Listom najboljih glazbenih izdanja stavili smo točku na i već sada staroj 2017. godini. Redakcija je rekla svoje o svemu što je izašlo u proteklih 365 dana, no prije nego što zasučemo rukave i pohrvamo se postepeno s radovima koji su pred nama, donosimo pregled najbitnijih godišnjica koje nas čekaju ove godine. Izdvojili smo po jedan legendarni album koji će u 2018. godini napuniti 50, 25, 20, 10 odnosno pet godina svojeg postojanja, jer bi jednostavno nemoguće bilo spomenuti sve. Pokušali smo svaki odabir pravilno smjestiti u kontekst – neki su svima znani klasici, a neki će to tek postati.
150 godina: The Beatles – “The Beatles” (1968)
U studenom ove godine slavimo možda i najšareniju kompilaciju pjesama koju ironično krasi bezbojni omot. “The White Album” je šizofreni statement velike četvorke, kolekcija individualnih skladbi u kontekstu tenzija među članovima te prva naznaka u kojem smjeru će njihove tada skorašnje solo karijere krenuti. Pamtimo intimnu baladu “Julia” koju je Lennon napisao svojoj majci, McCartneyev ulaz s “Back in the USSR” te “Rocky Racoon”. Dupli album, okruglih pedeset godina postojanja. Vrijeme leti, iduće godine će i Abbey Road na svoj zlatni pir, a potom ćemo podvući crtu i pogledati gdje je glazba 50 godina nakon raspada Beatlesa.
225 godina: Wu Tang Clan – “Enter The Wu Tang (36 Chambers)” (1993)
Hip-hop je, barem naspram svoje starije žanrovske braće, relativno svježa pojava u popularnoj glazbi. Iako je sve krenulo osamdesetih godina prošlog stoljeća uz Grandmaster Flash, Kool DJ Herc, RUN DMC i ostale, upravo je Wu Tangov prvijenac zauvijek promijenio pravila igre – 13 numera, 9 podjednako jakih članova i najtvrđi rap istočne obale. Uz prvi singl “Protect Ya Neck” kolektiv je stekao kultni status u podzemlju New Yorka, a izlaskom albuma na zidove velegrada nasprejan je nacrt zlatnog doba rapa. Ova proslava nas također čeka u studenom, a vrijedan spomena je i “Doggystyle” koji je izašao samo dva tjedna kasnije. 25 godina poslije, pravi hip-hop i dalje zvuči poput Wu Tang-Clana.
320 godina: Massive Attack – “Mezzanine” / BoC – “Music has the Right to Children” (1998)
Ovdje je bilo zbilja nemoguće birati; 1998. godina bila je produktivna za glazbu, a mi smo suzili naš izbor na dva albuma koji slave svoju drugu deceniju u predstojećoj nam 2018. Ironija, oba su izašla 20. travnja. Massive Attack je tada izbacio svoje trip-hop remek-djelo prepuno singlova i snažnih vokalnih gostovanja, a nešto sjevernije u Škotskoj nastalo je fantastično debitantsko ostvarenje. Jedni su uz “Angel”, “Teardrop” i “Inertia Creeps” ocrtali mračne dub strukture tik pred ulaz u novi milenij, dok je Boards of Canada novim alatima oživio zaboravljene zvukove televizijske nostalgije. Njihova eksperimentalna elektronika i dan danas je inspiracija mnogim glazbenicima, a niti 20 godina kasnije nitko nije uspio dotaknuti sjetu kakvu čujemo u “Aquarius” ili pak “Roygbiv”.
410 godina: Deerhunter – “Microcastle” (2008)
Indie rock je u posljednjih desetak godina doživio nagli pad. Konfuzan u svojoj definiciji, sve se više pretapao u druge žanrovske odrednice gubeći svoj identitet, a bakljonoše nezavisne rock glazbe prešle su u mainstream. Jedni od rijetkih koji su ostali vjerni nezavisnom zvuku stare škole dolaze iz Atlante, zovu se Deerhunter, a “Microcastle” je njihovo remek-djelo. “Nothing Ever Happened” i “Agoraphobia” dižu neke zaboravljene ideale i ideje poput krauta i garaže iz groba, a karizmatični Carson Cox, lider-odmetnik daje dozu groteske u njihov potpis. Deerhunter je i dalje aktivan, a sredinom kolovoza očekujte veliki broj kužera koji će dijeliti ovo ostvarenje.
55 godina: Nick Cave & The Bad Seeds – “Push The Sky Away” (2013)
Za kraj friška peta obljetnica, i to već u veljači. Povratnik Cave možda nije izdao najbolji album te godine, no intimno i slojevito putovanje označilo je početak jedne nove ere njegova stvaralaštva koja još uvijek traje. Ovaj album smo imali prilike slušati u Zagrebu i regiji na INmusic i Exit Festivalu te u dvorani Tivoli u Ljubljani, a upravo smo krajem prošle godine zatvorili ciklus regionalnom turnejom za posljednji “Skeleton Tree”. Ta turneja nas je nažalost preskočila. Ipak, ove se godine karizmatični Australac vraća na Jarun sa svojom družinom. Cave je u ovih pet godina tragično izgubio sina, a “Push The Sky Away”, dokumentiran u filmu “20 000 Days on Earth” izvrsno je preživio inicijalni test vremena.
