The Karambol: “… onako kako se to nama sviđa!”

2402

Vinkovačka grupa the Karambol nastala je prije više od tridesetak godina, da bi se posljednjih godina svojim reunionom ozbiljnije prihvatili posla sa svojim pjesmama što je uradilo plodom s albumom “Svirepo i brutalno“.

Putem e-maila, ulovili smo frontmena Vladimira Bakarića da nam ukratko predstavi novu formaciju benda i odgovori na nekoliko pitanja vezana uz sam prvijenac.

Poznato je da je bend the Karambol star oko tri desetljeća; možeš li nam ukratko ispričati početke benda?
Bend je osnovan 23. rujna 1979., kad su tri klinca iz razreda odlučila osnovati punk grupu. Nije to bio neki ozbiljan bend, nego je nastao iz ekipe koja se družila i inače. Glazba je bila nešto što smo oduvijek voljeli, i već kao klinci slušali sve i svašta, no kada se pojavio punk-rock, za nas je to bila u pravom smislu riječi revolucija.Naravno da smo, kao i mnogi tada, pomislili kako bismo i mi mogli svirati. Ubrzo smo pozvali mog frenda iz bloka da nam se pridruži, danas na žalost pokojnog, Marina Pokrovca, koji je već u to vrijeme bio sjajan gitarist. Koliko je vinkovačka i slavonska scena općenito bila jaka u to vrijeme? Tko su vam bili uzori?
Vinkovačka scena je bila izuzetno jaka tih ’80-ih. godina, kad smo i zaslužili status ‘rock grada’. Sviralo je jako puno bendova, i to se znalo u cijeloj bivšoj državi, pa i šire, samo što to medijski nije bilo toliko popraćeno. Bila su to neka druga vremena, kada je bilo jako teško isplivati na površinu. Mi smo počeli svirati zbog Sex Pistolsa, The Ramonesa i The Clasha, a kasnije smo otkrivali i neke druge bendove.

Što se dogodilo da ste prekinuli s radom?
U to smo vrijeme bili aktivni nekih 4-5 godina i razišli se iz jednostavnog razloga – svatko je od nas otišao nekim svojim putem, imao neke nove obveze i neke druge prioritete, iako smo uvijek ostali frendovi i bili u kontaktu.

Što se sve radilo do vremena ponovnog okupljanja benda?
Radilo se puno toga, ali pretpostavljam da tebe zanima onaj dio vezan uz glazbu. U međuvremenu se studiralo (sva trojica smo uspjeli diplomirati), a jedino sam ja ostao koliko-toliko u glazbi i svirao s nekoliko bendova u Zagrebu. Bilo je tu i ozbiljnih projekata, ali uvijek nam je nedostajao onaj jedan korak, da to postane i zaista ozbiljno.

Kako je došlo do ideje o reinkarnaciji benda?
Slučajno. Krajem 2006. godine u Vinkovcima je održan humanitarni koncert pod nazivom ‘Aveti prošlosti’ na kojem su se okupili bendovi iz tih ’80-ih. godina. Mi smo također imali čast nastupiti i bili smo jedini koji su svirali u potpuno originalnoj postavi. Dopalo se to i nama i publici, a i kritike su bile odlične, pa smo odlučili nastaviti svirati bez nekakvog posebnog plana i cilja. Kasnije su apetiti rasli!

Muziku podržava

Nedavno ste izdali ste svoj prvijenac… Koliko muke i odricanja je trebalo da se izda “Svirepo i brutalno“?
Strašno puno. Baš smo nedavno komentirali da kad bi nam netko sada odmah ponudio snimanje drugog albuma, kad bi nam osigurao najbolji studio, najbolje moguće uvjete, kad bi nam sve platio, dobro bismo razmislili bismo li prihvatili. Snimali smo skoro cijelu 2010. godinu, radili polako, pokušali obratiti pažnju na svaki detalj, potrošili puno vremena, živaca, pa i novaca.

