The Orange Strips: “Nije da imamo puno izbora…”

Muzika.hr
2144

Nakon više od pet godina stigao je i drugi album labinskih do-it-yourself filozofa zbog čega postoji realna šansa da ste ih zaboravili, što ne znači da će i ostati u zaboravu onih koji su ih slušali, ili da neće stići do novih ušiju, i oduševiti ih jednako kao i indie publiku nakon prvog albuma.

The Orange Strips indie su u svakom smislu te riječi. Novi album, “Deadlines“, koji naravno možete besplatno preuzeti, u potpunosti je djelo njih samih, osim naslovnice i masteringa.

Od svojih početaka sviraju van granica Lijepe naše, a 22. veljače ih možete čuti u zagrebačkom Klubu gdje će promovirati novi album. Bore li se s vjetrečnjačama otkrivaju nam Valdet, Borjan i Goran.Novi album?
Valdet: Album je izašao nakon 5 i pol godina, međutim krenuli smo s radom na njemu dosta prije toga. Radili smo sami jer nemamo nikoga drugoga. Umjesto skupih studijskih sati i lutrije, odlučili smo novac uložiti u opremu i prostor za snimanje, šta se na kraju pretvorilo u jedan od glavnih razloga zbog kojih se sve malo odužilo. Nismo koristili puno opreme osim laptopa, zvučne kartice i nekoliko mikrofona. Miksao ga je naš gitarist Goran, Sanel Isanović nam je odradio mastering, a Dino Santaleza je zaslužan za cover. Oboje glazbenici. Iz Labina.
Goran: Tehnologija je dovoljno napredovala da se sve može dobro snimiti i izmiksati na laptopu. Naravno da postoje određeni preduvjeti, ali naša filozofija je od početka bila DIY, i to silom prilika. Volio bih da imam pri ruci analogne trakaše, skupe lampaške kompresore i ekvilajzere, ali što je tu je. Zadovoljan sam i ovime što imamo, bitno mi je da budemo kreativni u procesu produkcije i snimanja. Taj te pristup tjera da se educiraš, da ideš dalje u potrazi za znanjem – kako nešto snimiti, promijeniti, sakriti slabosti i naglasti jake strane.

Kolika je po vama razlika između vaša dva albuma?
Borjan: Ajmo ovako… vremenski predugačka, aranžmanski neizbježna, kompozicijski dostatna, komercijalno upitna, produkcijski napredna i koncepcijski apsolutna. Iako velik broj dobrih i manje dobrih ‘poznavatelja’ našeg zvuka kaže da je, uz bolju produkciju i modernije aranžmane, sukus zvuka ostao isti, nama je razlika između ova dva albuma astronomska, a najveća je šteta što je između njih prošlo previše vremena da se ona bolje osjeti i jače odjekne. Za idući se nadamo još većoj mijeni u daleko kraćem vremenskom razdoblju. Jer u drugoj deceniji 21. stoljeća jedino takav smjer smatramo ispravnim.

Plusevi i minusi DIY filozofije?
Valdet: Mogu govoriti o DIY filozofiji kod nas. Mogli bi je proširiti na DIYBNEW. Učini to sam, jer nitko drugi neće. Nije baš neka filozofija. Sve se uvijek gleda kroz novac. Hoće li netko drugi nešto zaraditi na tebi ili neće? U većini slučajeva neće. Onda se jebi. Plus je, koliko i minus, to šta ovisiš samo o sebi. Neki je put to dobro, neki put nije. Labin je mali grad, ovdje smo i zemljopisno malo s puta, šta nas je nekako s vremenom i natjeralo da se okrenemo samima sebi i stisnemo malo jače da bi ostvarili ono šta želimo. Drago mi je da DIY polako prelazi u mainstream. Time sve postaje još i iskrenije.
Goran: Spomenuo sam već stjecanje novih znanja koja ti trebaju da ostvariš svoj cilj, u ovom slučaju album. To je definitivno plus. Minus je to da se ponekad DIY filozofija uzima nekako na easy, ljudi ponekad smatraju da određeni profesionalni standardi ne vrijede. Rokovi su rastezljivi, smatraš da ćeš neke stvari ispraviti kasnije u postprodukciji, zapleteš se u detaljima… Tu smo školu prošli.

Imate li kakvih većih planova s OSA Mediom? S3ngsi snimaju kod vas, koja je priča s tim?

