The Cribs: “Maksimalno smo ignorirali medijski hype”

1714

Jedna kišna nedjelja u studenom konačno nam je donijela gostovanje britanskog benda The Cribs. Rezultat je bio neriješen, odlična svirka, ali manjak ljudi, zbog čega se nadam da ovo nije i posljednji nastup braće Jarman kod nas.

The Cribs su od svojih početaka bili vrlo potentan bend koji je davao sve od sebe, bilo u studiju, bilo uživo, pa ne čudi što su im se mnogi ponudili za suradnju. Edwyn Collins, Lee Ranaldo, Alex Kapranos, Johhny Marr, Dave Fridmann i Steve Albini samo su neke face koje su rado surađivale s njima.

Nekako najpamtljivija faza ostaje ona kada su formaciju s tri člana (braća blizanci Gary i Ryan plus mlađi brat Ross) upotpunili ex-The Smiths gitaristom Johnnyem Marrom što je rezultiralo i cijelim albumom “Ignore the Ignorant” koji je izašao prije tri godine. Dečki su se razišli jer je Johnny htio poraditi na vlastitom albumu koji će izaći početkom 2013., a braća Jarman sakrila su se u studio i složila vjerojatno najbolji album u karijeri “In the Belly of the Brazen Bull“.

Upravo je ovaj album bio povod za gostovanje u Zagrebu, a prije samog nastupa uspjeli smo porazgovarati s gitaristom Ryanom i najmlađim bratom Rossom koji sjedi za bubnjevima, te povremeno i skače po njima.

Kako ste?
Ryan: Dobro smo. Malo smo umorni jer smo jučer svirali u Istanbulu. Sada sviramo na mjestima gdje nismo još nikad svirali i odlično se zabavljamo.

Postoji li kakav određen razlog zašto niste bili u istočnoj Europi?
Ryan: Nema nekog posebnog razloga. Teško je organizirati koncert ako te netko pozove tako daleko samo za jednu svirku. Nikad nam se nije poklopilo da složimo više koncerata u nizu, tako da nismo dolazili u vaše krajeve. Na svu sreću, sada se sve poklopilo i evo nas. Svirali smo Siget festival u Mađarskoj, a imali smo tada još nekoliko svirki u blizini, ali nikad nismo tako duboko penetrirali na istok. Svirke su bile odlične, pa smo isplanirali da konačno dođemo i do vas.

Kako vam se sviđa Zagreb?
Ross: Tek smo došli ujutro, tako da smo ovdje tek nekoliko sati. Imao sam se priliku prošetati po samom centru grada i mogu reći da mi se sviđa. Sutra odlazimo dalje, pa se nadam da ćemo ujutro još malo detaljnije razgledati grad.
Ryan: Uvijek volim izaći van nakon koncerta. Tada je najbolje vrijeme za razgledavanje grada, najlakše upoznaš ljude. Možeš vidjeti kako grad diše, ljudi te odvedu gdje ima života… To je najljepše pri dolasku u neki novi grad.

Nakon brzog uspjeha The Strokesa, britanski mediji panično su tražili svoj odgovor na njih, pa smo svakodnevno dobivali ‘najbolje bendove na svijetu’. Kako se to odrazilo na vas?
Ryan: Ignorirali smo. Nismo željeli biti dio tog klana. Htjeli smo uspjeti po svom. Vidjeli smo da se mnogi utapaju u tolikom medijskom prostoru, da su se svi htjeli ugurati u taj vlak popularnosti. Nama to nikad, ali stvarno nikad nije bio cilj. Ispočetka smo htjeli zauvijek ostati underground bend, ali su nas mediji ipak otkrili. Ignorirali smo to maksimalno i radili ono što smo mi htjeli i voljeli, bez obzira što se očekivalo od nas.

