The Wall“, dvostruko remek-djelo Pink Floyda, danas je bez sumnje prva asocijacija na ono što nazivamo konceptualnim albumom. Ova rock opera, kako je album nazvao Roger Waters, danas slavi 39. rođendan te vam povodom toga donosimo priču o njezinom nastanku, kao i detaljnu analizu svake pjesme najpoznatijeg konceptualnog albuma ikada stvorenog (sorry Ziggy i pauci s Marsa).

Nastanak ideje o zidu i glavna inspiracija

Prva ideja o zidu nastala je 1977. tijekom turneje “In the Flesh”, prve koju su Floydi svirali na velikim stadionima. Od samog početka Roger Waters imao je odbojnost prema takvim velikim nastupima. U intervjuima je navodio kako ga smeta to što prvi redovi samo vrište i psuju te uopće nisu usredotočeni na glazbu, dok oni udaljeniji ionako ništa ne mogu vidjeti i čuti. Ponašanje fanova ispred bine iziritiralo je Watersa do te mjere da je na jednoga od njih pljunuo. Waters je tada prvi puta zamislio zid koji će ga izolirati od publike te je upravo to početna točka stvaranja “The Walla”.

Iako ćemo cijeli koncept objasniti detaljno, pjesmu po pjesmu, sumirajmo u uvodu kako je glavna inspiracija Watersov osobni život na temelju kojega je stvorio imaginarnog dječaka Pinka. Pink, kao i Waters,  u djetinjstvu gubi oca u ratu (“Another Brick in the Wall”), trpi zlostavljanje u školi (“The Happiest Days od Our Lives”), odrasta s pretjerano zaštitnički nastrojenom majkom (“Mother”), kasnije postaje rock zvijezda, ali biva ostavljen od supruge (“Don’t Leave Me Now”). Svaki od tih događaja predstavlja “još jednu ciglu u zidu” kojim se Pink mentalno izolira i ograđuje od društva. Iza zida, Pinkov razum se pomutio te nakon halucinacija ruši zid i pokušava se ispričati svojim najbližima koji su ostali povrijeđeni njegovom izolacijom.

Muziku podržava

Album je podijeljen na četiri strane. Na prvoj strani Pink je sagradio tek četvrtinu zida te se upoznajemo s njegovim zlostavljanjem u djetinjstvu. Na drugoj strani zid je napola gotov te između ostalog saznajemo o njegovim događajima sa ženom. Na trećoj strani zid je gotovo gotov te saznajemo o stanju Pinkovog uma, dok četvrta strana prikazuje njegovo rušenje. Prije nego se bacimo na detaljnu analizu albuma, spomenimo i kako je Waters lik Pinka osim po svojoj, stvarao i po osobnosti Syda Barretta. Dakako, u razumijevanju tekstova i pisanju ovog članka uvelike je pomogao i film “The Wall” Alana Parkera iz 1982.

Side One

Album počinje tako što Pink pjesmom “In The Flesh” poziva slušatelja na koncert na kojemu će ispjevati svoju priču. “In the Flesh” je svojevrsna paralela između početka koncepta i početka Pinkovog života (“If you wanna find out what’s behind these cold eyes, you’ll just have to claw your way through this disguise”). “The Thin Ice” govori o Pinkovoj majci koja svoje novorođenče upozorava na okrutni svijet koji ga čeka čim prvi puta otvori oči (“If you should go skating on the thin ice of modern life… Don’t be surprised when a crack in the ice appears under your feet”). Dolazimo i do prvog dijela “Another Brick in the Wall”, jedne od najpoznatijih rock pjesama ikada napisanih u kojoj mladi Pink započinje gradnju “mentalnog zida” između sebe i svijeta, distancirajući se od bolnog djetinjstva i odrastanja bez oca (“Daddy’s flown across the ocean, leaving just a memory, a snapshot in the family album…”).