Borjan: Planovi OSA Media zajednice (jer to nije niti ‘izdavačka kuća’ niti ‘label’ niti promotor – lovogrebator) nažalost uvijek ovise o tri faktora: motivaciji, vremenu i novcu. I dok je ovoga prvoga sasvim dovoljno, štoviše u posljednje vrijeme možda i najviše otkada OSA postoji, ovoga drugoga i trećega kronično nedostaje na vagone. Zato ne bih davao nikakva velika obećanja, otkrivao sjajne planove u našim glavama, niti predviđao neke buduće korake. Ako ih bude uskoro, neka ljudi to dočekaju kao ugodno iznenađenje.

Zagrebačka promocija albuma je 22. veljače. Kakva su vam očekivanja?
Valdet: Nama je promocija svaki koncert koji sviramo. Očekivanja, kao i uvijek, baš i nemamo. Logičnije je da ih ima publika koja za taj koncert plaća. Šta se tiče albuma, nije da smo ga sada izdali pa da sjedimo i čekamo da se nešto desi. Sada tek kreće ono najvažnije, a to je dovesti taj album do slušatelja. I raditi na novome. Digitalizacija muzike i općenito, CD-i nikad više…?
Borjan: Nama je polako postalo smiješno kada i dalje ljudima moramo objašnjavati zašto i uvjeravati ih u ispravnost svojih postupaka. Meni ovo pitanje polako ulazi u kategoriju Pisaće mašine nikad više? ili ‘Telefoni s fizičkom tipkovnicom nikad više?’. U drugoj deceniji digitalnog doba, kada već dvoznamenkasti broj godina dobar dio kućanstava ima širokopojasni internet, kada je megabajt data prometa postao jeftiniji od decilitra pitke vode, jasno je da su zagovornici fizičkih medija ti koji trebaju opravdavati svoje stavove, ne mi. Nažalost, često puta nije posrijedi ljubav prema komadu plastike već nešto sasvim drugo – ona iskonska ljudska sebičnost, strah za vlastite prihode (čitaj: vlastito dupe) i pokušaji zavaravanja javnosti da za CD i dalje treba dati 100 i više hrvatskih novaca. Strah od toga da glazbu u digitalnom obliku neće moći, znati, uspjeti naplatiti. Mi smo od svih mogućih restrikcija odustali jer naša je glazba najbolja vizit karta za to da nas ljudi dođu poslušati na koncert, da nose majicu ili bedž na Stripse, da glasaju za našu pjesmu na nekoj listi ili, sasvim dovoljno, da uživaju, voze se, vole, ljube ili plaču uz našu (svakome dostupnu) glazbu.

Nastupali ste u Britaniji, Belgiji, Srbiji, Škotskoj…
Valdet: Čitao sam jedan intervju s nekim talijanskim indie bendom, čiji je frontmen dosta jasno objasnio cijelu situaciju s koncertima. Rekao je: “Ako si spreman svirati za 100$, možeš svirati praktički svugdje“. Možemo tako i mi. Može ih još puno. Prije nego smo proputovali sva mjesta koja jesmo, bili smo spremniji na jedenje onih stvari nego šta smo to sada. U većini slučajeva udaljen si od potvrde koncerta bilo gdje u Europi i šire samo jedan email. I sve troškove koji nakon toga slijede. Činjenica da ti za razliku od nekog xy benda s kojim neku večer dijeliš stage, dolaziš iz mjesta udaljenog 2000 km ne znači gotovo ništa. Nažalost, baš si u tom dijelu ravnopravan s bilo kojim bendom na svijetu. Dobit ćeš isto kao i neko tko je prošao tri stanice podzemnom. Isto će reći 99% bendova, bilo da su iz Finske ili Bugarske. To je jedna strana. Druga je da ćeš sve to pamtiti cijeli život. Ja sam, naravno, poklonik ove druge strane priče i većinom me briga za ovu prvu, ako je u granicama razuma. Ideš sam s gitarom, to je malo lakše. Cijeli bend s opremom… malo teže.

Muziku podržava

Planirate li novu turneju van Hrvatske?
Borjan: Sada će dušebrižnici odmah skočiti potaknuti naznakama pretencioznosti, ali baš me briga (smijeh). Jedini je ispravan odgovor da smo mi stalno na turneji van Hrvatske, jer su ti međunarodni nastupi nekako postali svakodnevica benda, nema nikakve velike razlike sviramo li u Ptuju, Zagrebu, Veroni, Splitu, Grazu, Londonu ili Puli – sve su to koncerti u gradovima koji su par stotina kilometara udaljeni od našega, s publikom koja sluša indie rock koji se – neka vam bude – pjeva na engleskom!