Muziku podržava

U tom periodu, najviše uspjeha imali su The Libertines koji su pak imali velike probleme unutar benda. Koliko je bitno što ste vas trojica braća? Je li vam to pomoglo da prebrodite mnoge bendovske probleme?
Ryan: Mislim da nam je lakše u tom smislu što vjerujemo jedan drugome. Možda se više kužimo međusobno nego u nekim bendovima gdje toga nema. Mi smo vrlo smireni ljudi, pa nema nekih žestokih i velikih svađa. Naravno, sitnih ima, ljudi smo, ali nikada to nije nešto prestrašno. Trudimo se ne svađati, ali ipak svatko ima svoje probleme što može utjecati na rad benda, ali nas vjerojatno bratska ljubav drži više skupa.

Koji je bio ključni trenutak kada ste shvatili da ćete zajedno osnovati bend?
Ryan: Kad smo bili klinci, uvijek smo znali ‘jammati’ u mojoj sobi. U Wakefieldu nije bilo ničeg drugog, pa smo se morali igrati s instrumentima, zabavljali smo se s njima, pa smo malo glumili The Ramones i Sex Pistols. Bilo ih je lako kopirati jer je njihova glazba vrlo jednostavna, pa smo nekako krenuli svi tim smjerom. Krenuo sam i na glazbeni fakultet, ali to mi se nikako nije svidjelo, pa sam se vratio doma u Wakefield, složio studio, i ponovno smo počeli svirati zajedno.

Malo po malo došao je i prvi demo nakon čega su nas počeli zvati na koncerte, pa je došao i diskografski ugovor i tako je sve krenulo. Nismo tražili taj ugovor, on se jednostavno dogodio sam od sebe i to je vjerojatno trenutak kad smo shvatili da nas ljudi vole i da bism,o se mogli s tim početi ozbiljnije baviti. Tim ugovorom mogli smo pobjeći iz Wakefielda, a to nam je cijelog života bio jedini cilj jer je tamo predosadno.

Nikad niste bili na samom vrhu britanske ljestvice albuma ni singlova. Što bi se trebalo dogoditi da to uspijete u tome? Mislim, ipak mnogi pričaju da imate jedan od najvećih fanovskih kultova u Britaniji…

Ryan: Da, često stižemo do Top 10, ali nikako dalje. Mi smo kod malog diskografa, nemaju oni para da nas izreklamiraju u tolikom mjeri da bismo osvojili vrh top ljestvice. Kod nas je često sve išlo fanovskom usmenom predajom i mislim da je ovaj Top 10 odličan uspjeh kada vidiš da uopće nije bilo reklame, već samo ljudi koji su međusobno pričali o nama. Da osvojiš vrh ljestvice moraš se ponašati mainstream, a mi to jednostavno ne želimo. Mi smo u osnovi punk rock bend i takvim želimo i ostati. I ovaj Top 10 je nešto što nikad nismo sanjali da ćemo dostići.

Iz albuma u album nadograđujete se, postajete bolji i bolji. Da možete ovako retroaktivno biste li što promijenili u svojoj karijeri?
Ryan: Hmmm, pa ne znam. Nisam čovjek koji bi za nečim žalio, nema smisla, što je bilo, bilo je. Ma ne znam, stvarno ne znam. Ne razmišljam na takav način, previše je to cinično za mene.

Mislim da vas svi pitaju za Johnnya Marra, pa moram i ja. Kako je bilo svirati s njim?
Ryan: Zabavno. Bio je to lijep period. Oduvijek sam volio zvuk Johnnyeve gitare, dosta sam ga slušao kada sam odrastao.
Ross: Bio je to novi odlomak u karijeri benda, mogli bismo reći novi početak. Prije toga smo već napravili tri albuma kao trojka i kada dođe novi član, neke uobičajene stvari se moraju promijeniti. Bilo je iznenađujuće osvježavajuće. Nakon njegovog odlaska, ponovno smo dobili tu energiju, ponovno je to bio novi početak za nas, ali sada ponovno kao trojac. Bilo je to jako zabavno iskustvo.

Ryan: Baš to što je Ross rekao, najzabavnije je bilo što smo morali promijeniti svoju percepciju benda, više nismo bili trojac i to je pozitivno utjecalo na nas. Moraš gurati prema naprijed, prema nečem novom jer inače stagniraš i ne može glazbeno napredovati. Kada smo se upoznali s njime, rekao nam je da je naš veliki fan, pa je bilo logično da malo ‘jammamo’ zbog čega je i cijela suradnja počela jer smo se brzo shvatili. Mislim da je to bila jako dobra suradnja.

