Thomas Pridgen: “Autorski honorar ne smije biti mjerilo nečije kreativnosti”

Uvijek nam je zanimljivo kada nam dolazi netko tko je jedini, najbolji, najmlađi, najšokantniji, najbogatiji, najgluplji ili naj…nešto. Tako smo se pripremili i za dolazak jednog zanimljivog imena. Bubnjarskog imena – Thomas Pridgen.

‘Klinac’ kojeg su svi zapamtili jer je najmlađi dečko koji je ikada dobio stipendiju od prestižne Berklee College of Music. I to kao 15-godišnjak! Nakon toga sve je kulminiralo sviranjem na najjačim albumima The Mars Volta. Sada, daleko od takve popularnosti i uljuljan u kreativnu snagu, stiže u Zagreb sa svojim glavnim bendom – The Memorials. Prije dolaska, napisao je nekoliko riječi samo za nas…Ovo je tvoj prvi doticaj s hrvatskim medijima, pa nam reci svoja očekivanja od svega. A možda i što da mi očekujemo od The Memorials?
Zbilja nemam pojma što očekivati od svega, ali vas uvjeravam da slobodno očekujete dobar koncert jer zbilja volimo ono što radimo. Zbilja je uzbudljivo putovati i sve ovo raditi nezavisno i po načelu uradi sam.

Svi pričaju o tvojoj Berklee stipendiji. Kako danas gledaš na to? Je li služila kao odskočna daska ili ti predstavlja teret koji nosiš kroz karijeru?
Mislim da ne smijem to smatrati nikakvim teretom. Berklee mi je puno dao i zbilja je to bila dobra stvar. Naučio sam jako puno i sada gledam na to kao na jako veliku prepreku koju je trebalo preskočiti. Osim znanja, zbilja sam upoznao hrpu odličnih ljudi tamo.Ljudi te vole smještati u novu generaciju bubnjara. Ali ipak, reputacija ti dozvoljava da procjenjuješ kvalitetu drugih. Imaš li nekog omiljenog svih vremena ili nekog novog kog si primijetio?
Mislim da su mi najbolji svih vremena Terry Bozzio i Neil Peart. Iskreno, kada gledam u prošlost i analiziram što su oni napravili to mi je ogromna inspiracija i nada da će jednog dana ljudi tako gledati na stvari koje sam ja napravio. Što se tiče novih faca, tu nisam toliko siguran. Ima svega što mi se sviđa. Možda Zach Hill i Travis Orbin. Ali stvar je u tome što u zadnje vrijeme proučavam jako puno svjetske glazbe i svakojakih stilova. Ima toliko novoga i toliko novih faca da je to teško pohvatati.

Ima li neki album koji si u zadnje vrijeme otkrio, pa da ga podijeliš s nama?
Da i ne! Slušam hrpetinu funk i rock albuma. Idem jako puno u prošlost i ronim po detaljima muzike koja me tjera da poželim svirati bubnjeve.

Negdje sam pročitao da imaš želju surađivati s Aphex Twin. Čini se da briješ na underground smjerove. Neobično je za bubnjara da se okušava u elektronskom okružju koje baš ne počiva na pravim bubnjevima…
Pa, činjenica je da Aphex i Squarepusher puno slušaju bubnjare. Zato i volim njihov pristup kako kreiraju zvuk svojih bubnjeva. Pa čak i dub-step koji se trenutno razvija! Zbilja mi se sviđa što rade sa zvukovima. Svatko ima ponešto za dodati u završnu sliku, pa mislim da je to genijalna stvar!

A tvoja želja da snimiš ‘spoken word’ album s Nelsonom Mandelom? Imaš li još kojeg heroja izvan glazbenog svijeta?
Definitivno! Katt Williams i Chris Rock. Super mi je način na koji uspijevaju svoju poruku donijeti do ljudi, a usput i biti jako zabavni. A i zadnje vrijeme sam opet počeo ludovati za skateboardom! Ima taj klinac Killian čiji filmići na YouTubeu su zbilja inspirirajući. Općenito ima jako puno ljudi koji rade dokumentarce o progresivnim problemima i takvi ljudi su meni pravi heroji!

Što ti je najvažnija stvar koju si naučio radeći s Omarom u The Mars Volta?
Uuuuuu, definitivno kreativnost! Oni su me naučili kako da ne sumnjam u sebe i da jednostavno slikam sliku. Ako je ljudi vole – cool, ako ne – kreni slikati drugu! Što više vremena provodim u Europi više mi se uspomena vraća iz tog vremena. Ludnica je koliko toga smo prošli i koliko toga smo zajedno napravili. S oduševljenjem se sjećam svih naših avantura.

U današnje vrijeme, uloga glazbenika se promijenila. Puno više putuju i sviraju koncerte, dok prodaja ide u suprotnom smjeru. Kako ti proživljavaš takav način života?
Naravno da i mi imamo ljude kod kuće koji nas vole i paze, ali sve su to prilagodbe u kojima svi konstantno učimo nešto novo. Uspijevamo to održati samo zbog Božje pomoći. Ne mogu se praviti da živimo u nekom kaotičnom sustavu, jer to nije tako. Samo živimo kako znamo i kako možemo. Najbolji dio toga ipak je činjenica da idemo po svijetu i pokazujemo ljudima što jesmo. U biti, ni kod nas nema neke sigurne zone…

Ti si primjer bubnjara i glavnog kreatora u istoj osobi, dok inače muzičari znaju nikada ne dobiti priliku za kreativnost. Je li to ostvarenje sna?
Mislim da je to zbilja ostvarenje sna. Barem meni, jer ima ljudi koji se jednostavno ne osjećaju kao autori pjesama. Ali zašto?! Zato što o tome tko je napisao pjesmu odlučuje ASCAP, BMI i ostale zakonske udruge koje određuju autorska prava. Ako si u studiju i daješ ideje, to ne znači da nisi autor ako te kasnije nisu i službeno naveli. Vjerujem da se to mnogima događa, a posebno bubnjarima.

Imaš li ti ideju kako široj publici prezentirati eksperimentalnu muziku?
Muzika se konstantno mijenja, a glazbeni entuzijasti danas lako mogu doći do svakojake čudne pjesme. To je dobro, jer se čini da su ljudi jednostavno već ludi i dosta im je sranja koja se događaju radi svakojakih velikih korporacija. Bilo da se radi o hrani, muzici, medijima, vijestima ili državnim vlastima. Ljudi se zato otvaraju nečemu novom, jer ako se ne otvaraju – jednostavno ne žive, već preživljavaju. Prirodno naša tijela nisu stvorena da bi bila zlostavljana. To su možda razlozi zašto ljudi ulaze u “drugačiju” muziku, ali kako da im postane logična i pristupačna – na to nema odgovora…