Satiričnog naziva, “The Happiest Days of Our Lives” govori o Pinkovim učiteljima iz škole koji su davali sve od sebe kako bi spriječili razvoj osobnosti svojih učenika. Nezadovoljni privatnim životom unutar svoja četiri zida, sate u školi maksimalno su iskorištavali kako bi frustracije iskaljivali na učenicima tijekom školskih sati tražeći im nedostatke, a zatim ih javno ponižavajući pred vršnjacima (“When we grew up and went to school there were certain teachers who would hurt the children in any way they could… When they got home at night, their fat psychopathic wives would thrash them within inches of their lives”). Na ove stihove nadovezuje se drugi, ujedno i najpoznatiji dio “Another Brick in the Wall”. Ako je prošla pjesma bila jadikovka mladog Pinka o učiteljima, ova je već prerasla u potpunu pobunu u kojoj prvo Waters i Gilmour, a onda i cijeli zbor školaraca pjeva stihove koji su danas postali himna protiv lošeg obrazovnog sustava.

Neke zemlje su čak zabranile puštanje ove pjesme zbog straha od anarhizma (“We don’t need no education, we don’t need no thought control…”) , no ipak “Another Brick in the Wall” nije ništa više od onog što joj sam naziv govori, loš period u Pinkovom djetinjstvu koji je doprinio njegovom zagrađivanju od svijeta s još nekoliko ciglenih blokova. S vremenom Pink sve više istražuje svijet i događaje u njemu. U skladu s ružnom istinom razvija i svoju individualnost te sve brže slaže cigle kako bi se ogradio od onoga što ga okružuje. U slaganju cigli pomaže mu i njegova majka, pokušavajući ga zaštititi. Da je Sigmund Freud kojim slučajem prevario zakone biologije i poživio 123. godine, zasigurno bi ostao impresiran ovim Watersovim stihovima koji u pjesmi “Mother” na neki način uglazbljuju Freudov najpoznatiji rad. (“Mamma’s gonna make all your nightmares come true, mamma’s gonna put all of her fears into you… Mamma’s gonna keep you right here under her wing, she won’t let you fly, but she might let you sing”).

Side Two

Kao i Side One, i drugi dio albuma počinje povlačenjem paralela. U uvodnoj “Goodbye Blue Sky” (osobno uz “Goodbye Cruel World” najdražoj pjesmi Floyda) povlači se paralela između još uvijek novog i mladog svijeta u tranziciji nedavno pogođenog ratom i razaranjima te novog i mladog Pinka koji odlazi od majke i kuće (“Did you ever wonder why we had to run for shelter when the promise of a brave new world unfurled beneath the clear blue sky?”). Nakon napuštanja doma, u sljedećoj “Empty Spaces” sada već odrasli Pink razmišlja o tome kako će popuniti praznine koje su nastale u novom životu te kako će dovršiti zid (“How should I fill the final places, how should I complete the wall?”). Odgovor na ta pitanja nudi “What Shall We do Now” u kojoj Pink promišlja o brojnim mogućnostima koje sačinjavaju modernu svakodnevicu. Shvaća kako praznine može popuniti raznim stvarima poput nove gitare, brzog auta, tučnjavama alkoholom, psihijatrima, životinjama, novcem…. Ipak, sve to pripada onoj strani zida s kojom se Pink ne želi nalaziti (“Bury treasure? Store up leisure? But never relax at all, with our backs to the wall”).

U sljedećoj “Young Lust” otkrivamo kako Pink još uvijek nije ispunio sve praznine u zidu te još neko vrijeme ostaje s pogrešne strane. Postaje rock zvijezda te se odaje hedonizmu, seksu, drogama i glazbi (“Take this rock and roll refugee, baby set me free, I need a dirty woman…”). Pinkova mračna strana dala se naslutiti još u dijelu albuma koji je govorio o njegovom djetinjstvu, no pravu mračnu stranu vidimo tek u “One of My Turns”. Do tada je Pink već pronašao ženu, a pjesma govori o sumnji u ljubav i vjernost te naposljetku, psihičkom slomu (“But I have grown older and you have grown colder, and nothing is very much fun any more, and I can feel one of my turns coming on…”).

Da nije uspio zadržati ljubav života otkriva “Don’t Leave Me Now” u kojoj shrvani Pink bezuspješno preklinje ženu da mu se vrati (“How can you treat me this way? Running away…”) Upravo taj odlazak bila je posljednja cigla potrebna Pinku da završi zid i kompletira svoj mentalni zid kojim će se ograditi i izolirati od svijeta. Otkriva nam to “Another Brick in The Wall part III” (“I don’t need no arms around me and I don’t need no drugs to calm me… All in all you were all just bricks in the wall”).  Pink se od vanjskog svijeta oprašta s “Goodbye Cruel World” (“Goodbye, all you people there’s nothing you can say to make me change my mind… Goodbye”).