Nedostaje li vam sad?
Ryan: Sad radi na svojoj solo ploči, to je njegov dugogodišnji san. Ne viđamo se više toliko često, ali se volimo čuti i popričati kad je to moguće. I dalje smo dobri prijatelji.

Jeste li možda uspjeli čuti neke njegove nove pjesme?
Ryan: Nismo još uspjeli ništa čuti, pa s nestrpljenjem očekujem što će složiti.

Znači, povratak u formaciju trojke vam je jako godio…
Ross: Može se to tako reći. Ipak smo oduvijek trojka i novi početak uvijek je dobar. Naravno, sad će nam nedostajati jedna gitara na koju smo se možda i navikli, ali osnova je i dalje tu, i dalje smo spremni začiniti svoje pjesme na način da ih svira troje ljudi.
Ryan: Ono što je najbitnije, fanovi su uzbuđeniji još više nego mi što ponovno sviramo kao trojka. To nam daje mnogo samopouzdanja.

Na koncertima ste i dalje četvorka. David iz Nine Black Alps svira s vama…
Ryan: Da, da nemamo Davida, ne bismo mogli svirati neke pjesme s “Ignore the Ignorant” gdje su sve pjesme s dvije gitare. I dalje želimo svirati te pjesme jer su to i dalje naše pjesme. Mislim, možemo ih svirati kao trojac, ali tad ne zvuče toliko dobro.
Ross: Postoji nekoliko gitarskih prijelaza koje treba odsvirati, pa je dobro imati još nekog da nam malo pomogne. I na novom albuma ima nekih pjesama gdje bolje leže dvije gitare, pa je ovo logičan izbor.

Imate li na koncertima sličnu set-listu ili je mijenjate od koncerta do koncerta?
Ryan: Trudimo se mijenjati iz koncerta u koncert i to tako da se prilagodimo publici da oni slušaju ono što žele. Često ih znamo pitati što bi sad htjeli slušati. Set-liste ne planiramo unaprijed, one se dogode pet minuta prije nego što odemo na stage, a dosta ovise o našem raspoloženju i publici. Imamo pet ploča i možemo stvarno birati između mnogo pjesama, pa nam nije problem mijenjati ih.
Ross: Čak i kad složimo set-listu, ne znamo što ćemo svirati. Odjek publike nam je jako bitan.

Na posljednjem albumu “In the Belly of the Brazen Bull” surađivali ste s Daveom Fridmannom i Steveom Albinijem. Zašto ste baš njih odabrali?
Ryan: Obojica snimaju uživo i to nam je bilo jako bitno. Nakon prošlog albuma kojem je produkcija trajala tri mjeseca, odlučili smo se za malo brži proces gdje bi sve ostalo onako kako smo i uživo odsvirali. Tri mjeseca je predugačak period, a Steve i Dave rade to mnogo brže, pa smo se odlučili na takav način.

Albinijeve albume sam volio još iz dječačkih dana, obožavao sam “In Utero” Nirvane i to je glavni razlog zašto sam htio raditi s njim, dok je zvuk Fridmanna uvijek nešto novo i zanimljivo. Znali smo što želimo, znali smo s kojim ljudima to možemo postići, pa smo se brzo dogovorili s njima. Imamo jednaki mentalni sklop, pa je sve proteklo vrlo glatko. Sve je manje producenata koji rade na takav način što je malo zastrašujuće. Svi vole snimiti na računalo, pa potom se u nedogled igrati s time. Mi to ne želimo.

Gary je odselio u Portland. Kako je to utjecalo na zvuk albuma?
Ross: Da, Gary je otišao u Portland, tamo ima hrpu prijatelja. Ali kao što smo već ranije rekli, želimo ignorirati sve što se događa u Britaniji, pa uopće nije bitno što je otišao u Ameriku. The Cribs se nisu previše promijenili iz tog razloga.
Ryan: Mogu reći da je utjecalo na taj način da sada moramo mnogo više putovati da se sva trojica nađemo na jednom mjestu. To je zapravo super, jer promijenimo sredinu, različite stvari počinju utjecati na nas i to pozitivno djeluje na bend.