Ponosi li se Labin napokon vama ili je i dalje ravnodušan? Koja je muzika najviše zastupljena u Labinu, ima li mjesta za nekog potpuno drugačijeg kao što ste vi? I u Istri općenito.
Valdet: (ostalima) Zašto ja moram odgovoriti na ovo pitanje (smijeh)? Napravili smo dosta, mislim. Više nego bi nam bilo tko bio prorekao prije 12 godina. Ponosi li se Labin nama? Nemam pojma. Ako su anonimni komentari na lokalnim portalima mjerilo, onda smo većinom sranje, kao i lokalni sportaši, humanitarne akcije, turizam, političari, aktivisti, you name it.

U Labinu je trenutno, usudim se reći, scena najluđa u povijesti grada. U stvari, ne znam je li, osim riječke, bilo gdje u tim krajevima jača. Ne pretjerujem. A Istra je kao Istra za bendove jedan mali wasteland. Volim kad me bendovi iz drugih krajeva zovu jer žele spojiti nekoliko koncerata po Istri. Kažem im neka mi jave ako otkriju kako. I za koga.
Goran: U razdoblju od kraja 2013. pa do sredine 2014, labinski bendovi uključujući Stripse izdali su li će izdati više od 5 autorskih albuma. Mezcal Moon, Loell Duinn, We Stand United, Pridjevi, itd. Živo je kod nas u Labinu, ponosni smo što smo dio jake lokalne scene.

Prošle godine bili ste headlineri prvog istarskog indie festivala Indirekt…
Borjan: Indirekt je jedna šira priča, s ekipom koja ga je pokrenula postali smo super prijatelji, a sam je festival prerastao neveliki Umag, tako da smo gostovanje Indirekta održali ove jeseni u Labinu, a planiramo ga širiti skupa s organizatorima na Rijeku, Pulu, možda dogodine i Zagreb, Split… Na dva ‘mala’ Indirekta uz nas su nastupili sjajni indie izvođači poput Baden Badena, Lolite, Droida i neponovljivog Vlade Kuzmana, a ima još hrpa bendova, i to ne samo hrvatskih, koje su kontaktirali pokretači iz Umaga i mi koji smo se pokretu pridružili, tako da sam uvjeren da se ‘iza brda’ (ovaj put iza Učke) sprema nešto veće od simpatičnog ljetnog indie festivalčića. Sada tu ulazi i priča o OSA Media zajednici, ali o tome nekom drugom (nadam se skorom) prilikom…

Koji su vam najveći utjecaji? Valdet, vidjela sam da je tebi Bon Iver...
Ne znam otkuda to, ali istina je. Među ostalima i Bon Iver. Najprije ga nisam mogao čuti, kasnije jesam. Mrzim sebe šta moram izgovoriti takvu floskulu, ali svako je od nas u svom filmu šta se utjecaja tiče. Od noisea i death metala, preko cijele povijesti popa i rocka, do neke muzike koju sluša naš bubnjar. Pretpostavljam da je tako u velikom broju bendova. Bendovi su kao mlin, ubacuješ svašta, pa šta izađe.

Kako komentirate ostalu indie scenu?
Borjan: Velika je želja i nastojanje okupiti svu hrvatsku indie ekipu u jednu kvalitetnu, snažnu i međunarodno zanimljivu scenu. Mi smo za, još su neki bendovi za, ostali izvođači to znaju i svojom će reakcijom iskazati i vlastito mišljenje o cijeloj priči. Svakako je ovo vrijeme koje smo kao bend koji je godinama bio usamljen na hrvastkoj indie sceni jedva dočekali i naravno da nam je drago da se neki vrag oko tog nama jako dragog i bitnog (a drugima izgleda nesretnog) indie rocka konačno pokrenuo.

