultiralo i nekim kaznenim progonima, što je za popularni “piratluk” na ovim prostorima prilično rijetka praksa. Isto tako, premda film već mjesec dana redovito igra u kinima diljem regije, gdje i pripada, Hrvatska je tek u utorak doživjela premijeru ovog uratka.
Ovakav event filmsko-glazbene prirode, gdje smo ispratili tugom i patnjom prožetu biografiju velike estradne zvijezde tzv. novokomponovane glazbe koja je zagospodarila radijskim valovima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Tko je Toma?
Zdravković je, moramo naglasiti, bio puno više od svojih kolega iz tog razdoblja. Premda je novokomponovana glazba ostala u znaku Lepe Lukić, Lepe Brene i ostalih pjevačica, u čijem društvu se Toma kretao (Lepa Lukić je jedan od zanimljivijih sporednih likova filma) njegova glazba, čije tekstove je pisao sam, je ipak davalo jednu dozu ozbiljnijeg pjesništva neopterećenog veselim ritmovima onoga što ćemo kasnije kolektivno, i često pogrdno nazivati “narodnjacima”.
Film se zbog takvog pritiska, jer sve oči su uprte u Tominu biografiju prije nego što ona izađe, našao u jednoj nezavidnoj poziciji. S jedne strane, Bjelogrlić je bio dužan Tomu smjestiti u sela u okolici Leskovca, s druge, morao je Toma šetati i Chicagom. Kako se kasnije pokazalo, redatelj i scenarist su oslikali život našeg junaka-patnika kroz “ružičaste naočale”. Premda je puno toga u životu ovog narodnog barda prošlo u znaku tragedije, nakon Tome nećete biti potreseni. Dapače. Toma je portretiran kao čovjek koji sve muke podnosi stoički, sem tih prokletih emocija, koje su mu donijele slavu, novac i raskalašen život. Donijele su mu , možemo slobodno reći i smrt, no o detaljima ultimativnog kraja koji je stigao krajem 91’ godine u Beogradu, nećemo govoriti. Neka neke tajne ostanu u filmu.
Radnja, podijeljena u dvije velike cjeline, prati Tomu kao mladića u usponu, i kasnijeg čovjeka u padu, koji na ivici života i smrti i dalje gleda samo u jedno, a to je glazba i sve što ga inspirira da piše tekstove, a to su u prvom redu ljudi, prvenstveno žene.
Da ne ulazimo sada u detalje njegova odnosa sa suprugom(ama), liječnicima, menadžerima i ostalim prijateljima sa scene, samo ćemo kratko naglasiti da je puno događaja i odnosa Tome s uglavnom stvarnim likovima – izmišljeno. Teško je znati što se odvijali iza zastora zapušenih domova tadašnjih sindikata, kavana i krčmi u kojima je živjela Tomina glazba do sitnih noćnih sati. Iako su susret fikcija, svi na ovaj ili onaj način vraćaju Tomu na nultu točku, a to je kako i na koji način opjevati tugu, patnju i bol života.
Glazba kao jedina Tomina zvonka radost
Naravno, glavni predmet našeg interesa u ovom uratku je glazba. Ipak je riječ o glazbenoj biografiji koja se bavi zvukom koji na ovim prostorima izaziva kontroverze. Krenimo od očitog. Kako pretvoriti Milana Marića, glumca koji nije pjevač, u tužnog slavuja vaše omiljene kafane? Vizualna transformacija je odrađena jako dobro, Milan je daleko od toga da je “pljunuti” Toma, no svakako je dovoljno autentičan u svim fazama svog života. Najveći izazov je predstavljao njegov glas. Kako i svaki glazbeni film, dobar dio od Tominih 150 minuta trajanja otpada na scene glazbenih nastupa. Bilo bi nemoguće masterirati stare Tomine snimke za potrebe filma, pa je velika odgovornost pjevanja pala na Acu Pejovića, poznatog folkera iz Srbije.