Mnogi su kritičari proglasili “In the Belly of the Brazen Bull” vašim najboljim albumom. Osjećate li kakav pritisak pred buduće odlaske u studio?
Ryan: Pa i ne jer prilikom svakog odlaska u studio kažemo si da nećemo izdati ništa, sve dok mi nismo zadovoljni s tim i ako nije bolji od svog prethodnika. Prilikom snimanja ovog albuma mogli smo osjećati pritisak jer ipak Marr je svirao s nama i svi su nas pratili iz tog razloga, pa smo lako mogli razočarati. Ali ne razmišljamo o tome, radimo ono što mislimo da je najbolje.

Ryan, “Chi-Town” tvoja je osobna pjesma o bivšoj ljubavi i Chicagu. Je li to tvoj omiljeni grad izvan granica Britanije?
Nije mi to omiljeni grad, ali dugo vremena je bio. Prvi put kad sam otišao iz Britanije, tamo sam živio. Tamo još uvijek imam prijatelje, ali nikad se nisam preselio za stalno. Još uvijek razmišljam o tome jer jako volim taj grad, ali mi ipak nije najdraže mjesto.

Kada pišeš bolje pjesme, u kojem raspoloženju?
Kad sam tužan. Naravno, to je klišej, ali što je tu je. Trebaš imati nešto u glavi, treba ti se nešto događati jer u protivnom ne možeš skladati pjesmu, nećeš imati inspiracije. Ne bih mogao samo sjesti i napisati pjesmu. Jednostavno ne bih znao o čemu bih pisao. Nažalost, moram osjećati nešto, mora biti neka drama oko mene da bih pisao, trebam se osjećati živo i osjećati sve turbulencije oko sebe.

Danas je sve manje novih britanskih indie bendova, a i mnogi stari nestali su sa scene. Koji je glavni razlog tome?
Ryan: Vjerojatno mnogi nisu krenuli s pravim razlozima. Možda su krenuli samo zato što je bio takav trend, da čim prije postanu popularni i zgrnu hrpu para. Ako kreneš iz krivih razloga teško je opstati, teško je izdržati na duge pruge. Uspjeh ti ne smije biti jedina nit vodilja. Mi nismo imali takve pobude i zato smo vjerojatno izdržali mnogo duže od nekih. S druge strane, bilo ih je i previše, neki su odmah došli do glavnih i velikih diskografa koji su samo htjeli što prije okrenuti lovu. Mnogo je razloga za to. Uopće me ne iznenađuje što su mnogi brzo izgubili interes za svirkom.

Jeste li uspjeli uloviti koji novi mlad bend koji trenutno stasa, a mogao bi imati svijetlu budućnost?
Ross: Nedavno smo bili u Irskoj i čuli September Girls za koje mislim da su super. Najčešće najzanimljivije bendove koje vidimo i čujemo povedemo sa sobom na turneju. Tad znamo istraživati i pronaći bendove koji nam se sviđaju. Postoji još nekoliko bendova koje bih volio istaknuti, a nekako su mi najdraži Mazes za koje smatram da su stvarno odličan bend.

Slušate li lokalne bendove na ovakvim turnejama?
Ryan: Da, volio bih ih poslušati. Nikad ne znamo kakav bend nas očekuje. Nekad nisu baš nešto, ali ponekad nas jako iznenade. U svakom slučaju uvijek je lijepo čuti što se događa po drugim državama, kakve oni bendove imaju jer ih nikad prije nisi vidio.

Jeste li prije deset godina mislili da ćete postići sve ovo što se postigli u dosadašnjoj karijeri?
Ryan: Neee, nismo. Stvarno nismo ni mislili da ćemo potrajati deset godina. Za jedan bend je to stvarno veliki period i mislim da možemo biti jako ponosni na ono što smo postigli.

I za kraj, koji su sljedeći koraci za The Cribs?
Ross: Budući da smo već deset godina ovdje, pokušat ćemo učiniti nešto posebno sljedeće godine. Još je prerano da išta najavljujemo, ali strpite se i vidjet ćete.

Muziku podržava