Gorane, ti si urednik na radiju Labin… Kako iz uredničke pozicije komentiraš glazbene urednike na radijima? Puštaju li vas na ostalim radio postajama?
Radio je kao i svaki drugi medij u konačnici biznis. O izboru glazbe na radijima možemo trenutno u Hrvatskoj ugrubo govoriti o formatiranim radijskim stanicama i mrežama (programski i glazbeno), radijima HRT-a, te ostalim privatnim županijskim i lokalnim radijima koji nisu formatirani ili dio formatiranih radijskih mreža (još?). Sviđao se meni formatirani radijski program ili ne, odluka o takvom programu i izboru glazbe ostaje na vlasnicima i programskim direktorima takvih radija. Ako su oni trenutno s formatiranjem programa i te glazbene rotacije na cca 600 pjesma povećali slušanost i profit svojim medijima, tko smo mi da govorimo drugačije? Takav format očito prolazi na nacionalnom i zagrebačkom tržištu, no na lokalnoj i regionalnoj razini takva vrsta formata pada u vodu (primjer Totalnog FM-a). Nije mi jasno zašto su svi koji su krenuli s formatiranjem udarili u isti mlin. Nekako sada svi zuče isto.
Činjenica je da su definitivno otežali (onemogućili) autorskim bendovima bilo kakvu značajniju rotaciju! Mladi autorski bend na svom putu prema širokom slušateljstvu na nacionalnoj razini jedini spas ima u HR radiju koji vrti manje i ne toliko afirmirane bendove i dobro da ih imamo. Isto vrijedi i za dio malih lokalnih stanica.

Drugo je pitanje koliko od preko 160 komercijalnih/privatnih radijskih stanica u Hrvatskoj može opstati na našem slabašnom tržištu od 4 i pol milijuna ljudi, tj. može li tržište osigurati rad svima? Mi u Labinu imamo lokalni radio s lokalnim pričama, a istovremeno smišljamo načine kako se oduprijeti naprednoj, skupoj i dobro promišljenoj programskoj slici koju nude radio postaje umrežene u jake komercijalne nacionalne mreže. Smatram da trenutni profil formatiranih radija nije jedini put, ali da će opstati ona ekipa, bilo na lokalnom ili nacionalnom radiju, koja uspije svoju strast i ljubav prema radiju usmjeriti prema slušatelju. Svi smo mi na radiju tu zbog slušatelja, a ne obrnuto! Ne mogu to dovoljno naglasiti!

Koji sadržaj slušatelj želi čuti? Zašto sluša nas ili nekoga drugog? Izgleda da radio u Hrvatskoj prolazi kroz jedan tip katarze koja će potrajati neko vrijeme. Nadam se da će to izroditi određenu kvalitetu i standard na razini naše struke (realnost je da je kvaliteta upitna, svaka čast izuzecima) te da će na kraju ipak preživjeti ona bit radija, a to je lokalni radio s lokalnom informacijom. Bez obzira na sve, siguran sam da će radio ostati živ. Smrt mu se nagovješta već 70 godina. Radio je ipak više od pričanja i glazbe, ali iza svega mora stajati ozbiljan rad, ljubav i talent! Isto vrijedi za Stripse, i mi imamo priču i svoju glazbu, ‘dobar radio’ je prepoznaje i svira!

Valdet: Razumijem da je to biznis, ali isto tako mi je to najveće smeće. Mislim, koliko puta na dan mi možeš pustiti Avicii-ja? Ako slušam radio, slušam ga zato jer očekujem da mi netko čiji je to posao pusti nešto do čega možda ne bi došao sam, ne da me ubije jednom pjesmom toliko da je počnem pjevušiti čak i kad mi je od nje zlo. Da ne govorim o konstantnim najavama i spremanjem za vikend od ponedjeljka do petka i onda isto to za radni tjedan već od… hm… petka.

Kako je došlo do suradnje s KLFM-om iz Splita?
Borjan: KLFM je jedan od najsvjetlijih primjera na cijelom Balkanskom horizontu plemenite ideje koja je čistim entuzijazmom nekolicine pametnih, naslušanih i sposobnih ljudi prerasla u jedan izrazito kvalitetan proizvod i, usudio bih se reći, jedan od najboljih radija u Hrvatskoj. I to (pazi ovo!) u potpunosti na volonterskoj bazi i gotovo bez ijedne uložene kune! Ekipa je to koja već gotovo dvije godine bez plaće, u svoje slobodno vrijeme uređuje kvalitetan, zanimljiv i smislen 24-satni radijski program. Logičan bi slijed bio da se luđaci koji funkcioniraju na sličan način u svom fahu poput The Orange Stripsa povežu s takvim medijem i tom ekipom, a neka osobna poznanstva dijela ekipe samo su ubrzala taj proces. Danas, gdje je KLFM tu su i Stripsi, gdje su Stripsi tu je i KLFM. Uskoro se nadamo da će ista priča biti s Indirektom i umaškim indie bendom, OSA mediom i još nekoliko dobrih priča i kvalitetnih projekata.

Borite li se s vjetrenjačama na kraju ili ne?
Valdet: Ne znam šta odgovoriti na to pitanje. Ako se i borimo, rat još traje. Nije da imamo puno izbora.

Muziku podržava