Side Three

Odmah nakon što je stavio posljednju ciglu, Pink se u “Hey You” počinje pitati je li pogriješio izoliravši se od svijeta (“Hey you, out there on the road always doing what you’re told, can you help me? Hey you, out there beyond the wall…”) Ipak, cigle koje je tijekom života slagao načinile su previsok i neprobojan zid preko kojeg se Pink nije mogao vratiti (“But it was only fantasy, the wall was too high, as you can see, no matter how he tried he could not break free…”). Da je izgradio sam svoj zatvor shvaća u sljedećoj “Is There Anybody Out There” u kojoj kroz cijelu pjesmu postavlja isto pitanje, no ostaje bez odgovora. Pinku njegova izolacija postaje svojevrsni hotel u kojemu je on jedini gost.

U “Nobody Home” shvaća da je odsječen od svijeta i bližnjih te do njih pokušava doći putem telefona, no očekivano, nitko ne podiže slušalicu (“I’ve got amazing powers of observation and that is how I know when I try to get through on the telephone to you… There will be nobody home”). Nostalgija postaje sve jača te se u pjesmi “Vera” prisjeća Vere Lynn, britanske pjevačice iz vremena drugog svjetskog rata. S razmišljanjem o ratnim vremenima nastavlja i u “Bring the Boys Back Home” prisjećajući se i svog oca (“Don’t leave the children on their own, no, no, bring the boys back home”). Stanje u Pinkovoj glavi sve je lošije te se u njegovom hotelu odjednom pojavi doktor koji će prekinuti i “izliječiti ” nostalgiju i maštanje te ga osposobiti za nastup. Radi se naravno o posljednjoj pjesmi trećeg dijela albuma i jednoj od najvećih uspješnica benda, “Comfortably Numb“. (“Can you stand up? I do believe it’s working, good. That’ll keep you going through the show, come on it’s time to go…”).

Side Four

The Show Must Go On” nastavlja tamo gdje je “Comfortably Numb” stao. Pink je i dalje drogiran, preispituje je li trebao pustiti doktora i hoće li moći odraditi nastup za koji ga je u prošloj pjesmi doktor liječio. Pinkove halucinacije dosežu vrhunac u sljedećoj “In The Flesh” gdje zamišlja nastup na koncertu kao nacistički diktator te traži da mu publika dokaže odanost tako da otkrije homoseksualce i Židove u masi (“We’re gonna find out where you fans really stand, are there any queers in the theater tonight? Get them up against the wall…”). Pink nastavlja svoj imaginarni koncert s “Run Like Hell” u kojoj, i dalje u liku nacističkog diktatora prijeti fizičkim nasiljem svakome tko dovede u pitanje njegov autoritet. Do kulminacije Pinkovog nacizma dolazi u “Waiting For the Worms“. Pink zaziva etničko čišćenje te naposlijetku shvaća kako je postao upravo ona sila koja je ubila njegovog oca. (“Waiting for the queers and the coons and the reds and the Jews. Waiting to follow the worms…”) U sljedećoj “Stop“, Pink dolazi k sebi i počinje mu se vraćati razum. Počinje shvaćati da je za njegovo mentalno stanje kriv zid koji je podigao (“Stop! I wanna go home, take off this uniform and leave the show…”) Slijedi suđenje opisano u pjesmi “Trial“. Pink je proglašen krivim te je osuđen na najtežu kaznu, mora srušiti zid. (“In all my years of judging I have never heard before of someone more deserving of the full penalty of law. The way you made them suffer, your exquisite wife and mother, fills me with the urge to defecate! Tear down the wall!”).

Nakon suđenja Pink u pjesmi “Outside The Wall” napokon ruši zid i vraća se u stvarnost. Shvaća kako je svijet pun strahova i boli koji podižu zidove i vode u izolaciju, a zadaća svakog čovjeka je te zidove rušiti, ne dopustiti im da nas razdvajaju i vode u ludilo. (“All alone, or in twos the ones who really love you walk up and down outside the wall… And when they’ve given you their all some stagger and fall, after all it’s not easy banging your heart against some mad bugger’s wall”).

785 Shares
Muziku podržava