On je, barem koliko me uši služe po pamćenju boje Tomina glasa iz bezvremsnkih hitova, autentično preslikao kako je sve to moglo zvučati na bini šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izbor numera je bilo teže promašiti nego pogoditi. Veliki broj singlova koji su dostizali visoke tiraže u Jugoslaviji su uvijek “no brainer”, pa smo tako kroz film slušali “greatest hits” popularnog patnika, uz fokus na velike uspješnice poput “Dotako sam dno života” ili nešto raniju “Dva smo sveta različita”. Ipak, naslovni singl filma je izmišljen od strane Željka Joksimovića. “Ponoć” predstavlja ono što je trebao biti duet Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić, koja u filmu vodi jednu jako bitnu, gotovo pa majčinsku ulogu prema našem protagonistu. Ova naoko malena odluka možda i najbolje oslikava filozofiju iza stvaranja ovog uratka. Cilj jednostavno odobrava sredstva, pa makar(nemojte me krivo shvatiti) gazili preko svih prepreka do njega.
Je li Toma portret pravog Tome?
Na kraju dana, gledatelji u kino ne idu kako bi se nužno dokumentaristički obrazovali o nekoj temi, u ovom slučaju, o prijepisu života Tome Zdravkovića. Pjevač je, gotovo sigurno, imao kudikamo drugačiji život od prikazanog na filmu. Uostalom, javno je poznato, što smo i spomenuli ranije u tekstu, da je dobar dio “epizoda” iz uratka naprosto izmišljen kako bi publika, očigledno navikla na zapadnjačko uljepšavanje istine, mogla ući i izaći iz kina sa smješkom na licu. To je i poanta.
Film je u svemu što si je zacrtao u potpunosti poentirao. Imamo protagonista čiji život je veliko iskušenje, imamo element mistike i nepoznatog iz ranih dana djetinjstva u Leskovcu, imamo refelktore i ushit publike na svaki otpjevani stih. Imamo i skromne početke, nevjeru, suze i znoj. Imamo sve u filmu što je Tomu činilo čovjekom, samo je pitanje je li Toma bio baš takav čovjek ili su Bjelogrlić i Joksimović odlučili oslikati legendu jugoslavneske estrade po konfekcijskom kroju?
Sjajan film upitne vrijednosti
Usudim se reći da je istina vjerojatno bliža ovoj drugoj mogućnosti. Film, namijenjen prvenstveno publici regije, udovoljava svakom porivu potencijalno zainteresiranih. To se možda i najbolje vidi u lijepom glazbenom intermezzu, gdje zaljubljeni Toma, taman negdje na vrhuncu svoje slave, uživa uz novu djevojku dok nas film časti sa singlom “Osmijeh” Grupe 220. U filmu gledamo i kratke scene Kemala Montena, Davorina Popovića iz Indexa, ali i Zdravka Čolića koji je u filmu ocijenjen kao momak “od kojeg bi moglo biti nešto”.
Jesmo li spominjali taktički pozicionirane potrete Druga Tita koji budno prati VIS-ove vremena? Toliko simbola koja bude sjećanja na relativno “friške” događaje iz života mnogih gledatelja koji će več za vikend razgrabiti karte za ovaj film garantiraju “hit” status. Nije odmogao ni Bjelogrlić s pokušajima kaznenog progona za one koji su neovlašteno distribuirali film preko internetskih kanala. Toma je vruća roba koja će se grijati još dobrih mjesec dana, premda prava vrijednost filma leži u potencijalu repriziranja materijala kroz idućih nekoliko godina na televizijama.
Zaključno, film je, ogoljen težine koju nosi portet Tome Zdravkovića – sjajan. Sjajan će biti i publici. Jedino se bojim što bi rekao pokojni Toma da ga vidi. Nažalost, nikad nećemo dobiti odgovor na to pitanje ali osobno čisto sumnjam da bi blagonaklono gledao na idealiziranu sliku sebe samoga na velikom ekranu.
Film 3.5/5