Pomalo je čudna kombinacija s Croatia Recordsom, budući da oni i nisu baš poznati po vjeri u rockere, posebno na njihovim prvijencima… Kako je došlo do te suradnje?
Moram priznati da nisam znao za to, ali nije ni čudno, jer nisam baš upoznat sa situacijom oko izdavačkih kuća. Mi smo ‘upali’ na kompilaciju “Novi zvuk” koja je izašla u izdanju Croatia Recordsa, pa je nekako bilo i logično da nastavimo suradnju. S obzirom na cjelokupnu situaciju, imamo korektan ugovor i ako se svi budu pridržavali potpisanog, bit će sve ok.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama na album?
Zadovoljni smo. Informacije koje stižu do nas su odlične. Album se sluša, prema listi HDU-a se i prodaje, spot se vrti, a ima nas i na radio-stanicama. Mislim da je još ipak rano za neke ozbiljnije reakcije jer treba vremena da pjesme zažive, ali za sada zaista možemo biti zadovoljni.

Do sada je izdano nekoliko singlova, što dalje slijedi? Znaju li se možda već sljedeći singlovi?
U nekakvoj demo ili promo verziji objavili smo četiri singla: “Svirepo i brutalno” (feat. Shorty), “Djetinjstvo”, “Pobuna” i “Što mi život nikad nije dao” (feat. Ultras), a pod etiketom “Ne mislim na tebe” i prvi singl s albuma, najnovija verzija “Svirepo i brutalno” (feat. Shorty). Svi spotovi su nastali u produkciji Studija 69, pod redateljskom palicom Marka Zeljkovića – Zelje. Možda je zanimljivo da naslovna pjesma sad ima tri verzije spota, jednu staru i dvije nove; jednu ‘svakodnevnu’ i jednu ‘za poslije ponoći’!

Primijetio sam zadnjih dana da se prilično vrti “Ne mislim na tebe” i, kad bismo slušali reakciju publike, možda bi to bio logičan izbor za sljedeći singl, no mi smo se ipak odlučili da će drugi singl s albuma biti “‘Oću van” a radit će ga ista ekipa, po sistemu tim koji pobjeđuje se ne mijenja!

Raspon starosti pjesama je velik, skoro 30 godina… Koja je najstarija? Koja je najmlađa?
S obzirom na dugo postojanje banda, ali i dugo bavljenje glazbom članova, te činjenicu da nam je ovo prvi album, bilo je logično da pokušamo obuhvatiti sve faze kroz koje smo prolazili. Bili smo svjesni da će reakcije biti razne, od onih kojima će se svidjeti ta raznolikost, do onih koji će to doživjeti kao neko traženje benda, ili im neće biti jasno koja je ciljana publika grupe! Najstarija je “Djetinjstvo” iz 1982., a najmlađa “Što ako”, iz 2010.

Kroz album se provlači dosta različitih utjecaja, od žestokih riffova, do gotovo pjesmica kakve izvodi Prljavo kazalište… Koje je pravo lice benda?
Na neki način, na ovo pitanje sam već odgovorio. Ne razmišljamo tako i ne opterećujemo se time kome će na koga koja pjesma sličiti. Ionako je danas teško napraviti bilo što, a da netko ne otkrije kako je to nastalo pod utjecajem nekog ili nečeg. Ne bih se složio da na albumu ima ‘pjesmica’, pogotovo ne tipa spomenutog benda, iako bi se to u nekoj varijanti moglo shvatiti i kao kompliment.

Mislim da je sve stvar kako se gleda i s kim uspoređuje, što mi je uvijek bilo prilično glupo. A opet, svjestan sam da je teško bez tih uspoređivanja. Pita li se urednike na radio-stanicama, mi smo prežestoki, drugi kažu da su to pjesmice. Nemoguće je sve zadovoljiti, ali i nepotrebno. I dalje ćemo raditi žestoke pjesme, onako kako se to nama sviđa, i kako jedino i znamo, ali nećemo bježati ni od melodičnosti, jer ne vidim ništa loše u tome.

Gostovali ste na Shortyevom posljednjem albumu u jednoj od najjačih stvari s albuma, pjesmi “Ne vjeruj mi”. Kako to da se ista pjesma u potpuno drugom aranžmanu nalazi i na “Svirepo i brutalno”?
Bilo je to zanimljivo gostovanje, od nastanka same pjesme, snimanja, i kasnije snimanja spota. Pjesma “Noć” postoji već dugo, a Shortyu se svidio taj refren, na koji je on napravio svoje rap dionice i nazvao ju “Ne vjeruj mi”.

Shorty je uzvratio gostovanje u naslovnoj stvari… Izgleda da je prijateljstvo veliko ili je razlog možda samo mjesto stanovanja?
Zapravo smo mi njemu uzvratili gostovanje, a takav je i bio dogovor, kada smo radili prvu verziju pjesme “Svirepo i brutalno”, još negdje 2007. Osim te dvije pjesme, Shorty i ja smo napisali i knjigu koja je nedavno izašla u izdanju Matice hrvatske u Vinkovcima, u biblioteci “Grafiti” i zove se “Iz blata”. Frendovi smo, i družimo se i van glazbe i književnosti, a suradnja je i proizašla iz tog prijateljstva. Ne obratno!

Osim spotova, kako teče promocija albuma? Gdje vas ljudi mogu čuti i vidjeti?
S obzirom na situaciju koja je katastrofalna za svirke i, mislim, nikad nije bila gora, ne možemo se žaliti. Sviramo stalno; Vukovar, Vinkovci, Požega, Osijek, Zagreb, a ima i dalje interesa i poziva, što nas veseli. Nama je glazba nešto što volimo i što nas raduje, ali živimo od nekih drugih poslova kojima se bavimo, tako da nismo prinuđeni ‘žicati’ svirke. Ako nas netko želi, lako nas dobije, a ako ne, sami se ne nudimo, što možda i nije ok, jer danas nitko nikog ne želi. Takvi smo i teško ćemo se promijeniti. Naravno da koncert i proba nisu isti, ali, ako nema svirki, mi uživamo i na probama!

Koliko uspijevaš pratiti zbivanja na domaćoj sceni? Povećalo se povjerenje diskografa u mlade bendove, iako to još uvijek nije to… Koga bi mogao izdvojiti od mlađe garde? Imaju li i Vinkovci još koji as skriven u rukavu?
Hrvatsku scenu prilično pratim, iz više razloga. Osim što volim i bavim se glazbom, organiziram i jedan, u našim krajevima sad već prilično bitan, humanitarni festival, koji je dobio ime po već spomenutom tragično preminulom gitaristu Marinu Pokrovcu, ‘Rock Marinfest’.

Što se tiče diskografa, već sam rekao da to područje baš i ne poznajem. Možda se povjerenje u mlade bendove povećalo zato što je svejedno koga objavljuju, jer se ionako ništa ne prodaje! Zadnja dva pitanja mogu objediniti i reći da mi se od mlade garde, ali i skrivenih asova iz Vinkovaca, sviđa nekoliko bendova, no ne bih nikog poimence izdvajao. Ostat ću na ‘diplomatskom’ odgovoru tako da svi mogu misliti kako se radi baš o njima!

Jedno logično pitanje za kraj… Nije vas bilo duži niz godina, jeste li sad tu da ostanete ili je ovo bio kratkotrajni reunion? Kakvi su planovi za budućnost?
Mi smo već ‘ostali’, jer sviramo ponovo u kontinuitetu od 2006. godine. Želimo svirati i zabavljati se – nastaviti s promocijama albuma, izbaciti još nekoliko singlova, stići gdje god nas budu zvali. Inspiracija i ideje nas ne napuštaju, tako da radimo nove pjesme, a nešto dugoročnije baš i ne planiramo.

Htio bih još na kraju iskoristiti priliku i reći samo tko je the Karambol: bubnjeve svira Hrvoje Tuček, gitaru Matija Turda i bas-gitaru Domagoj Kunac.

Muziku podržava